Čajnik

Bio jednom jedan ponosni čajnik — ponosan na svoj porculan, ponosan na svoj dugi, uzvijeni lijevak, ponosan na svoj široki, zaobljeni držak. Imao je nešto i sprijeda i straga: na prednjoj strani lijevak, a na stražnjoj držak, i o tome je tako rado govorio. Ali nije spominjao ništa o svome poklopcu, koji bijaše raspuknut i slijepljen. Imao je dakle mana, a o svojim manama nitko ne voli govoriti, to ionako čine drugi. Zdjelice, lončić za vrhnje i posuda za slador — ukratko, sav čajni pribor i posude zacijelo će više gledati na raspukli poklopac negoli na izvrsni lijevak i valjani držak. To je čajnik dobro znao.

»Znam ja njih!« reče on sebi. »Znam i svoje nedostatke, i tu je moja skromnost i smj ernost. Svi imamo nedostataka, ali svatko ima još i svoj osobiti dar. Zdjelice imaju držak, posuda za slador ima poklopac, a ja i jedno i drugo. K tomu mi je još nešto dano što me izdiže iznad drugih i što oni neće nikada dobiti: dobio sam lijevak kroz koji se čaj iz mene nalijeva, lijevak po kojem sam kralj na čajnom stoliću. Posudi za slador i lončiću za vrhnje dano je da služe dobrom ukusu, oni su samo sluge, a ja sam onaj koji daje, ja sam vladar. Iz mene se širi blagoslov među žedno ljudstvo. U mojoj nutrini rastvara se i razrađuje kitajsko lišće u vreloj vodi koja bi bez mene ostala bez okusa.«

Sve je to govorio čajnik u svojoj bezbrižnoj mladosti. Sada je stajao na prostrtom stolu i upravo ga je podigla fina, nježna ruka. Ali ta fina ruka bijaše nespretna— čajnik pade, lijevak se odlomi, odbi se i držak, poklopac da i ne spominjemo, o njemu je bilo već dosta riječi. Čajnik bez svijesti ležao na podu, iz njega tekla vrela voda. Dobio je težak udarac, a najteže bijaše to što su se smijali svi redom i rugali se njemu, a ne nespretnoj ruci.

»Nikad neću zaboraviti taj strašni događaj!« govorio čajnik kad je poslije pripovijedao o svome životu. »Nazvali su me bogaljem, gurnuli u kut, a sutradan me dali ženi što je prosjačila malko masti od pečenke. Pao sam u siromaštvo i stajao bez ikakve svrhe i vanjštinom i nutrinom. Ali se upravo tu počeo moj bolji život. Sad si jedno, sad opet postaneš nešto sasvim drugo, samo neprestana mijena vječno traje. U me nametaše zemlje, a čajniku je to isto kao da ste ga pokopali. Ali su u tu zemlju posadili cvjetnu lukovicu. Ne znam tko ju je stavio u me, ne znam isto tako tko mi ju je poklonio, no bila je darovana u zamjenu za nekadanje kitajsko lišće i kipuću vodu, poklonjena kao nadomjestak za odlomljeni držak i lijevak. I tako je lukovica ležala u zemlji, klijala u meni, i ona postade mojim srcem, mojim živim srcem kakvo nikad prije nisam imao. U meni bijaše života, snaga me ispunila.

Lukovica bubrila i najposlije proklijala, bijaše to kao da su, jedrajući, u njoj dozrele njezine misli i osjećaji, te odjednom buknuli i prešli u cvijet. Vidio sam taj cvijet, nosio ga u sebi, zaboravljao sam i samog sebe gledajući njegovu ljepotu. Pravi je to blagoslov kad poradi bližnjega možeš zaboraviti na se. Nije mi cvijet pokazivao nikakve zahvalnosti, nije mislio na me. Svi mu se divili, svi ga hvalili. Bio sam zbog toga toliko radostan koliko baš i nije trebalo da budem. Jer jednog dana čuh gdje kazuju kako taj cvijet zaslužuje bolji lonac. Razbiše me po srijedi, strašno me zaboljelo. Ali je cvijet presađen u bolji lonac. A mene hitiše na dvorište gdje i sad ležim kao stara rbina. No, ostalo mi je sjećanje, u meni živi uspomena, a nju mi nitko ne može oteti.«

*Iz knjige “Slikovnica bez slika”, preveo s danskog Josip Tabak