Da se zalije!
Aabra 01 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Čaša veselja

Žure da žive, i
da proslavljaju žure.
S t i h

Da čovjek proslavi svoj jubilej, dovoljno je da to samo silno zaželi. Dobro je imati i koju tvorevinu, romane, opuse. Ali može se i bez njih. Nije to glavno. Glavno je ushtjeti.

To je tako prirodno. Godine prolaze, knjige izlaze. I čovjek bi, ovaj, htio da se osvrne na prijeđeni put, da porazgovara s čitaocem, da pusti koju suzicu za mladošću koja je prošla u danonoćnom radu. Ne samo mladost da je prošla, nego čitav život žrtvovan je do kraja, pa bi, ovaj, htio da znaš je li dospio u dobre ruke. Zato se slavi jubilej. To je sve prirodno, razumljivo, pravedno.

A ako svega toga nema (ni rada, ni godina), dovoljno je samo silno zaželjeti. I bit će jubileja, priredit će se. Ljudi, opće uzevši, nisu zvijeri, neće učiniti nažao. Poslat će i telegrame kakve treba (»Vezan za postelju, grlim te i šaljem .. .«), i dvoranu će kakvu treba iznajmiti i povesti računa o svemu što je potrebno.

Mučno je već postalo od jubileja. Malo su pretjerali. Prepunili čašu veselja. Uvukli u jubilarnu rabotu velik broj jubilara, te je sada teško obuzdati pisca koji se pomamio da ne prijeđe mjeru.

Odgovarajuće ustanove su prepune neukrotivih takmaca u slavljenju jubileja.

— Dobar dan. Ja sam književnik.

— A-ha.

— Neumorno pišem, znate.

— A-ha.

— Stvaram razna umjetnička djela.

— Je li?

— Da, da. Znate, vidi čovjek nešto značajno, pa, naravno, opiše. Ne može se suzdržati.

— Gle!

— I tako sam se, znate, navikao, pa drukčije ne mogu, moram pisati. Neumorno stvaram, ne pamtim koliko godina.

— Gle-gle!

— A vrijeme leti. Dvadeset godina stvaranja nije šala. Godine su to.

— Da.

— Pa bih, ovaj, htio da dobijem neki podstrek, stimulans, jer nadahnuća, ovaj, nema više u dovoljnoj mjeri.

— Da?

— Da, tako stoje stvari.

— Da-a-a!

— E, sad žurim u sektor umjetnosti, otuda ću u Narkompros, pa poslije u Literarnu enciklopediju. Približava se moje slovo. Dovidenja.

— Dovidenja ... Fjodore Ivanoviču, zašto je ovaj dolazio. Šta je tu mrmljao, ništa ga nisam razumio.

— Došao je moliti za jubilej.

— A-a! Zato ja gledam, nikako da se skrasi na mjestu. Ima li još netko? Neka uđe.

— Dobar dan. Da ne smetam možda?

— Izvolite samo. Vi ste književnik?

— Da. Neumorno pišem, znate.

— Stvarate razna umjetnička djela?

— Tako je.

— Slikate život?

— Svakako. Vidim ... naslikam. Čim vidim, znate, odmah opišem.

— A vrijeme leti?

— Leti. Leti kao strijela.

— Dvadeset godina se bavite stvaranjem?

— Oprostite, samo petnaest. Pa ipak, i to je nešto, je l' tako?

— Neosporno. Ali za jubilej malo.

— Malo?

— Malo.

— A kad bi se uračunala i služba u državnim ustanovama?

— M-m-m ...

— Onda bi se moglo izvući i svih osamnaest.

— Pa ipak nije dovoljno.

— Onda oprostite. Ja se, naravno, ne usuđujem ... Ali, htio sam samo malo stimulacije.

— Da, to bi svatko htio. E, dovidenja. Sektor umjetnosti — lijevo od nas, kroz hodnik... Fjodore Ivanoviču, parafirajte drugu propusnicu. Ima li još netko?

— Neki dječak čeka.

— Pionir?

— Ne, vanpartijac.

— Dajte vanpartijca. Zdravo, dječače, zašto si došao?

— Dobar dan. Ja sam književnik.

— Kako, književnik? Koliko ti je godina?

— Petnaest.

— Šta brbljaš koješta, dečko! Ti nemaš više od dvanaest.

— Striko, časna riječ, petnaest. Ja samo izgledam mlad. Inače sam star — u poodmaklim godinama.

— Kakav otresit dječak! A vrijeme leti kao strijela, je li?

— Kao strijela, striko.

— I dalje?

— Javnost je zabrinuta. Htjela bi da obilježi datum. Uostalom, ja već deset godina radim na književnom polju. Treba proslaviti jubilej. Već sam i prostoriju našao — kinematograf »Čari«!

— Idi, dijete, kakav jubilej! Sam kažeš da imaš petnaest godina. Kad si onda počeo da pišeš? Nisi valjda u svojoj petoj godini?

— U četvrtoj. Ja sam čudo od djeteta, striko, kao Jaša Heifetz. Samo što je on na violini, a ja na polju pera, pjesme i misli.

— Hajde, idi, idi svojoj majci!

— Ne smijem ja majci. Napisao sam o njoj pamflet. Hoću jubilej. Udesite to nekako, striko.

— Nemoj, mali, sramota je plakati. Ti si već veliki. Fjodore Ivanoviču, odvedite ga u jasle. Koliko njih tamo čeka?

— Dva muzičara, šesnaest glumaca, osamdeset jedan pisa . . .

— Ne, ne, ne. Ne mogu više, neka se obraćaju svojim kućnim savjetima. Tamo raspolažu utvrđenim podacima, tamo neka budu i jubileji.

Stvar je otišla tako daleko da se u redakcijama novina sada više ne boje toliko strašnih manijaka što nose novi perpetuum mobile pod pazuhom, koliko umjetnika koji strpljivo i neprestano mole da se objave njihovi portreti, biografski podaci i lista zasluga, kako specifično literarnih tako i opće-građanskih (pouzdan član sindikata, koji je osijedio na općim skupovima, udioničar kooperativa, neumorni aktivist, borac). Ponetko donese

i svoju bistu, na nezakonit način izlivenu od tuča. Biste se fotografiraju, ali redakcije izbjegavaju da ih štampaju.

Sam jubilej neće biti opisan. Kome nije poznat taj čudni obred nešto između opijela i svadbenog obreda u malograđanskim krugovima. Još kojekako izgleda ako je slavljenik veseljak kao, recimo, Vasilije Kamenski, pa od činjenice da je okrunjen lovorom, na sveopće zadovoljstvo, pravi zdrave šale. A neki slavljenici shvaćaju jubilej ozbiljno, zbog čega čitav ostatak života provedu u čamljenju. A taj ostatak, valja reći, nije baš tako mali, osobito ako jubilej slavi čudo od djeteta ili pisac koji ima za sobom samo jednu pripovijetku, pa i to nije pripovijetka nego upisnica za gorkom (inače ga ne bi primili za člana).

Ima jubileja sa izložbom djela i bez izložbe (ako nema djela). Ali ta jeziva pojedinost ne kvari svečanost. Djela su djela, a jubilej — jubilej.

Ako nema djela, jubilej, razumije se, dobiva malo uvredljiv karakter. Slavljenika nazivaju malim trudbenikom, korisnim malim zavrtnjem velike mašine; govore da je u svoje vrijeme mnogo obećavao i da ne bi bilo zgorega da to i sada učini. Uopće, strašno ponižavaju. Ali takav jubilarac sve podnosi. U najgorem slučaju može biti i mali zavrtanj. I zavrtanj je dovoljan.

Jubilarna zvjerstva se nastavljaju. Čaša veselja se puni, pjenuša i jača. Jubileju prijeti opasnost da se pretvori u nekadašnju korisnicu ili polukorisnicu, s davaniem na poklon srebrnih cigarluka i podmetača za čajne šalice od bijelog metala firme Braće Fraže.

Drugovi, zar će biti ugođno slušati ovakve razgovore:

— Ove godine stječem pravo na punu korisnicu sa skupocjenim poklonima.

— Lako je vama romanopiscima. A meni, piscu eseja, daju samo četvrtinu korisnice i doznaku za kaljače.

Recite, hoće li vam to ugodno biti?

*Priču prenosimo iz knjige „Kako se stvarao Robinzon“ (Naprijed, Zagreb, 1964); sa ruskog prevela: Lidija Subotin

Oceni 5