Budućnost se već desila?

Kad su koncem avgusta 1968. tenkovi Varšavskog pakta ušli u Prag, francuski pjesnik Luj Aragon (1897-1982), komunista “do daske”, autor jedne pjesme posvećene Staljinu, evrokomunista koji nije dovodio u pitanje ni staljinizam, ni sovjetski komunizam, otvorio je oči i izjavio: “Budućnost se već desila!”

Razočaran do kraja, Aragon nije izdržao. Progovorio je i možda izrekao možda najznačajniju misao u svom životu. A takva se izriče samo kad se pređe prag dogme i zagazi u prostor savjesti. No, zašto se ove posljednje septembarske večeri sjećam Aragona? Samo zbog te misli koja se pokazala profetskom 1989?

Pjesnik nije vidio pad Zida, mogu samo pretpostavljati šta bi mislio, izgovorio i činio. Dakle, samo pretpostavljati, ali – budući da još koračam tlom ove planete na rubu katastrofe – mogu reći da se odlično sjećam mnogih obećanja evropskih i drugih zapadnih političara, o boljoj budućnosti. (Što me i sada sjeti one retorike iz Bivše, koja je bila mozgohvat i posljednjem predsjedniku mjesne zajednice). Da, sjećam se obećanja, ali Bolju nismo vidjeli a onu Goru? Ne znam, nerado ikog prepadam.

Aragon?

Neko će – ko zna? – s pravom reći: “Jesi li čitao šta je Kiš mislio u Parizu o francuskim i drugim evrokumunistima koji nisu željeli ni da čuju o logorima, čistkama, neslobodama u SSSR-u i režimima u zemljama Istočne Evrope? Znaš li da je Simonu de Bovoar nazvao Svetom Simonom?” Znano mi je i to, sa Kišom se “družim” često, ali se pitam i šta bi danas rekao, kad se mogućnost nuklearnog rata spustila do takozvanih običnih ljudi na Starom kontinentu i drugdje?

Kratka digresija: Sinoć, na izlasku iz jedne friulske sportske dvorane, čuo sam kratak razgovor dvaju sredovječnih rekreativaca u malom fudbalu:

“Poslije, na pivo?”

“Nadam se da nam neće biti posljednje…”

“Oh, shvatio sam!”

Ne, nisu ni spomenuli nuklearni rat. Ali jutros, u redu pred kasom u jednom marketu, jedna baka je opsovala žestoko. Njima, “svjetskim moćnicima!” (Da se ograničim na primaoce, nema smisla da navodim registar sočnih friulskih psovki). I rekla: “Oho, ne brinite! Oni će se sakriti ko miševi!”

Reakcija? Samo jedna: “U pravu ste, signora!”

Potom svi uredno plaćamo kupljene artikle, svi uredno sjedamo u auta ili se penjemo na bicikle, motocikle, svi nosimo naš ceker. Svi idemo svojim kućama. Divota – još uvijek. A kod kuće, vijesti. One o gasovodu, gore na sjeveru. Treba li da to opisujem? Potom ista priča, od februara naovamo. Sada i da smo u energetskom ratu. Dakle, uz Treći svjetski u kojem kasandre tvrde da jesmo, sada smo, zvanično, i u energetskom. Kojem po redu? Ne znam, ali dani istine mogu biti divni i ako su gorki. Gasovod je gol, pardon – otišao u helać.

Ko zna, Prever možda i u grobu danas ponavlja stihove o “čovječanstvu koje ravnomjerno širi i skuplja svoje kišobrane”? To ne znam, ali znam da je čudno zaćutao i jedini glas razuma u Evropi, ovoj Urškinoj (ko zna gdje će sa zavući, u koju rupu naša draga Fon der Lajen?), papa Frančesko. Ali, koliko je zaista moćan u svijetu u kojem one koji bi trebali odlučiti o ratu i miru treba tražiti sa svijećom u podne?

Na vratima jedne kuće u mjestašcu u kojem živim jutros je osvanula plava mašnica. Muškarčić. “Mašala!”, kažem kako smo nekad u Bosni svi govorili. Mislim da je srećan jer ne zna ni da čita, ni da sluša vijesti.

Šta mogu misliti i osjećati roditelji novoronđeta ako se budućnost zaista već dešava? A vi, koji ovo čitate, nemojte autora ovog teksta optužiti za pesimizam. Nije kriv on, već budućnost koja nam je bliža od košulje koju niko od odgovornih nema namjeru da odnese na pranje, ponajmanje krojaču na prepravku.

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad