TV serije "Broadchurch" i "Ófærð"
Aatev 04 S

Photo: IMDb

Čari krimića u zatvorenim zajednicama

Britanske televizijske kuće imaju dugu povijest produciranja kriminalističkih serija što ne iznenađuje s obzirom da u vlastitoj tradiciji imaju brojne književne klasike kriminalističkoga žanra u rasponu od Arthura Conana Doylea preko Agathe Christie do Johna Le Carrea. Odavno je uočeno da žanr odražava specifična kulturna poimanja vezana uz napredak te strah od urušavanja društvenoga sustava.

Klasične detektivske priče redovito imaju sličan obrazac. Netko počini zločin, koji predstavlja narativni okidač. Nakon toga nastupa istražitelj koji se suočava s dokazima i indicijama te ih nastoji objasniti i protumačiti. Sumnja se postavlja na širi krug ljudi. Kako istraga napreduje, dokazi se sužavaju kao i krug sumnjivaca, da bi se naposljetku iskristalizirao prijestupnik. On za svoju transgresiju biva kažnjen, a moralno-etički poredak u svijetu očuvan. Posrijedi je žanr koji odražava vjeru u napredak.

Već je to naznačeno vremenskom organizacijom radnje koja se najčešće odvija linearno-kronološki, progresivno i gradacijski, čime se sugerira ideja razvoja i progresa. Postavljena je na sustavu uzroka i posljedica, dakle dokazivanja, kao i interpretaciji građe, čime se naglašava važnost znanja. Istražitelj, koristeći razum i intelektualne sposobnosti, interpretira dokaze, što također signalizira bitnost znanja. U njegovim nastojanjima ga prate tehnika i tehnologija pa civilizacijska dostignuća predstavljaju veliku pomoć pri sprečavanju agenasa društvenoga nereda.

Protiv grada

Prijestupnike obrađuju društvene institucije pa se iskazuje povjerenje u društvenu organizaciju i sustav. Terry Eagleton kaže da svaka priča govori o nečemu što je izgubljeno te čijem se pronalasku teži da bi se priča mogla zaokružiti, a čitatelj predahnuti i osjećati potpunim. Slijedeći analogiju, kriminalistička priča je priča o gubitku stabilnosti i uporišta, anksioznostima od društvenoga nereda i rasapa sustava, pa njezino razrješenje upućuje na ponovnu uspostavu cjelovitosti i osjećaja sigurnosti. Toliko su popularne upravo iz razloga što s jedne strane formom i nepoznanicama potiču eskapistički užitak u čitanju i gledanju, a s druge strane odražavaju neke od naših temeljnih nedoumica vezanih uz svijet u kojem živimo i koji jednostavno i lako može skliznuti u kaos.

Kada govorimo o književnoj, filmskoj i televizijskoj produkciji kriminalističkih narativa uočljiva je velika zastupljenost dvaju okruženja. Žanr uvelike polijega na prostoru i njegovim odrednicama u smislu da prostor nije isključivo materijalna datost, nego i društveni te kulturni konstrukt koji počiva na ljudskim interakcijama te institucijama. Stoga možemo govoriti o urbanom i ruralnom tipu te odnosu urbanoga i provincijskoga.

U prvome slučaju naglasak je na impersonalnosti gradskoga života, individualizmu, često društvenoj i osobnoj dekadenciji, sivilu i ružnoći gradske civilizacije koja upućuje na atrofiju ljudskoga duha. Prisjetimo se američke tvrdo kuhane detektivske proze u kojoj detektiv često luta neprivlačnim i sumnjivim gradskim ulicama u potrazi za razrješenjem enigme. Naspram toga provincija se predstavlja kao čuvar autohtonosti i tradicije pred kaosom promjena, ona je kontrapunkt impersonalnom urbanom načinu života stavljanjem naglaska na komunalne vrijednosti.

U gradu je zločin očekivan, a u negradu njegova pojava iznenađuje i šokira, predstavlja izbacivanje iz ravnoteže te sugerira promjene i dekadenciju. Često se ispostavlja da i provincija ima svoje patologije, samo su one bolje skrivane. Žanr voli ruralne i provincijske krajeve jer su tamo ljudi naoko povezaniji, a zajednica je izoliranija, što omogućuje osobite aspekte razvijanja priče te postavljanja istrage. Često naglasak nije na pukoj igri detekcije, koliko portretiranju mentaliteta i karakteristika podneblja.

Privlačnost provincije

Provincijske kriminalističke priče, barem u formatu televizijskih serija, pokazuju veliku izdržljivost te popularnost kod publike. Uzmimo za primjer britansku seriju Ubojstva u Midsomeru (Midsomer Murders), nastalu u produkciji ITV-a, koja se s uspjehom prikazuje od 1997. godine te broji dvadeset sezona i 122 nastavka, što je čini jednim od najdugovječnijih suvremenih kriminalističkih serijala.

Posrijedi je adaptaciju romana Chief Inspector Barnaby Caroline Graham. Radnja se odvija u slikovitom i fiktivnom predjelu Engleske nazvanom Midsomer, sa središnjim gradom Caustonom, u kojem detektiv Barnaby stoluje istražujući različita ubojstva koja se događaju po okolnim i naoko idiličnim selima i gradićima. S obzirom na njezinu ograničenu prostornu komponentu te produkcijsku dugovječnost, uz seriju se često veže posprdna opaska o broju ubijenih ljudi. Tolika razina zločina dovela bi do osjetnoga opadanja stanovnika pa u konačnici više nikoga ne bi ostalo za ubiti.

Midsomer odražava pravu, iskonsku, bijelu Englesku s njezinim tradicijama i navadama, što je znalo isprovocirati kritike da predstavlja zadnju utvrdu engleskosti te da ima problema s rasnom diverzivnošću. Područje ipak nije ostalo konzervirano u vremenu jer se kroz seriju uočavaju promjene koje zahvaćaju ruralnu kulturu pa je jednim dijelom možemo shvatiti kao nostalgično evociranje vremena koje u nepovrat prolazi. Zločin pritom ne upućuje samo na patologije zatvorene zajednice, nego i utjecaje izvana te strah od promjena i novina. Kriminalističko zanimanje za ruralne i provincijske krajeve tijekom televizijskoga booma uočljivo je diljem Europe, primjerice u islandskoj seriji Trapped (Ófærð) Baltasara Kormákura te finskoj Bordertown (Sorjonen, 2016, 2017, 2018) Miikka Oikkonena.

Na tragu midsomerske poetike je britanska serija Broadchurch, također u produkciji ITV-a, čiji je tvorac Chris Chibnail. Zapamćena je, među ostalim, i kao transfer u ozbiljnije dramske uloge, nakon filma Tiransosaur, svježe oskarovske Olivije Colman (Miljenica), koja je do tada glumački staž stjecala u komediografskim televizijskim produkcijama (Peep Show). Djelo je vezano uz provincijski prostor priobalne i južne Engleske. Naslovno mjesto imaginarno je naselje smješteno u blizini Devona. Serije je svojevrsni hommage Thomasu Hardyju, ne samo zbog mjesta radnje, nego se i jedan od detektiva zove Alec Hardy te mu je ime posuđeno od protagonista romana Tess of the d'Urbervilles, a prezime od autora spomenutoga književnoga djela.

Promjena stabilnosti

Iako je kriminalistička priča precizno postavljena i strukturirana u prvoj, a nešto slabije u drugoj i trećoj sezoni, naglasak je stavljen na oblikovanje likova i njihovu karakterizaciju pa se pazilo na dijaloge, kao i razvijanje atmosfere, čemu doprinosi i glazba Olafur Arnalds. Vremenske i priobalne prilike kao i okruženje naznačeno u planovima prostora stvaraju specifičan ugođaj u dosluhu sa sporim ritmom razvijanja priče te se izmjenjuju s planovima lika jer je posrijedi djelo o reakcijama.

Radnja se otvara u jutarnjim satima, prije nego je zločin otkriven, te prikazuje jutarnje rutine i rituale niza likova, vrlih stanovnika Broadchurcha. Time se signalizira kako naglasak neće biti stavljen na pojedinca, nego na komunalna, zajednička, odnosno dijeljena iskustva i vrijednosti te ansambl protagonista. Tijekom triju sezona redovito će biti naglašavan spomenuti aspekt kolektivizma te nastojanja da se zajedničkim snagama prežive turbulentna razdoblja. Zato priča ima dvije dimenzije. Jedna je klasična kriminalistička u kojoj se prikazuje nastojanje detektiva da razriješe zločin.

Druga je vezana uz život zajednice te sagledavanje načina na koji novonastali i neočekivani događaji utječu na nju i njezine članove, odnosno kako uvjetuju i mijenjaju dinamike međuljudskih odnosa te signaliziraju društvene i kulturne promjene. Broadchurch predstavlja pravu, bijelu i srednjoklasnu Britaniju, onu koja je provincijska i tradicionalna, gdje svi svakoga znaju te u kojoj prevladava velika međusobna povezanost. Zato su “pravi” zločini ovdje rijetkost.

Najozbiljniji prekršaji su konzumacije lakih droga te seksualni prijestupi. Ubojstvo se kao takvo nikada nije dogodilo. Nije teško pretpostaviti da će Chibnail upravo njega iskoristiti kao temeljni narativni okidač. Tako strašan te u zajednici nikada zabilježen događaj stanovnike će mjestašca izbaciti iz sigurnih pozicija, otkriti brojne tajne koje su se pedantno sakrivale “ispod tepiha”, društvene i kulturne promjene koje nadiru te ih je nemoguće ignorirati, ali i nastojanje da se zajednica kolektivnim naporima održi te suprotstavi agensima nereda.

Slaba originlnost, zanimljiv kontekst

Pritom serija istodobno afirmira pogled iznutra te pogled izvana. Chibnail koristi jedan od čestih klišeja kriminalističkih filmskih/televizijskih narativa. Detektiv Alec Hardy (David Tennant) dolazi po kazni u englesku provinciju jer ga je poslodavac sklonio od očiju javnosti nakon loše vođene istrage. Boravak u Broadchurchu istodobno je pokora, ali i pokušaj iskupljenja. Detektiv se nikako ne može suživiti s mjestom, njegovim kolektivizmom te mentalitetom stanovnika. Partnerica mu je lokalka Ellie Miller (Olivia Colman), kojoj je prvi dan na poslu nakon porodiljnoga dopusta. Očekivala je promaknuće, no na upražnjeno mjesto primljen je stranac.

Hardyjevo viđenje zajednice te njegova rastuća netrpeljivost prema mjestu kontrapunktirani su prikazom zajednice iz njezine vlastite vizure, koje je često pojačano Milleričinim dodatnim tumačenjima partneru s kojim nikako da pronađe zajednički jezik. Ona shvaća ljude jer je živjela među njima. Postavljanje rodnih odnosa također je interesantno: iskusan Hardy dobiva prednost nauštrb neiskusne žene, ali ne prema zaslugama.

Kriminalistički/detektivski segment serije uspješno je postavljen ne zato što je misterija nešto pretjerano originalna, nego zbog relacije Hardyja i Miller te njihovih često suprotstavljenih karaktera i svjetonazora, ali i činjenice da rezervirani Hardy poprilično drži do privatnoga prostora, što otežava razvoj odnosa dvoje policijskih službenika. Naspram njega Miller je mnogo pristupačnija i empatičnija. David Tennant, a napose Olivia Colman u neuglednom izdanju i narančastoj jakni, glumački su odlični, a njihovi detektivi daleko od bilo kakvoga glamura.

Prva sezona (2013) tako se otvara prostorno-vremenskom kontekstualizacijom, upoznaje nas s likovima i stanovnicima Broadchurcha te postavlja narativni okidač: ubojstvo dječaka Dannyja, sina Beth (Jodie Whittaker) i Marka Latimera (Andrew Buchan), idealnoga engleskoga bračnoga para. Nakon toga detektivi postavljaju sumnju na članove zajednice te se istraga zahuktava. Inicijalno ubojstvo krucijalan je, gotovo prvobitni događaj za cijelo mjesto te će se njegove posljedice sagledavati i u drugoj (2015) te trećoj (2017) sezoni.

Stoga je istodobno bitan napredak istrage kao i portretiranje komunalnoga života te sagledavanje načina kako nemili događaj utječe na svakodnevne živote niza likova. Posrijedi je mala i zatvorena zajednica pa je razumljivo da su životi likova ispremreženi na višestruke načine. Tragedija obitelji Latimer te njihovo suočavanje s dugotrajnim procesom žalovanja seriji daje dramsku dubinu. Pritom je evidentan dvojaki tip promjena. Zamjetan je, primjerice, sraz generacija. Uočljivo je da se mlađe generacije mijenjaju, a starije ostaju konzervativne i zatvorene.

Neki novi došljaci

Mlađe žele djelovati u dosluhu s novim dobom pa tako Chloe Latimer (Charlotte Beaumont) skriva vezu s tamnoputim i starijim mladićem jer bi to izazvalo zanimanje u odveć bijelom mjestašcu. Kada mladi novinar Ollie Stevens (Jonathan Bailey), s ambicijom da uspije u velikom gradu, iskaže odveć individualističko ponašanje koje se pokazuje bezosjećajnim naspram njegovih sumještana, urednica Maggie Radcliffe (Carolyn Pickles) ga upozorava koje su prave vrijednosti te novinarski standardi njihove lokalne publikacije Broadchurch Echo.

Intruziju novoga također sugeriraju došljaci te oni mnogo više od generacijskih promjena i nerazumijevanja predstavljaju ideju promjene. Uz potonju se često vežu negativne konotacije jer stranci donose novi i drugačiji svjetonazor te su često usmjereni na individualistički način ponašanja koji bi isključivo njima trebao donijeti dobrobit, a pritom ne razmišljaju o životima drugih. Pokazuju temeljno nerazumijevanje lokalnoga načina života te su njihovi vrijednosni sustavi antipodni onima provincijske sredine. Novinarka koja radi za tabloidne novine iz Londona, koje su u opreci sa skromnima no profesionalnima Broadchurch Echo, tako dolazi u mjesto te beskrupuloznim ponašanjem dodatno komplicira ionako napetu situaciju te pritom uništava poneki život.

U drugoj sezoni nema novoga zločina, nego se prati suđenje prijestupniku iz prve sezone tako da serija poprima obrise sudske drame u kojoj se sagledava na koji način proces utječe na psihologiju stanovnika te međuljudske odnose i svakodnevni život. Navedeno je isprepleteno Hardyjevim nastojanjima da pokuša razriješiti zločin koji mu je uništio karijeru, ali i težnjama da se uhvati ukoštac s vlastitim zdravstvenim problemima. Kriminalistički segment druge sezone svojevrsni je “filer” te djeluje podosta slabije u odnosu na sudski dio. Zločin iz prošlosti koji se razrješava ima seksualnu bazu, što je zanimljiva podudarnost s obzirom na narednu sezonu.

Sukob generacija

Druga sezona također progovara o društvenim promjenama te nastavlja razrađivati ideju sukoba generacija te straha od intruzije izvana – velikih gradova slobodnih svjetonazora i labavijih međuljudskih odnosa. Prijestupnika zastupa Sharon Bishop (Marianne Jean-Baptiste), ambiciozna i agresivna, vrlo uspješna odvjetnica karipskoga porijekla iz Londona. Suprotstavljena joj je Jocelyn Knight (Charlotte Rampling), slavna veteranka koja zastupa optužbu te je nekada bila Sharonina mentorica. Dvije žene imaju nerazriješenih prijepora iz prošlosti, no jasno je podcrtan sraz staroga i novoga. Jocelyn zastupa poštenu igru, dokaze, empatije te tradicionalno poimanje istine kao i uzvišeno doživljavanje svoga poziva.

Drugim riječima, za nju skrupule moraju postojati, dok je Sharon beskrupulozna i ambiciozna, ne preza ni od kakvih sredstava da bi pobijedila. Njezin napad usmjeren je više na britansko društvo, njegovu rasnu i klasnu hijerarhiziranost. Sharon tako od sudskoga procesa i pravosuđa radi travestiju i karneval kako bi licemjernoj bijeloj Britaniji pljunula u lice i pokazala manjkavosti pravosudnoga sustava koji je njezina sina osudio na zatvorsku robiju. Stoga iz osobnih razloga želi dokazati da je loš i sklon rupama, a ne iz nastojanja da spasi optuženoga. Niz motiva i situacija iz prve sezone, preko kojih je gledatelj olako prešao jer su naoko bili zanemarivi, iskorišteni su u drugoj sezoni na suđenju kao propusti koji su se dogodili tijekom vođenja policijske istrage.

Sharon je dvostruki drugi: rasni i kolonijalni. Knight joj na kraju nudi suradnju i ruku pomirenja pa kaže da ona donosi prestiž – jer je stara, bijela i ugledna odvjetnica, koja ima potrebni društvenu pedigre i kulturnu tradiciju. Sharon ipak shvaća da određene moralne i etičke kvalitete treba njegovati, što nedostaje njezinoj mladoj pomoćnici Abby Thompson (Phoebe Waller-Bridge), koja u ambiciji i beskrupuloznosti ide do krajnjih granica.

Igra za zajednicu

Time utjelovljuje kompetitivnost i agresivnost kasnoga kapitalizma, gdje je javna domena sagledana kao arena u kojoj su svi jedni drugima konkurencija pa se temelji na agresivnom nadmetanju i individualizmu, što je u opreci s načinom života u Broadchurchu. Knight i njezin tim igraju za zajednicu, a Sharon za sebe i svoje frustracije. Druga sezona podosta duguje Charlotte Rampling i Marianne Jean-Baptiste jer njihove energične glumačke kreacije donekle popravljaju konvencionalnosti sudskoga segmenta priče, dok sudnica istodobno služi kao prostor koji povezuje komunalne sentimente, promišljanja i reakcije.

U trećoj sezoni zločin se zbiva na rođendanskoj zabavi gdje sredovječna žena Trish Winterman (glumački neuvjerljiva Julie Hesmondhalgh) biva silovana pa se sumnja postavlja na članove zajednice koji su na bilo koji način bili u doticaju s proslavom i/ili žrtvom. Istraga je vezana uz problematiku seksualnoga zločina i pornografiju, ali se nastavlja baviti i preokupacijama iz prvih dviju sezona. Sada je veći naglasak stavljen na žensko tijelo, njegovu objektivizaciju te općenito odnos prema ženskome u patrijarhalnoj sredini.

Detektivi gotovo u naivnoj, puritanskoj maniri sumnjaju prvo na muškarce u čijim domovima ili poslovnim prostorima uočavaju pornografske časopise ili filmove, kao da erotski kalendari u automehaničarskim radnjama ionako nisu dio njihova folklora. Spomenuti motiv u istrazi odlično ilustrira ćudorednost svijeta koji u nepovrat nestaje. Pornografija je jednodimenzionalno sagledana kao odraz sebičnosti i nasilja, individualnoga zadovoljstva, što dovodi do patologija i poremećaja u ponašanju. Za njezino metastaziranje zaslužni su internet i ine telekomunikacijske naprave poput mobitela pa znakovito detektivka Miller uništava sinovljevo prijenosno računalo kao kaznu za gledanje pornografskoga sadržaja.

Paralelno se odvijaju društvene, kulturne i ekonomske promjene: djeca odrastaju i suprotstavljaju se generaciji roditelja, a Broadchurch Echo kupuje tvrtka iz većega grada. Urednica se bori za opstanak, protiv trivijalizacije i žutila te je u sukobu s mlađom nadređenom, koja upućuje na duh novoga vremena u kojem je novinarski profesionalizam gutaju click bajtovi, senzacionalizam te nastojanje da se pod svaku cijenu privuče što veći broj oglašivača.

Radikalniji Zarobljeni

Broadchurch se bavi društvenim i kulturnim promjenama te odnosom tradicionalnih sredina naspram njih. Za razliku od primjerice Midsomer Murders ovdje se ne događa mnoštvo zločina kako bi serija zadržala dozu realističnosti, a naspram prijestupa mnogo je više pažnje posvećeno njegovu značenju za zajednicu. U seriji se osjeća gotovo neokonzervativno žaljenje za danima sigurnosti i komunalne povezanosti te strah da se prijašnji stupanj društvene kohezije i empatije više nikada neće dosegnuti. Zato svaka sezona, kada se priča počinje primicati kraju, sadrži jednu veliku “komunalnu” scenu u kojoj se stanovnici mjesta okupljaju da bi pružili podršku žrtvama.

Prvi zločin, a potom i daljnji temeljno unose razdor među ljude te kidaju solidarnost, što utječe na raspad obiteljskih, prijateljskih i društvenih spona. Zločini su seksualni pa tako posredno aludiraju na društvenu liberalizaciju te strah od nje, posebice u zajednici u kojih zločina nema. Prijestup u krimiću redovito predstavlja potkopavanje moralno-etičke stabilnosti, no ovdje se to širi na destabiliziranje zajednice, njezinih vrijednosti, tradicija, načina života.

Radikalniju inačicu prikazanoga u Broadchurchu nudi islandska serija Zarobljeni (Ófærð) Baltasara Kormákura, koja se prikazivala u dvije sezone (2015/2016, 2018/2019). Radnja joj je smještena u izoliranu zajednicu lociranu na krajnjem sjeveru otoka, čime se dodatno naglašava izdvojenost, a time i zatvorenost te konzerviranost u vremenu. Posrijedi je gradić Siglufjörður, koji broji svega 1200 stanovnika.

Slično kao u Broadchurchu tako i ovdje detektiv Andri (Ólafur Darri Ólafsson) biva prognan iz glavnoga grada Reykjavika, zbog loše vođenoga slučaja, u rodno mjesto u kojem je namješten kao šef lokalne policije (postaja ima uz njega još dvoje zaposlenih: Hinriku (Ilmur Kristjánsdóttir) i Ásgeira (Ingvar Eggert Sigurðsson)), a u kojem se očekivano ništa ne događa. Pritom supruga i djeca ostaju u prijestolnici, čime se signalizira i obiteljska te bračna kriza. Ribari jednoga jutra otkrivaju osakaćeni muški torzo, što pokreće istragu, koja ima više rukavaca: možda je povezana uz danski kruzer u luci, slučaj iz prošlosti, litvansku mafiju i krijumčarenje ljudi s obzirom da su na plovilu pronađene dvije nigerijske djevojke, lokalne političke moćnike koji u dosluhu s kineskim kapitalom žele gradić pretvoriti u moderno lučko središte kojim će se odvijati globalni prijevoz roba.

Kao što se može zaključiti, Kormákur kreće od općih žanrovskih premisa: izgnani detektiv, obiteljski problemi, povezanost širih socio-ekonomskih čimbenika s prijestupom, seciranja patologija izolirane zajednice, međutim one bivaju nadograđene i rekonceptualizirane zbog atmosfere i lokalnoga kolorita kao i vješto vođene priče te uspješno postavljene karakterizacije likova. Autor precizno gradi kriminalističku strukturu pa je ona arhitektonski skladna. Znakovi i indicije, kao i nepoznanice promišljeno se otkrivaju u radnji, a napetost je pojačana vještim psihološkim sjenčanjem likova te osobitim atmosferskim i geografskim prilikama koje u području vladaju.

Zabit

Andri se evidentno dosađuje u zabitnom rodnom mjestu koje je s razlogom napustio, no isto tako se otkriva kao vješt psiholog koji zna kako izvući iz drugih potrebne informacije. Njegov privatni i poslovni rasap paraleliziran je alternativnim pokušajem formiranja obitelji. Hinrika, Ásgeir i on predstavljaju svojevrsnu policijsku obitelj u kojoj jedni drugima funkcioniraju kao oslonac, posebice u situaciji kada Siglufjörður zbog snježne oluje biva odsječen od svijeta pa im ne može stići pojačanje iz Reykjavika.

Prva sezona postavlja temeljnu slikovitost serije. Posrijedi je impresivno i velebno, no ogoljeno fjordovsko okruženje koje upućuje na ljudsku neznatnost naspram prirode i njezinih hirova te pojačava osjećaj osamljenosti zbog ogoljenoga prostora, što se neprestano naznačava totalima. Veliki je naglasak stavljen na evociranje klaustrofobičnih osjećaja jer se već geografskim položajem Siglufjörðura ističe određena zarobljenost. Gradić je smješten u izduženom zaljevu, dakle fjordu, koji je s jedne strane okružen otvorenim i ledenim arktičkim oceanom, a s ostalih strana strmim padinama, koje prostor napadno zatvaraju te djeluju neprijateljski nadvijene nad okruženjem. Navedeno pojačava dojam izoliranosti i egzistencijalnoga očaja.

Osjećaj doslovne i simboličke zarobljenosti akcentiraju atmosferske prilike: snježna oluja koja u potpunosti odvaja gradić od ostatka zemlje. Atmosferičnosti doprinosi i glazba Johanna Johannssona. U drugoj sezoni klaustrofobija i izoliranost dodatno se razrađuju. Naglašeni su gotovo apokaliptičnom, prijetećom slikovitošću industrijskoga postrojenja smještenoga u zagasitim islandskim pustopoljinama, kadrovima umirućega životinjskoga svijeta te zagađena okoliša, čime se dodatno upućuje na posljedice izvanjske intruzije te gramzivoga kapitala.

Zatvorena zajednica

Siglufjörður ujedno predstavlja malenu i zatvorenu zajednicu u kojoj se generacijama pamti što su preci pojedine obitelji činili i čime su bavili, došljaci se odmah uočavaju, a svakodnevni život obilježen je monotonijom jer se malo ili gotovo ništa ne događa. Kraj svoju ekonomiju temelji na ribarstvu i stočarstvu te na površini sve djeluje mirno i uljuljkano u dosadu, no kako su nas brojni televizijski i filmski narativi o provincijskim i ruralnim sredinama naučili, i najzabitije te najdosadnije mjesto nije lišeno patologija. One se manifestiriraju kroz obiteljske, međuobiteljske i bračne odnose, a u dodatku takva zajednice nije ostala imuna na politikanstvo, sitne provincijske ambicije, korupciju te težnje za stjecanjem osobne dobiti.

Ribarski i stočarski kraj ujedno ima potencijala za razvoj industrije, naftnih istraživanja te transporta, no navedeno sa sobom nosi brojne novine koje izazivaju nepovjerenje i strah, napose zbog činjenice da političari koji ih zastupaju na prvome mjestu imaju sebe, a ne narod koji ih je odabrao. Spomenuto se dodatno razrađuje u drugoj sezoni, u kojoj su patologije izoliranoga kraja povezane sa svijetom visoke politike jer se priča otvara scenom u kojoj brat ministrice industrije dolazi u Reykjavik, prilazi joj na ulici te potpaljuje nju i sebe. Posrijedi je inicijalni narativni okidač koji Andrija ponovno šalje u Siglufjörður, u kojem se povrh svega nalazi njegova otuđena kći Thorhildur, kako bi istražio što je očajnoga čovjeka nagnalo na takav radikalan čin. Usput prati reference i na sumnjivu skupinu koja se naziva Thorov bat.

Prva sezona implicitno je zrcalila posljedice islandskoga bankrota i gospodarske krize te njezin utjecaj na industriju malih mjesta. Druga sezona aktualnost širi te povezuje Island s globalnim sociopolitičkim i ekonomskim trendovima. Visoka politika i njezini interesi isprepleteni su s pohlepnim nastojanjima multinacionalnih kompanija. Jedna takva ulaže novac u industrijsko postrojenje u blizini Siglufjörðura, a njezino je sjedište u Sjedinjenim Američkim Državama, no upravljačku strukturu čine Arapi pa se serija poigrava islamofobijom, koja sve više maha uzima u Europi te dopire i do izoliranoga sjevera Islanda.

Postrojenje signalizira preobrazbu tradicionalnoga načina života temeljenoga na ribarstvu i stočarstvu, no predstavlja i prijetnju okolišu pa je kapitalistička gramzivost i beskrupuloznost povezana s ekološkom problematikom. Zagađenje prijeti višestoljetnoj tradiciji stočarstva i ribarstva od koje lokalno stanovništvo ovisi, a što političarima lakomima na novac nije bitno. Industrijski pogon također mora uvoziti stranu radnu snagu pa se serija poigrava i strahom od migranata aktualnim u Europi te krajnje desničarskim pojavama i trendovima. Radnici su ili s europskoga kontinenta (Poljaci) ili izvaneuropskih prostora (Afrika) te sugeriraju dolazak kulturnih i društvenih promjena u zatvorenu zajednicu. Kormákur u priču umeće podzaplet o međurasnoj istospolnoj ljubavi između lokalnoga mladića Vikingura (Aron Már Ólafsson) i Afrikanca Eboa (Kingsford Siayor) kako bi sugerirao ideju otvorenosti i tolerancije, međutim ona mu služi i da bi propitao patološku maskulinost, koja je podjednako karakteristična za ruralni Island te uvezenu europsku radnu snagu.

Thorov bat

Pritom se javlja i spomenuti Thorov bat, odnosno ultradesničarska nacionalistička skupina. Ona nastoji sabotirati industrijsko postrojenje jer koristi islamski kapital te uvezenu radnu snagu koja je prijetnja islandskim tradicijama te otima radna mjesta Islanđanima, što su temeljne floskule svih sličnih anticivilizacijskih pokreta i pojava.

Desničari se pozivaju na staru islandsku mitologiju i sage, a Hinrika se ironično pita nisu li upravo sage, na koje se desničari referiraju, priče o migrantima, naseljenicima te kolonizaciji Islanda? Podzaplet s Thorovim batom zanimljivo je postavljen: u prve četiri epizode navedeni smo na trag da vjerujemo da je desničarska skupina generator problema, no ubrzo bivaju raskrinkani te od pete epizode shvaćamo da je posrijedi komplikacija većih proporcija. Ruralni desničari glasni su, ali krajnje nespretni da bi išta ozbiljnije mogli poduzeti, sugerira serija.

Zanimljiva je i feministička crta druge sezone. Iako je glavni lik i detektiv muškarac, priču vode žene koje zauzimaju sve važnije pozicije: policija u Reykjaviku ima ravnateljicu, Hinrika je ravnateljica lokalne policija, Halla (Sólveig Arnarsdóttir) je ministrica industrije, Hafdis (Jóhanna Vigdís Arnardóttir) je gradonačelnica, Kolbrun (Sigrún Edda Björnsdóttir) ima aspiracije da bude sljedeća gradonačelnica. Protagonistice općenito upravljaju novim gospodarskim tijekovima u gradiću pa i zemlji.

Ovoga puta nema doslovne zarobljenosti, no egzistencijalna je i dalje prisutna: mladi ne vide perspektivu te žele otići, a stariji nisu spremni na ekonomske promjene. Serija pokazuje da opasnost ne dolazi izvana, nego iznutra – od vlastitih patologija, na što upućuje razrješenje kriminalističke enigme.

*Prenosimo sa portala GKR - Gradska knjižnica Rijeka s dozvolom uredništva

Oceni 5