Bute vi Titeka svijećom tražili

Povodom osamdesetogodišnjice rođenja Miroslava Krleže, 1973. godine, Amatersko pozorište  ''17. april'' u Doboju odlučilo se na hrabar potez: igrati dramu ''U agoniji''. To je bilo prvo izvođenje Miroslava Krleže na amaterskim pozorišnim daskama u Bosni i Hercegovini. Predstava je pripremana za Festival amaterskih  pozorišta ove Republike u Travniku.

Prije nego što je prihvatio da režira dramu ''U agoniji'' Abdurahman Damadžić Maks postavio je jedan uslov: glumci i osoblje koji će pripremati dramu moraju  pročitati sva djela Miroslava Krleže i sve o Krleži! Glumica Branka Alićehajić, tada sipker Radio Doboja, koja će glumiti Lauru Lenbah, sve je pročitala i na svakoj probi otkrivala ponešto novo. I Aco Vasiljević, baron Lenbah, studirao je Krležu i rekao da se Krleža mora čitati sa dva rječnika jer su ''Glembajevi, Laure i Lede raspadnuti ljudi iz raspadnute Austro-ugarske monarhije pa im takav kućni jezik'', pisao je Rašid Muminagić, sceno-kostimograf predstave ''U agoniji''. I doktori Stevan Boroš,  i Željko Štenger, radiolozi, Dobojlije, koji su pročitali sve što je napisao Miroslav Krleža, dolazili su na probe i kazivali glumcima da se mora dobro poznavati istorija ovog dijela Evrope za potpuno razumijevanje djela velikog jugoslovenskog i evropskog pisca..

''Na bezbroj proba, piše dalje Muminagić u svojim sjećanjima na Amatersko pozorište u Doboju,  počinješ iskreno da žališ Lauru (Branka Alićehajić) koja se batrga između propalog  baruna – muža koji uzima sve pare koje ona zaradi u krojačkom salonu i gubi na kartama i doktora Ivana plemenitog Križoveca (Dušan Kresoja) koji i jest i nije švaler, odnosno jest dok Lauri ne zatreba pomoć na šta će je on kao plemeniti doktor prava ostaviti samu. I barun Lenbah će se ukokati kad mu Laura više ne mogne dati pare da plati posljednji dug''.

Krle, kako je Miroslavu Krleži tepao Abdurahman Damadžić Maks, ''pročitao'' je sve junake svojih drama. Kao i sve drugo u životu južnoslovenskih naroda. I kapitaliste i komuniste. ''Sve nas u balkanskoj krčmi i vjetrometini, pisao je dalje Muminagić.  Mnogo je znao i mnogo pamtio. Nije bio ničiji. Ni u Komunističkoj partiji, ni u revoluciji, pogotovu se nije priklonio Nezavisnoj državi Hrvatskoj.  Nije otišao ni u partizane, nije mu na pamet padalo da se pridružu ustašama''. Ante Pavelić nije mu smio ništa, Milovan Đilas nije se usudio ni da ga pominje ili progoni kao što je pokušao da sasvim izoluje Isidoru Sekulić i prećutno zabrani da ova možda najumnija Srpkinja objavljuje svoja književna ostvarenja. Krleža je za Isidoru rekao da je ''veoma obrazovana i talentovana spisateljica''.

U jednom razgovoru sa svojim intimnim prijateljem Enesom Čengićem, dopisnikom sarajevskog lista ''Oslobođenje'' iz Zagreba, Miroslav Krleža je poslije smrti svog druga i prijatelja Josipa Broza Tita, rekao: 

- Bute vi Titeka svijećom tražili… Bute, bute…

Amatersko pozorište ''17. april'' stiglo je krajem maja 1973. u Travnik da pokaže svoju predstavu ''U agoniji'', gradu gdje rođen Ivo Andrić, gradu vezira i konzula gdje je bila i vezirski odnjegovana publika. 

Predstava je doživjela pravi uspjeh, a glavna glumica, Branka Alićehajić, gospođa Laura Lenbah, dobila je prvu nagradu za najbolju žensku ulogu. Nagrađeni su i glumac Aco Vasiljević (baron Lenbah) i scenograf Rašid Muminagić.

Danas, poslije svega što se krajem dvadesetog stoljeća događalo u Jugoslaviji, s tugom se valja sjećati Miroslava Krleže i njegovih riječi:

- Bute vi Titeka svijećom tražili… Bute, bute…

Nećemo mi, prognani i odbačeni, i svi mi izgubljeni i poniženi, nesigurni i uplašeni, koji plivamo u moru beznađa, mržnje i straha biti te sreće da ga nađemo. I neće ni moje Dobojlije biti te sreće da imaju tako dobro Amatersko pozorište i glumce koji će svuda na festivalima osvajati nagrade. Sve je uzalud. U mraku koja nas pritiska nema više ni svijeća. A Miroslav Krleža, Titek, kao i Amatersko pozorište ''17. april'' iz Doboja žive još samo u sjećanjima nekolicine nepopravljivih sanjara.