Burlesknim stazama revolucije

Na početku knjige Consul u Beogradu (2008) Bora Ćosić navodi da nikad nije bio u diplomatiji, i da prema tome nije u stanju da napiše nove Embahade, ali kako već dugo živi izvan zemlje, on o svojoj bivšoj domovini razmišlja kao o udaljenom kraju gdje je službovao dosta dugo, ostavši za tu zemlju ipak stranac. Zato on počinje te svoje Embahade običnog beogradskog svijeta, kao hroniku koju piše o godinama od 1937. do početka devedesetih, o ljudima koji su već mrtvi a ako su živi, za koje je on sam mrtav. Dakle, Bora Ćosić tu knjigu piše kao sjećanja jednog tuđinca, skoro mrtvaca, u kojima se ljudi pokazuju kao marionete nekog teatra davnih događaja. Ali u kojima i on sam često nastupa kao lutka.

To rano evociranje Crnjanskog, na samom početku, prije nego zasvijetle sve konsekvence takvog odabira, čini se samo kao zanimljivost, letimična dosjetljivost, analogija. Nešto kao muzealni manir, kako bi rekli profesori, dakle nešto mrtvo; ili možda samo kao trik. Pogotovo što Ćosić u cijelu priču uvlači i Andrića, ne samo po osnovu njegovog diplomatskog službovanja, nego i zbog Travničke hronike koju Nijemci, kako kaže Ćosić, ponekad prevode kao Consulska vremena. Međutim, do kraja knjige ispostaviće se da to nije samo gesta. Bora Ćosić parodira i Crnjanskog i Andrića na nekoliko nivoa. Parodija ne znači uvijek ismijavanje i neprijateljstvo prema onome što se parodira; kao da je zaboravljeno da je čak i Dostojevski često parodirao Gogolja. Bora Ćosić obnavlja Andrićeve i Crnjanskijeve figure i postupke, onda kad su one već izgubile konkretan zadatak i smisao, u trenutku kad konzulska situacija ne postoji: on nije u Beograd otišao kao konzul, nego kao dječak, a koristi se konzulskim manirima.To je smiješno. On tu poziciju preregistrira, ti konzulski postupci za njega nisu više obaveza, i sve to onda dobija parodijski prizvuk.

Blagonaklona parodija

Smisao parodije zasvijetli samo onda kad znamo predložak: ona postaje vidljiva kad je poznat postupak koji se ponavlja. Petogodišnjaka Boru, dijete-konzula, ubrzo nakon njegove selidbe u Beograd majka izvodi u šetnju gradom, da obiđe to mjesto u koje je došao u svoju diplomatsku misiju, da vidi gdje ga je njegovo zagrebačko djetinjstvo isposlalo u novi mandat života, da onda može godinama kasnije načiniti izvještaj za ministarstvo vanjskih poslova svoje sudbine. Vodili su u obilazak grada tako i Crnjanskog, po dolasku na službu, onda kad je imao valjda oko četrdeset godina. Bora Ćosić prenaglašava geste i grimase iz Embahada ili Hiperborejaca i izvodi iz njih krajnje konsekvence. Vidjevši svjetla Beograda koja je prvo primijetio u gradu, to dijete se nada da to počinje jedan život koji će biti izvana osvijetljen, ali i iznutra ispunjen nekom ozarenošću. To, dakle, osjećaju podjednako i Borin petogodišnjak i Crnjanskijev tridesetogodišnjak iz Ljubavi u Toskani ili četrdesetogodišnjak koji ulazi u Embahade. Borin mandat će se odužiti, preko pola vijeka, i on kao Crnjanski, žuri da iznese svoje konzulska zapažanja.

Parodija, rekosmo, ne povlači uvijek mržnju na predložak. Ćosić na previše nivoa evocira Crnjanskog da bi bilo na djelu puko ismijavanje. Note njegove persiflaže i Andrića i Crnjanskog su ipak poprilično lake. Dijete-konzul tu ima glavnu ulogu u ponavljanju nekih obreda i misli, ali mnogo blažu u odnosu kako je transponiralo svijet u Pričama o zanatima ili Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji. Postoji jasna granica između, dakle, britke satire Ćosićeve iz njegovog ciklusa u kojem je dijete gledalo Revoluciju, i revijalne parodije koju koristi u Konzulu sjećajući se ponekad i melanholično svojih diplomatskih dječačkih dana. Lapidarni iskaz djeteta revolucionara naštiman za izazivanje komičnih i destruktivnih efekata prometnuo se u govor starca koji doziva svoje davne dane koristeći humorno i tu figuru dječaka konzula u pojedinim trenucima, što ima i parodijske posljedice ako se, dakle, sjetimo konzulskih vremena u našoj književnosti. To ne znači da je satirična oštrica sasvim otupila, iako je pripovjedač ostario za sedamdesetak godina.

Tako, naprimjer, Ćosić u jednom trenutku, u najboljem maniru najnovije etičke odgovornosti, priznaje svoju kolaboraciju: on je nastupao, kao dijete konzul, u vrijeme njemačke okupacije Beograda, svirajući u glavnoj gradskoj sali nekakve budalaštine na harmonici, završivši tako kao žrtva mamine artističke ambicije da od njega napravi novog Menuhina, u ime čega je ona i bacila pod noge svoj patriotski zanos i mržnju prema okupatoru. Bora Ćosić tako priznaje mračnu istinu svojih konzulskih dana, odgovorno izvršivši ono što Andrić ni Crnjanski nikada do kraja nisu izvršili, ovako izravno. To svakako neće biti čudno, jer ovog puta imamo posla sa neobičnim konzulom, koji se ne snalazi baš sa poslovima konzulskim i koji mnogo šta, kako sam priznaje, ne zna mudro prećutati, kako je to diplomatski savjetovao Andrić.

To je prvi nivo Ćosićeve parodije, na nivou teme, a na sljedećem (verbalnom) nivou on će posezati i za imitiranjem Crnjanskijeve fraze i izmetanjem njenog smisla. Pa to što hoću da kao svoja zapažanja, consulska, iznesem, možda je govorenje u vetar. Nije samo tu prisutno znakovito parceliranje rečenica, inverzija naglašena zarezima, nego jedno primječanije o uzaludnosti svega, što Crnjanski u svojim djelima varira kao refren. Katkad opet, pomišljam da se sve ovo o čemu govorim ipak uopšte nije dogodilo. Da li je to takođe bio nekakav komad, pozorišni, u koji sam upao kao učesnik, statist, bez sopstvene volje? Blagodareći svojstvenom ritmu rečenice, Bora Ćosić će oživjeti onu crnjanskijevsku mantru o nemoći da se iskontrolira nepredvidljivost i haos stvarnosti. On u tim momentima slaže sa Crnjanskim, on ga usvaja, on ga ponavlja: na tim mjestima gotovo da se parodija i ne osjeća.

Kao italijanski poet Belli za kojeg Crnjanski u Hiperborejcima, prepoznajući u njemu samog sebe, tvrdi da je pred kraj života otkrio najstrašniji očaj vidjevši da je cijeli život potrošio uludo, da sve što je uradio bijaše pogrešno, da je drugačije da živi trebao, i Bora Ćosić u jednom trenutku kaže da je, moguće, sopstveno consulstvo promašio, da je predstavljao nečiji tuđi život a ne svoj, da je taj njegov zemaljski boravak imao biti drugojačiji, nego što je bio, ako bi bio zakoniti zastupnik onoga što danas još uvijek u njegovom srcu kuca. Sve to kaže povodom svoje žene, sadašnje, dok ovo piše, govoreći o godinama kada su se oni na beogradskim ulicama, po redakcijama, u kavanama, mimoilazili. Nadrealistički bog slučaja, kaže Bora, učinio je da uđe minut kasnije pošto je ta njegova Nađa iz te sobe, redakcijske, ili iz te kavane, izašla, a prijatelji koji su s njim sjedjeli prije koji momenat, nisu mu ništa rekli, niti je on imao povoda da pita ko je na toj stolici, praznoj, još toploj od njenog života, do maloprije sjedio.

Stilski napredak u erotskom ispovijedanju

On se, kao Crnjanski, ne može ponekad otresti ideje da sav taj period o kojem govori stoji u sjenci te osobe, koja u njegovom životu nije postojala, a to je moralo biti, da bi to bio život kako ga on osjeća dok svoje uspomene evocira. Ali on to osjeća tako samo sada, dok je u ulozi evokatora sjećanja, u Berlinu, dvijehiljaditih, pored svoje sadašnje žene. Ranije, on je bio u ulozi neobičnog konzula, čiji mandat traje pedeset godina, koji je opet u tom teatru raznolikih zbivanja igrao mnoštvo pod-uloga. Kod njega, dok u Konzulu govori o tim svojim preobraženjima, ne osjeća se Bellijev najstrašniji očaj, čak ni Crnjanskijeva staračka melanholija.

I sam pripovjedač će reći da je Crnjanski u smislu erotskom mnogo toga prikrivao u svojim knjigama. On ostaje prepun aluzija na ovu ili onu damu, svuda po svijetu gdje se motao, ali uvijek samo ponavlja "moja žena", "s mojom ženom", monogaman na način Džojsa. Bora Ćosić, međutim, neće sakriti svoj krimen prema prijatelju kome je oteo suprugu, a još manje će govoriti o toj svojoj dugogodišnjoj partnerki, kao jedinoj. On će se tako pojavljivati u ulozi obljubitelja njenih najbližih prijateljica i rodica, ali i drugih pjesnikinja, glumica, inženjerki, frizerski, građevinskih tehničarki, doktorica psihologije, slikarki, saradnica sa televizije, socijalistkinja, maloljetnih gimnazijalki, besposličarki, učiteljica, kćerki čuvenih pilota, advokatica, vrtirepki, subotarki, svetskih konceptualistkinja, majčinih prijateljica, bliskih rođakinja, i pročaja. Kao da se nečim moralo zabaviti dok je čekao tu sadašnju ženu: ona je san njega sadašnjeg, u trenu pripovijedanja, ne onog nepoznatog mladića otprije pola stoljeća i više, s kojim nema ništa, čije epizode lagano zaboravlja.

Samo je u pitanju, kaže, jedan napredak stilski u odnosu na Crnjanskog u ispovijedanju, u kojem su i beogradski nadrealisti i drugi avangardisti, priznaje, odigrali važnu ulogu. Jer Bora Ćosić, osim tog poznog crnjanskijevca iz Berlina, u međuvremenu igra i raznolike uloge i šegrtuje kod drugih, avangardista i nadrealista Jocića i Dušana Matića, kod kojeg polaže godine učenja, kod Vinavera s čijim sinom je blizak prijatelj, u redakciji časopisa Delo gdje je glavnu riječ vodi Oskar Davičo, on se kali u tučama sa Miodragom Bulatovićem, on druguje sa Makavejovom i Leonidom Šejkom. On na sebe jedno vrijeme prihvata i ulogu Miškina, kako ga krsti jedna prvakinja i šahu, oštra kao Nastasja Filipovna, kao da je znala, priznaje pripovjedač, da je pored jedne gospođe, koja je zbog njega bila bacila pod noge svoju čast, ugled svoga muža, preležao čitavo jedno popodne samo se vrteći, ne počinivši ništa od onoga zbog čega je ona kod njega došla.

To prihvatanje i dodjeljivanje uloga postaće jedan od najzanimljivijih postupaka Ćosićevih, pa će tako svoga oca često predstavljati kao Leopolda Bluma, napisaće jednu studiju o Miškinu, pokazujući ko je sve i u kojim trenucima u istoriji evropske književnosti ličio na njega, kad je i on sam reagovao kao Miškin, pisaće u nekoliko knjiga u stilu Krleže, a u promemoriji Zagrebačke analize 1991. će ispisati o ludilu i nervozi novog rata kao da je Krleža uskrsnuo. Ćosić će se godinama tako ubjedljivo davati u imitiranje i igranje tuđih uloga, da će neki primijetiti da on, navodno, i nema svoj jezik.

Vrteći izvjesne sentence i slične rečeničke komplekse, kao refrene, Bora Ćosić u Konzulu priziva onaj crnjanskijevski usud o bezizlaznom kruženju nerealizovanih života, ali stalno ih varirajući i ponavljajući on i iscrpljuje i prihvata i prevazilazi te sentence o prekratkom životu i oticanju svega. On kao da pokazuje da dobro zna kako se osjećao Crnjanski, ali sugerira da se on ne osjeća baš tako. To su pretposljednje konsekvence tog parodijskog ponavljanja Crnjanskijevih rečenica.

Bora Ćosić će čak u jednom trenutku utvrditi da je ljudsko vrijeme neobično dugotrajno i da ne razumije osobe koje su pretrpane poslom i da je njemu ostalo sijaset praznih sati. On će priznati da je cijeli život proživio kao nadrealista, kao konzul, koji zapravo cijeli život nije radio ništa, živujući bez prave profesije i stvarnog posla, radeći samo ono što svaki konzul radi, promatrajući događaje i bilježeći nešto od toga u svoju sveščicu.

On će bez ikakvog libljenja opisati svoj položaj, kao umjetnika, u jugoslovenskom socijalističkom društvu, iskreno i imoralistički kao niko, priznajući da je bio među onim uglednim članovima koji samo sjede po kafeima, kao da onog otoka za nedužne stanovnike te zemlje uopšte i nema. Pored njih, zanesenih u razgovoru, dok se mladi svijet tako veseli, ili dok živuje u letargiji, prolazila su možda i kola nečije sudbine, o kojima niti su vodili računa, niti su imali pojma, kao što su bila i ona kola koja su možda pored njih odvukla onu mladu plavu ženu pravo na Goli Otok, s kojom će Kiš godinama kasnije, nakon svega, voditi jedan nervozan dijalog, kako kaže Ćosić.

Konzul svoje mladosti

Ćosić će i istoriju svoga disidentstva prevesti u burlesku, navodeći da nije hapšen niti proganjan, nego da su ga samo urednici jedno vrijeme bili zaboravili, nakon Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji, sve dok jednog dana nije izašao na svjetlost sunca i slučajno, na ulici, opet sreo nekog urednika koji ga je vratio u život, nakon što je u nekoliko godina preležao svoju bolest, kao ospice, zbog koje su svi bježali od njega jedno vrijeme. Nikad nisam postao slučaj ni disident, kaže Bora, zbog čega nisam ni doživio književnu slavu, kao što jesu neke moje kolege. Govoreći o tim svojim godinama izolacije, dok je pisao Tutore, svoje najgrandioznije djelo, Ćosić samog sebe opet otjelotvorava na sliku i priliku Andrića koji u vrijeme okupacije između 1941. i 1944. piše svoja Konzulska vremena, zatvoren nedaleko od kuće gdje je Ćosić odrastao. Ona njegova dugogodišnja pratilja i remorker njegov, koji je oteo od svog najboljeg prijatelja, hranili ga je dok je u tim okupacijskim godinama živio, baveći se sličnim poslom kao Andrić, budući degradirani ataše svoga bivstva.

Pripovjedač Ćosićev iz Konzula svjedoči o svom razuzdanom umjetničkom životu u vrijeme socijalizma podjednako opušteno kao što svjedoči o svojim seksualnim peripetijama, dok je još bio konzul mladosti u svojim tridesetim. On se stalno osjeća kao da je samo artist koji izigrava jedan segment svog života. I mimo asocijacija na teška zbivanja između velikih sila, na stalnu prijetnju od atomskog uništenja, provodio je vrijeme na način apolitičan, erotičan i sasvim artificijelan. Dok, naprimjer, Crnjanski popisuje ljubavne skandale i erotske opačine uvijek i samo drugih, Bora Ćosić najnormalnije svjedoči kako je uzrokavao težak događaj u krugu svojih prijatelja, otevši ženu najboljem prijatelju, nekoj vrsti Osipa Brika, vrativši se s tom crnokosom lavicom jakih nogu nakon nekoliko mjeseci iz Slovenije, gdje su bili pobjegli, ponosan kao Majakovski kojem je napokon uspjelo osvojiti tu Ljilju Brik. Njen muž, njegov dotada najbolji prijatelj, beogradski Osip Brik, nakon što mu otmu suprugu, krahirao je nervno i tjelesno, neljudski se ugojio, pio je nezdravo i ludo i umro dokazavši jednu od posljednjih svojih teza da ljudi, zanimljivi i puni duha, u beogradskom miljeu veoma lako propadaju usljed vlastitog amaterizma. On svo to zbitije prenosi ravnodušno isto kao što konstatuje, citirajući Bogdana Bogdanovića, da su oni godinama živjeli lagano kao nadrealisti.

Bora Ćosić smješta sebe u srce tih ljubavnih zbivanja i ne pravi paklenu dramu od toga. On neće da bude izvan svijeta, svi neskladi su za njega normalna stvar. Pitajući se zašto su, ako već on nije znao, one brojne prijateljice crnokose lavice, spisateljice, intelektualke, nju iznevjeravale tako kopulirajući s njim, izmjenjujući partnere kao da su se našle u nekoj Filosofiji budoara, on će doći do jednostavnog zaključka da je sve njih veselio taj tajni život kojem su se prepuštali, da bi naveče svi sjedili sa onom crnokosom altistkinjom kao da se ništa nije dogodilo. 

(Nastaviće se)