Zašto smo šezdesetih voljeli Velesajam?
Ttto 02 S

U poseti Velesajmu 1958: Jovanka i Josip Broz u društvu Većeslava Holjevca, zagrebačkog gradonačelnika

Photo: Muzej Istorije Jugoslavije

Čarobna roba trulog kapitalizma

Počasni gosti u društvu domaćina: Drugarica Jovanka i drug Tito sa gradonačelnikom Zagreba Većeslavom Holjevcom Međutim, Velesajam je za Zagreb i prvobitni kapitalizam više od izložbe industrijskih dostignuća u zemlji koja se preko noći htjela pretvoriti iz seljačke u radničku. Premda danas odumire, Velesajam ima prevelik značaj da bi ga se odbacilo bez dostojnog mementa.

Ruku na srce, teško je pronaći grad u kojem sklonost građana prema nedalekoj rijeci nije dala lijepoga ploda. Od Beča i Budima, preko Bratislave i Praga do Rima, Pariza ili Avignona. U dosluhu sa svojim rijekama gradovi su utirali put prema notornoj fikciji zvanoj bolja budućnost, bolje sutra.

U rukavcima i močvarama kod Save stoljećima su prebivali mračni likovi dostojni jedne Zagorke ili Maurovićeva pera, na zagonetnom putu između prekosavskih sela i kaptolskih kurija, odnosno gradečkih palača. Ovako ili onako Zagrebački velesajam bio je svojevrsni trojanski konj gradonačelnika Većeslava Holjevca.

Kad je već rekao “valja nama preko rijeke”, Holjevac je odlučio sagraditi preko Save baš Velesajam. U udarničko doba, a neposredno prije međunarodne konferencije u Bandungu (1956.) koja će zasnovati nesvrstane, ovaj mudrijaš nije, zapravo, selio Zagreb preko rijeke već je Titovoj Jugoslaviji stvarao privredni prozor u svijet.

Sunce na prozorčiću

To je bio svojevrsni paket-aranžman koji je uza sajamske paviljone podrazumijevao gradnju Mosta slobode. Nikako slučajno zasnovana je, nekako istodobno, i ulica Proleterskih brigada, danas Vukovarska, a šljunak potreban za most ostavio je za sobom - Bundek. Ključne točke “novog velegrada” bile su udarene zahvaljujući Velesajmu. Grad je premostio rijeku pod izgovorom suradnje s nesvrstanim svijetom. Hrvatska sudbina još se jednom razmjerila zajedničkim, jugoslavenskim izgovorom, a građanima su ostale graditeljske posljedice što su ih doslovce odvele u sutra.

Fotelje za drage goste: Tu su Aleksandar Ranković, Vladimir Bakarić, Većeslav Holjevac, drug Tito i Jovanka Broz

Gradnja Velesajma bila je svojevrsna pokazna utrka. (Bi li ga bez nje uopće bilo?) Na jesenski Velesajam 1955. - na mjestu današnjeg Studentskog centra i Tehničkog muzeja - došli su iz Beograda mnogi ambasadori, na čelu s ministrom trgovine, a Holjevac ih je odveo na kukuruzište preko rijeke. Tu će se za samo godinu dana otvoriti novi Velesajam, objasnio im je. Podignuto je šest paviljona, dok su Kina, SSSR, Italija, Mađarska, Poljska i Rumunjska sagradile vlastite. Beograd je uzalud želio preoteti Velesajam Zagrebu. Najavom dolaska na otvorenje Tito je prekinuo spekulacije, a obitelj Holjevac nije samo među prvima imala telefonski priključak, već je bila i - prisluškivana.

U samo godinu dana završeno je i uređeno 55.000 četvornih metara prostora namijenjenog gospodarskim sajmovima. To je bio, s jedne strane, prozor u svijet, a s druge prozor u zemlju Titovog “ne” Staljinu. Bilo je to pravo “Sunce na prozorčiću”, svojevrsna početnica i bojanka Titovog puta u socijalizam. Prije kompjutorskih “windowsa”, dakako. Za jesensko otvorenje Zagrebačkog velesajma daleke 1956. - 7. rujna - veže se i prvi izravni TV prijenos u ovom dijelu svijeta.

Dosezi trulog kapitalizma

Nama, ondašnjim klincima 60-ih Velesajam je bio guba, da ne velim “cool”. Odrastali smo s njim, baš kao i sa Zoološkim i Botaničkim vrtom. Razredi su jedan tjedan gledali lavove po željeznom kavezu, a drugi - fiću na Velesajmu. No preko Save smo išli u raznim aranžmanima, posebno s rodbinom iz takozvane provincije (ona se tada prostirala od Triglava do Gevgelije.) Jedni su dolazili predstavljati proizvode svoje radne organizacije, drugi su navratili zaviriti u dosege trulog kapitalizma. Paviljoni nama bratskih komunističkih i nesvrstanih zemalja bili su prostraniji, imali su “objektivne” prednosti, no najveći je interes bio za - američki paviljon. Odnosno sladoled.

Solidan matematičar osmoškolac lako bi izračunao koliko je gostiju dolazilo u Zagreb s Jesenskim međunarodnim velesajmom. Neke bi se obitelji dijelom ili potpuno iselile iz svojih stanova kako bi ih iznajmile ljudima iz Trećeg svijeta. Hoteli su, dakako, bili prepuni.

Još danas čuvam fotografiju s daljim rođakinjama iz Rijeke koje smo moja baka i ja odveli na Velesajam. U Zagreb se, doista, dolazilo samo zbog njega. Zašto? Sve ono što nismo mogli kupiti mogli smo - gledati. To što je danas izloženo u svakom trgovačkom centru moglo se vidjeti samo na Velesajmu. Čak i onaj vlakić, koji danas vozi djecu i roditelje oko Trga, nekoć je postojao tek tamo.

Izlagači iz celog svijeta: Josip Broz i Većeslav Holjevac na Velesajmu 1958. godine

Kako je vrijeme išlo, moglo se vidjeti sve više proizvoda koje si je rijetko tko mogao priuštiti. Kao da je svaki omladinac nosio pred očima onu žičanu ogradu kokošinjca iz filma “Kruh i čokolada”, ogradu kroz koju je motrio bogataše na bijelim konjima. Nas nije tješilo što se malo-pomalo moglo dobaviti štošta od ponude bijelog svijeta po jusu (jugoslavenski standard), željeli smo imati zapadne marke, danas bi rekli brandove. Frižider Obodin s Cetinja nije bio ništa prema hladnjaku, recimo, GE. Baš kao što je fićo ili Škoda, koje su starci 60-ih kupovali na kredite, bio nula prema Ford Taunusu u kakvima su dolazili gastarbajteri.

Bilo kako bilo, utjelovljenje raskošnih velesajamskih dana jest pionir ili omladinac koji u vrećicama, ili pod rukom, nosi hrpe, hrpe obojenih papira. Vrećice su bile uglavnom papirnate, plastika je tek jačala. Uzimali smo sve moguće prospekte, čak i specijalnih strojeva za prešanje metala, samo ako su bili “lakirani” i u boji. Na jezicima koje smo znali, i koje nismo znali. Ponekad smo se izgovarali da ćemo ih trebati za kolače, ali uglavnom nismo trebali izgovore. Nosili smo te papire zato što su bili besplatni i prikazivali su nedostupne predmete. Bili su oni svojevrsni konfeti nedostupnog čuda, bogatstva i dalekih kontinenata što su okrepljivali jalovu nadu. Samo smo po kvaliteti tih papirića, dakle tiska, opipljivo znali da je Zapad napredniji, ulašteniji.

Danas to zovu hostesiranje

Svojevrsno otrežnjenje ili drugačiji pogled na zbivanja oko Velesajma ponudile su nam studentske godine 70-ih. Najedanput, počeli smo primjećivati da naše kolegice tamo rade i zarade lijepu svoticu. Neke su govorile o nemoralnim ponudama izlagača, druge su baš ondje uza Savu pronašle ljubav svoga tjedna, odnosno života. Dovoljno smo odrasli da znamo da je tako moralo biti i kad smo bili mali, kad smo primjećivali tek reklamne letke i djevojčice. Napokon, po diskačima u gradu znali smo ih sresti s njihovim poslodavcima. Tada za nas nisu imale vremena. Bile su uglavnom domaćice pojedinih izlagačkih štandova, bavile se onim što se danas opisuje glagolom “hostesiranje”.

Bilo bi netočno prešutjeti sve spretne džepare, šibicare i ljepotice zvanjem koje su s Velesajmom navraćale u naš grad. Etiopski car tražio je pokraj Save puteve za budućnost, one su tražile izlaze iz sadašnjosti. Ne znam čime su se bavile, ali jedini njihov problem bilo je, zapravo, noćenje. Čemu skupo plaćati sobu, ako radiš u tuđoj? Čak i onda kad sam zaboravio na veliku sajamsku priredbu, a naše su se kolegice s faksa ubrzano poudavale oko 30-te, i prestale raditi sezonske poslove, znao bih ponekad susresti kakvu ljepoticu noći na Remizi.

Ponekad bi me priupitale gdje je Trg, ili gdje je Sava, pa sam im nastojao pomoći u orijentaciji. Tada sam se sjećao svih posjeta Velesajmu, kao zdanju koje je promijenilo moj grad, ali i mene samog. Zato što je artikuliralo čežnju prema nepoznatom ali svakako drugačijem. U međuvremenu je prošlo nekoliko svjetova. Od jednog jedinog automobila izloženog 50-ih na 55.000 kvadratnih metara danas se došlo do drugog, kojega će dobiti posjetilac sa sretnom ulaznicom. Očito, ni posjetitelji ni automobili više nisu ono što su bili.

* Tekst objavljen u Jutarnjem listu 21.9.2009, prenosimo sa dozvolom autora


Galerija

Oceni 5