Bilo bi lijepo da se u budućnosti uopće ne mora raditi
Naučna fantastika

Photo: pixabay.com

Budućnost zapisana u knjigama

Our House, In The Middle Of Our Street

U budućnosti, ako je suditi po (optimističnim) piscima znanstvene fantastike, trebali bismo živjeti posvuda, a najmanje u betonskim kockama, penjući se jedni drugima na glave i glumeći sardine. Ako ćemo vjerovati Thomasu A. Eastonu i njegovom romanu “Sparrowhawk” (1990.), gradit ćemo bioforme kuće od uzgojenih modificiranih biljaka (šesterosobne bundeve, na primjer); prema riječima Williama Gibsona u romanu “Idoru” (1996.), uz pomoć nano-vlakana podizat ćemo ogromne nebodere; a ako se pita Gorana Konvičnog i njegovu priču “Prostora dosta, i vremena” (1997.), živjet ćemo u kockama koje se otvaraju u četvrtu dimenziju i u kojima ima dosta prostora – mnogo više nego što se čini izvana. Zidovi će, prema riječima Margaret Atwood u “Gazeli i koscu” (2003.), biti presvučeni tapetama koje mogu “osjetiti” raspoloženje stanara i u skladu s tim podesiti svoje boje i tonove, a svi će stanovi i kuće, prema “The Zap Gun” (1965.) Philipa K. Dicka, biti opremljeni ormarima koji se sami spremaju i organiziraju.

Working On The Highway

Što se posla tiče, bilo bi lijepo da se u budućnosti uopće ne mora raditi ili, ako se već mora, da se posao što više olakša raznim izumima i spravama. Rudy Rucker u “Master of Space and Time” (1984.) osmislio je Flexitime, konzolu koja mjeri vrijeme koje su radnici proveli radeći na poslu. Nakon odrađenih četrdeset sati, što je kvota koja se mora ispuniti, radnik može otići kući u bilo koje doba dana ili bilo koji dan u tjednu i vratiti se tek sljedeći tjedan po novih četrdeset sati. Hypercard je virtualna posjetnica koju je zamislio Neal Stephenson u romanu “Potpuni raspad” (1992.). Njih razmjenjuju avatari u virtualnom svijetu, a može se raditi o tekstualnom, slikovnom, audio- ili videozapisu (pa čak i virusu, ako niste previše gostoljubivi). Philip K. Dick u kratkoj priči “War Game” spominje glasovne blokiće. Imate hrpu, recimo, post-it listića, koju su vam ostavili kolege na poslu, ali nemate vremena pogledati sve njih. Srećom, tu su Memo-Voice – papirnati podsjetnici koji se sami čitaju naglas. A da ne spominjemo osobne robote i umjetne inteligencije koje će nam olakšati svakodnevne zadatke.

Girls Just Want To Have Fun

Nakon napornog radnog dana najbolje je izaći malo van i zabaviti se. No zabava će, slažu se mnogi pisci, u budućnosti biti uglavnom virtualna i odvijat će se većinom samo u našim glavama. SimStim Williama Gibsona iz romana “Neuromancer” (1984.) i XV Wedge Johna Barnesa iz romana “Mother of Storms” (1994.) naprave su koje omogućuju da proživimo snimljena iskustva drugih ljudi (slično kao u filmu “Brainstorm” iz 1983. godine). No što ako nećemo biti raspoloženi za zabavu? Visi-Sonor Isaaca Asimova iz romana “Zadužbina i Carstvo”, omogućuje direktno stimuliranje mozga zvukovima, svjetlom i osjećajima, a Mood Organ Philipa K. Dicka u romanu “Sanjaju li androidi električne ovce” (1968.), omogućuje nam da odaberemo i podesimo raspoloženje kakvo želimo imati. U klubovima će, ako je vjerovati priči “Freezone” (1985.) Johna Shirleyja, zidovi bojama i uzorcima reagirati na glazbu koja trenutačno svira, a uz pomoć Twist-Boxa, iz romana “Wetware” Rudyja Ruckera (1988.), hakirat ćemo vlastitu stvarnost: jednostavno ćemo ga uključiti u mozak i on će nam ispremiješati moždane valove tako da će nam i obično buljenje kroz prozor biti nevjerojatan doživljaj. Oni skloni umjetnosti bavit će se modeliranjem oblaka uz pomoć jedrilica i kemikalija, kao što je to opisao J. G. Ballard u priči “The Cloud Sculptors of Coral D” (1967.).

Oh Lord, Won’t You Buy Me A Mercedes Benz

Leteći automobil – vjerojatno najčešće korišten oblik transporta u budućnosti koju su zamislili pisci znanstvene fantastike, još uvijek ne možemo naći na ulicama ili u zračnom prostoru, a prvi se put spominje još davne 1900. godine u knjizi “The Abduction of Alexandra Seine” Freda C. Smalea. Česti su opisi i različitih naprava koje jednostavno stavimo na leđa i odletimo kamo želimo; jedan od zanimljivijih takvih opisa daje Larry Niven u kratkoj priči “Spirals” (1985.), u kojoj ljudi za rekreaciju koriste velika šišmiševa krila. Isti taj Larry Niven u romanu “A World Out of Time” (1976.) potpuno napušta ideju korištenja strojeva za transport i predviđa da ćemo jednoga dana jednostavno uskočiti u nečije “prazno” tijelo: u potpunosti funkcionalno tijelo čija je osobnost izbrisana.

Sister Morphine

SF pisci su, vjerojatno, najmaštovitiji u smišljanju zdravije budućnosti. Posebno vole produljivati životni vijek do beskonačnosti, a nama samo preostaje da uzdišemo za budućnošću u kojoj će takvo što biti moguće. O besmrtnosti su pisali, primjerice, Kurt Vonnegut (“Tomorrow and Tomorrow and Tomorrow”, 1954.), James Blish (“Cities in Flight”, 1957.) ili Larry Niven (“Ringworld Engineers”, 1980.). Kad se nisu bavili besmrtnošću, SF-pisci tražili su način da nam se olakša život. Jedan od “problema” kojima su se pozabavili bio je i donošenje djece na svijet: iako neke žene trudnoću i rađanje smatraju privilegijom koje se nikada ne bi odrekle, ima i onih koje bi dušu dale za materične replikatore kakve je smislila Lois McMaster Bujold u svojoj sagi o Vorkosiganima. A kad se dijete jednom rodi, dobro bi došlo koje zrno nadomjestka za spavanje, kakva gutaju umorni likovi u romanu “Methuselah’s Children” (1941.) Roberta A. Heinleina.

This Is The End

Smrt, jedina konstanta (ako ne računamo na budućnost u kojoj su svi besmrtni), u zapisanoj je budućnosti trebala (ili će tek biti) – prevladana ili barem kontrolirana. Slično kao u kultnom filmu “Soylent Green” (nastalom prema romanu Harryja Harrisona) i Kurt Vonnegut je pisao o ustanovi u koju se može na fin i kulturan način – ušetati i ubiti se. Konkretno, riječ je o romanu “Welcome to the Monkey House” (1958.), a ustanova se zove Ethical Suicide Parlor. Pisac Robert W. Chambers, pak, u “The Repairer of Reputations” (1895.) nije vidio potrebe za izgradnjom čitavih zgrada kako bi se pojedinci samoubijali, već je smislio kabine za samoubojstvo koje se mogu naći na ulici. U stripu “Custer” (1985.), autorskog dvojca Carlosa Trilla i Jordija Berneta, pojavljuju se gomile samoubojstava – toliko da Ured za gradsko planiranje moli građane da to čine na određenim mjestima i u određeno vrijeme, kako ne bi smetali prometu. A da budući samoubojice ne bi prije konačnog čina ostali bez inspiracije za posljednji pozdrav svijetu, te da budući ožalošćeni ne bi ostali bez odgovora na pitanje zašto je sve tako moralo završiti, pobrinuo se majstor bizarnoga John Varley u Hugom nagrađenoj priči “Press Enter” (1985.), u kojoj je zamislio interaktivnu samoubilačku poruku.

*Prenosimo sa portala Plan B

Oceni 5