Bura je prozore raskrila

Buđenje

Izašao sam iz biblioteke.

Volim ih: to su tihi, davni grobovi, pritajeni
koraci duša,davnina koja je za sobom zastrla zavjesu
i živi sama za sebe. Katkad volim knjige više
od ljudi.

Ljudi se prepiru, knjige pripovijedaju. A davnina
je lijepa.

Tiha je poput onog prozirnog ozračja ispred
muzeja. Sunce stoički mirno sija-posvud žive,
živahne riječi se prelijevaju, blistaju; tu nešto živi
svoj tihi, pokopani život.

Govorili su da taj život nije život. Ko u njega
ulazi postaje tih i umire poput davnine.

Izašao sam iz biblioteke. Poljubio me oštar vjetar,
ozdravljivao me od svijetlih, mirnih snova
koji su živjeli tamo u polumraku.

A ipak mi se činilo veoma lijepim.

Kada sam se rasanio, činilo mi se da me
poljubila bijela djevojka u čelo; hladan poljubac,
činilo mi se da umirem.

I sjetio sam se da sam se rasanio u život.

Impresija

Bura je prozore raskrila.
Tople zvijezde
padaju u polja.
Proljeće.
Proljeće.

Bijela lica su zasjala
u modrini,
svila zašaptala
po dolini.

Stakalca neba
se razbila,
nad nama meki, tamni oblaci.
Svila.