Čista životna energija
Bundini Ali S

Photo: Neil Leifer

Bundini, Alijev vrač

Rumble, young man, rumble“, prevođenje je vještina mogućeg – najbolja je definicija tog specifičnog posla koju sam čuo. I već na ovom mikroprimjeru jasno je: svaki domaći ekvivalent imperativa „rumble“ oduzeo bi nešto od slojevitosti i eufoničnosti engleskog izvornika. „Tutnji mladiću, tutnji“ taj neobični glagol svodi na jedno značenje i zanemaruje ostale mogućnosti koju rumble čuva u svojoj bogatoj konotativnoj ravni. Tu su još i „grmi“, „buči“, „bruji“, i kad bi ih se sve poredalo uz mladića, jedno „rumble“ opet bi bilo jače. Tako je sa prevođenjem poezije, a Drew Brown Bundini je, između ostalog, bio i pjesnik. I moreplovac, glumac, pripovjedač, sekundant; ali najvažnije od svega – inspirator, „speech-writer“ i živi talisman Najvećeg.

Muhammad Ali primio je Bundinija u svoj tim 1963., na početku karijere i godinu prije nego će postati svjetski prvak u teškoj kategoriji. Clay je tada zatutnjao „I shook up the world“ i zaista uzdrmao svijet po prvi put. Bila je to jedna od prvih rečenica, ili reperskim žargonom „lajni“ iz radionice šampionovog arlekina. Pustolov i nomad Bundini dvanaest godina putovao je po svijetu, a prije Alija skoro deceniju proveo je uz velikog Sugar Ray Robinsona. Ali i Bundini nisu ostvarili saradnju, već svojevrsnu koheziju, povezanost višeg reda, koja nije bila tehničke niti racionalne, već duhovne i intuitivne prirode. Za stručna pitanja zadužen je bio, kao što je poznato, Angelo Dundee, i prvaku nikakva druga pomoć, u tom smislu, nije bila potrebna. Neko je morao prije svega razumjeti sve slojeve neobičnog Alijevog karaktera, a potom tu energiju kanalisati i pretvoriti u vatru koja će buktati iz pesnica, ali i grla. Bundini bi vikao, a prvak tutnjao, u osebujnom ritualu koji će svojom ezoteričnom aurom hipnotizirati milione. Treba znati, nema tu nikakve mistifikacije ni bajanja, to je čista životna energija, divlja i potentna, koja će svoje otjelotvorenje, svoj oblik i poetsku snagu pronaći u spoju ovih dvaju znamenitih Afroamerikanaca.

Teško je, unutar jednog racionalnog okvira, zanata, (a pisanje je „najintelektualniji zanat“) o figuri kakva je bio Bundini govoriti izvan diskursa emotivnih tananosti i duhovnih kategorija.  I premda  analiza ubija magiju, evo ovako: Može se sasvim opravdano postaviti pitanje „šta je tačno bio Bundini?“ Ako se pozove na tehničko određenje njegovog posla, odgovor je jednostavan: pomoćni trener. Šta dalje? Pomoćnih trenera, u svakom sportu, pa i u drugim djelatnostima, ima na pasja preskakala. Sljedeće racionalno pitanje moglo bi glasiti kakav? Kraće nego prvi put: neobičan. Na tom mjestu, od jednog takvog pridjeva, otvaraju se široke interpretativne mogućnosti, a prisustvo mogućnosti temeljni je preduslov za priču. Kako neobičan? Zato što unatoč određenju „pomoćni trener“ nije radio tipični trenerski posao.

Nije svom borcu pokazivao različite aspekte određenog udarca, nisu razgovarali o prednostima i slabostima protivnika, nisu skupa pripremali strategiju za naredni meč, i sve ono što treneri inače rade. Pa šta je onda bio? Apolonsko se i dalje bori sa dionizijskim, pa odgovara: klaun. Lakrdijaš, animator, luda. Ali zašto bi svjetskom prvaku, dakle elitnom profesionalcu, bio potreban neko takav? I to gotovo tijekom cijele karijere. Nijedan drugi borac vjerovatno nije trebao u svom uglu čovjeka kakav je bio Bundini. Ali Muhammad Ali, koji se toliko oslanjao na trash-talk, na showmanship, na psihološku igru i dominaciju nad protivnikom, jeste. Tamo gdje nastaje show, performans, potrebna je kreativnost – gdje se odvija psihološka bitka, nužna je samouvjerenost i odlučnost. A to je bio Bundinijev teren.

From the root to fruit - Mnogi od stihova koje će Ali, strašću i sugestivnošću vrhunskog performera, kazivati u kameru prije svojih mečeva, izašli su iz ćelavice ludog vrača. Bili su to počeci rep izraza u svojoj organskoj formi, diss i reprezent  čiju snagu neće kasnije doseći ni mnogi profesionalni rep izvođači. Kako je tzv. wordplay (poigravanje značenjskim aspektima riječi ili fraze), jedno od distinktivnih obilježja rep forme, zakitit ću rečenicu u tom maniru: Bond between Bundini and champ was Beautiful. „Float like a butterfly, sting like a bee“, u samo jednom stihu, poetskom izražajnošču i pregnantnošću, Bundini kondenzuje cijelu Alijevu boksačku estetiku, praveći od toga slogan i načelo.

Lice na kojem su se u istom trenutku mogli vidjeti krotkost i uzbuđenje, i glas koji je istovremeno grmio i tepao – karizma Bundini Browna progovarala je iz jedinstvene figure pjesnika, klauna i vrača.

Šta dakle sa činjenicom da je jednoj od največih sportskih karijera ikad bio potreban čovjek koji tome ne može doprinijeti ni sa jednim konkretnim, tehničkim znanjem? Bundinijevo prisustvo i njegova osebujnost prvaku su značili mnogo: duo je na press-konferencijama i pred kamerama nerijetko nastupao sa svojim neobičnim performansom, razmjenjujući samo njima do kraja jasne replike, koje bi kod posmatrača izazvali čuđenje i smijeh. Bili su to svojevrsni stand up obredi prvaka i njegovog šamana, a ako se zna da je ritual forma koja potvrđuje i obnavlja vrijednosti zajednice, onda je jasno kakav je uticaj Bundini imao na Alijevo samopouzdanje. Nazivao je prvaka prorokom, „Božjim djelom“, čudom, i puhao u njegova njedra jače od vjetra koji bi pučinom gurao barku. Tokom borbi, u kutu, pored ozbiljnog i fokusiranog Dundeeja, stajao je lica na kojem bi se istovremeno mogli primijetiti i grč i ushićenje, Bundini Brown i, skoro u transu vikao: Bog je stobom, Bog te gleda. Pleši prvače, pleši. Vrač je, povezan sa svojim boksačem poput učesnika vudu kulta, trpio i podnosio svaki udarac iz ringa, javljajući se glasom koji bi se iz vapaja pretvarao u podstrek.

Bundini je bio u kutu i kada je Ali, vrativši titulu u vrevi kongoanske džungle, po drugi put uzdrmao svijet. Bio je jedan od prvih koji je zagrlio šampiona, i nije se smijao – u njegovoj bolnoj grimasi bilo je više radosti i sreće nego u najjačem kikotu. Bundini je znao – 'from the root to fruit'.

Energija i žar koja je izlazila iz Bundinijevog grla morala je opeći i vrača. On nije bio preblizu vatre – vatra je već bila u njemu. Bundiji je tokom svog života imao problema sa alkoholom i narkoticima. Kao i sve drugo, i to je kod njega funkcionisalo na poseban način. Bundini drogu nije uzimao da bi se 'digao', jer je i bez nje lebdio poput leptira iz kultne fraze, u samo sebi poznatoj i dostupnoj sferi. U jednom trenutku, umjesto kreativnim, vođen samodestruktivnim nagonom, kada je mrak zamijenio široki osmijeh, očajni Bundini grubo je povrijedio i svjetovni i sakralni zakon: prodao je Šampionov pojas nekom tipu u Harlemu za petsto dolara. Isti pojas koji je ranije spasio iz požara u Alijevom stanu. Vatra je bila prejaka. Prvak mu je to kasnije oprostio, i vratio ga u svoj tim. Njegov vrač mu je bio potreban.

Alijeva dugačka plovidba nije bila mirna, ali je sa Bundinijem na palubi i oluja grmila manje. Sigurno manje od Bundinijevog „Rumble, young man, rumble.“

Oceni 5