Čašica rakije i ona pjesma – “Da ti roknu samo dvije”

***

Dan gorak kao čašica “vlahova”.

Opet je ubijeno dvoje staraca, Srba, na Donjem Selu, djed moje komšinice Dese Ćećez, koji ni pod koju cijenu nije htio da, zajedno sa većinom suseljana, napusti zavičaj. Druga žrtva je takođe starac, i to gluhonijemi, takođe samac u nekad čeljadima i imanjem bogatoj kući.

Sve se više govorka o masovnom i organizovanom egzodusu preostalih (malobrojnih) Srba i Hrvata iz Konjica. Navodno je juče jedna od najuglednijih Srpkinja u gradu, Danica Ninković, ispred mnogih nezadovljnika, trebala da ode predsjedniku Ratnog predsjedništva Opštine Konjic sa zahtjevom da nas vlast zaštiti ili da nas pusti da idemo kud ko hoće. Još ne znam šta je od toga ispalo ali sam, kao i većina komšija, odlučio da ja i majka idemo samo u slučaju da krenu baš svi Srbi i Hrvati. Jednostavno, bez obzira što ja lično do sada nisam doživio nikakvu neprijatnost, neću da u ovoj katastrofi ispadnem bijela vrana u odnosu na sav srpski živalj ovdje. Jer, oni koji su prošlog aprila ostali u gradu vjerovatno su se svjesno opredijelili za zajednički život.

A poslije Sarajeva, ako četnici zaista osvoje i desnu obalu Miljacke, čini se da će Bosna, bolesnik sve slabijega daha, sasvim klonuti. Pasti. Samo ovoga puta ne šaptom, nego doslovno – u rijekama krvi

To je uglavnom svijet koji nije htio ili nije vidio razloga za napuštanje svojih prijatelja, domova i imanja, nadajući se da do kataklizme neće ni doći, da će se sve nekako srediti bez prolijevanja krvi. Osim toga, puno ljudi nije ni imalo kamo poći. Među onima koji nisu prihvatili poziv kamiondžije i drugova možda ima i jedan broj onih koji su prije rata potajno bili za Karadžića. Ali i njima je bilo, a i sada je, užasno teško ostaviti sve što su oni i njihovi pokoljenjima sticali i gradili. Uostalom, svaka budala zna da ni Srbi ni Hrvati nisu nikakvi novaci na ovim prostorima. Navešću samo jedan, meni najbliži primjer: moj djed po majci, Rastko, bio je trgovac. Između dva svjetska rata u Konjicu je imao kuću, poveliko imanje i dućan u centru grada. Kao takav, on nije bio osobito rijedak primjer među konjičkim hrišćanima i kršćanima.

Ali, poslije više od četrnaest mjeseci bespoštednog ratovanja, a posebno nakon najnovijeg sukoba “Muslimana” i “Hrvata”, poslije nebrojenih pljački, raznog maltretiranja, pa i zločina na teritoriji na koju velikosrbi nisu ni kročili, izgleda da je i najveće optimiste među Hrvatima i Srbima uhvatila panika. Istina, ovdašnja vlast stalno priča o zavođenju reda, hapšenju kriminalaca i lopova, poziva odbjegle da se vrate u Konjic. Ali, svega tridesetak “lasti”, pripadnika specijalne policije za borbu protiv kriminalaca koji su ovih dana “doletjeli” iz Sarajeva da napokon pokušaju zavesti red, neće ništa moći uraditi bez pomoći ovdašnjih organa reda. Javna je tajna da su upravo neki od čelnika tih istih organa kolovođe među onima koji mjesecima “pelješe” tuđu sirotinju. To objašnjava “paradox” da 490 ovdašnjih policajaca ne uspijeva stati u kraj lokalnim bad boysima. Očigledno je da “čišćenje” konjičkih ulica od lopova mnogima naprosto nije u interesu.

Ipak, mali su izgledi da vojna komanda dozvoli masovni izlazak Srba i Hrvata iz Konjica. Mnogi strahuju da bi, ako bi se to desilo, naš gradić tek onda bio srušen do temelja. Nakon najnovijih surovih napada na Goražde, to se čini još izvjesnijim. Prema navodima Radio Sarajeva, juče su probijene neke odbrambene linije tog dugo dobro branjenog grada u Podrinju tako da je – naravno, ako je ova informacija tačna – put za totalnu ofanzivu na la capital sada sasvim otvoren.

A poslije Sarajeva, ako četnici zaista osvoje i desnu obalu Miljacke, čini se da će Bosna, bolesnik sve slabijega daha, sasvim klonuti. Pasti. Samo ovoga puta ne šaptom, nego doslovno – u rijekama krvi.

NA GROBU PORODICE GOLUBOVIĆ

Tmuran dan. Kumulusi, i po danu mrak, piška kišica.

Opet su potpisali neko primirje.

Rođak Mišo S. me vodi, prvi put na grob Golubovića. Šutke koračamo. Iako je mirno, na cesti prema musali stalno pogledavamo ka Tulegu i Turiji, položajima HVO-a. Snajperskim čekama. Mnoga je majka od njih zakukala.

M. sijed a još prav k’o svijeća, mirno me i sabrano vodi u desni gornji ugao groblja, preko puta kojeg se nalazi nekoliko kuća u naselju zvanom Polje.

Vjetar i jedva čujno lupkanje kapljica po mokroj, teškoj zemlji prekrivenoj lišćem.

Kad smo napokon došli do svježih humki, ugledasmo slijedeći prizor: ispred skromnog, drvenog krsta, u plitkoj udubini veličine mačjeg groba leži – minobacačka granata. Položena, božemeprosti, kao beba. Da li je tu pala, ili ju je, možda – iz samo njemu znanih razloga – neko tu ostavio?

Meni se noge odsjekle, a M., i dalje hladan k’o boza, priđe granati i poče da je zagleda, učini mi se da hoće i da je pipne. Zamal’ ne odsjekoh:

– ‘Ajmo odavde, bogati!

Ipak, popušismo tu, u tišini, kao na sumornoj pozorišnoj predstavi, po jednu, od juče za ovo mjesto i sjećanje, sačuvanu cigaretu.

KONTRAPUNKT

Razrovane ulice.

Komadi asvalta, čulne, tvrde ptice krilaju zrakom.

Sjeverac mi muti pogled, rastjeruje glavobolju izazvanu ustajalim podrumskim zrakom. Rijetke pahulje snijega.

Kroz polupanu šoferšajbnu vidim rijetke, žurne prolaznike, zaplašene malopređašnjim granatiranjem. Ali i dva zagrljena, pripita mladića, čija lica sjaje u blijedom polumraku.

Spori, lelujavi.

Poslije, u podrumu, opet granate. Čašica rakije i ona pjesma: Da ti roknu samo dvije...

NIKAD SE NE ZNA…

I

Život bez ičega: bez struje, iole solidnije hrane, komfora na koji smo toliko svikli, pa čak gotovo i bez kretanja. Krhko, nesigurno Ja okruženo zlobom, mržnjom, neprestanom pogibelji.

Kako zgrabiti, kako ne propustiti dan (i bez Beloua)?

Čitanje, pisanje, fizički rad. Vijesti. Gomila vijesti. Novosti s radio-talasa, gromovite poruke s neba.

Kako ne poludjeti u ratu u kome već petnaest mjeseci, sa izuzetkom kratkotrajne, bezuspješne ofanzive Armije Bosne i Hercegovine u pravcu sela Borci početkom prošlog ljeta nijedna od tri zaraćene strane nije čestito ni pokušala da vojnim putem riješi nepodnošljivu situaciju u kojoj se grad i čitava ova oblast nalaze?

Sve što se ovdje na tom planu radi jesu neprestane i, barem za mene, besmislene provokacije. U njima najčešće jedna od vojski ispali nekoliko granata na neprijatelja, da bi zatim uslijedio “nekovertirani potez” protivnika. Naravno, najčešća meta iznenadnih projektila, barem onih srpskih (HVO kao da ovdje i nema artiljerije, s njihove strane dolaze uglavnom snajperi), su civili i civilni objekti, a sasvim izuzetno se granatiraju protivnički vojni položaji. Ne znam kamo su okrenute armijske cijevi, ali se bojim da civilima ni na onoj strani nije lako.

Odgovor “čačnutog” neprijatelja je žestok, razoran. Ponekad se zna razmijeniti i nekoliko stotina granata dnevno. Ne znam kako u ovom trenutku izgledaju Borci, ali čitaocu je lako zamisliti na šta, nakon više od godinu dana opisanog “junačenja”, liči gradić od dvanaestak hiljada duša, stiješnjen u dubokoj dôli kraj Neretve.

Tu je, spomenuh, odnedavno i opasnost od snajpera. Za dva i po mjeseca sukoba između Armije i HVO-a broj ranjenih i poginulih civila od ove šejtanske sprave približava se broju stradalih od šrapnela. Vrlo je rizično izlaziti vani, pošto snajperisti Hrvatskog vijeća obrane, sa svega 200-300 metara zračne udaljenosti, vrebaju svaki pokret. Naročito su na meti auti u kretanju. Bilo bi smiješno da nije stravično gledati “pijane” četverotočkaše kako u cik-cak liniji strelovito jure preko dva konjička mosta, sve nastojeći izbjeći snajperske metke iz pravca Turije i Drecelja.

U takvim uslovima, za čovjeka nesklonog dangubi, prava je majstorija osmišljavanje obilja “slobodnog vremena”.

II

Dok kuckam ove redove, pade mi na pamet jedna epizoda iz studentskog života. Tada prvi put nisam znao šta ću sa “slobodnim vremenom”.

Jedne sam se nedjelje, kao i obično, vozom vratio iz Konjica u Sarajevo, grad mojih najljepših uspomena. Čekala me je još jedna sedmica predavanja, lumpovanja i ašikovanja.

Bila je kasna veče, koliko se sad sjećam – ranojesenja. Padine Bistrika, brda na kome se nalazila moja studentska soba, iskrile su stotinama svjetala. Preko Principovog mosta bučno prolazi rijeka mladih, zajapurenih lica. Na početku uzbrdice, tamo ispod sarajevske pivovare, opojno mirišu somuni i svježe pečen hljeb iz obližnje pekarice. Malo iznad, u slastičarnoj, guguču zaljubljeni srednjoškolci.

(Pitam se: otkud ovako oštre slike nevažnih pojedinosti nakon toliko godina? A opet, šta mi znamo šta je važno, a šta ne? Znamo li, zapravo, išta o procesu pamćenja koji stalno teče u kori naših velikih i malih mozgova?)

Umoran od truckanja “lokalom” koji, čini mi se, staje kraj svake kuće na pruzi od Konjica do Sarajeva, sa torbama čistog veša i majčine hrane, teškim koracima idem ka staroj, lijepoj zgradi stare željezničke stanice, vili u austrougarskom stilu, gdje smo na spratu dva zemljaka i ja imali studentske sobe. Kad sam zakoračio u njeno dvorište, zastadoh malo kraj ograde da se odmorim.

Krijesnice na crnoj podstavi grada. Uvala na razmeđi svjetova.

Ko zna koliko sam stajao tako kao opčinjen. Napokon, teško se odvojivši od kamene ograde, krenuh ka ulaznim vratima. No, kad sam zavukao ruke u džepove – nigdje ključeva!

Nakon višekratnog provjeravanja, uvjerih se da ključevi doista nisu kod mene. Uhvatila me je panika. Jer, drugi ključ je bio kod cimera, a taj noćobdija bi obično za jednu noć obilazio desetak-petnaest kafića, vraćajući se u sobu u “sitne sate”. Vratiti se u grad i potražiti ga sa svom ovom bagažom, bilo je naprosto neizvodivo. A pošto smo tek nedavno uselili, na Bistriku još nisam poznavao nikoga kod koga bih, eventualno, mogao ostaviti torbe.

Na kraju sam odlučio da se nekako, kroz mali prozor od klozeta, uvučem u predvorje. Onako teških nogu i nespretnom, to mi je teškom mukom i uspjelo. No, time sam riješio tek polovinu problema. Tek sam u hodniku, a vrata od sobe smo, u strahu od po zlu čuvenih saraj’skih sjecikesa, uvijek zaključavali.

Elem, sâm, pospan i umoran, na uskom drvenom stepeništu, bez tople garderobe usred sve hladnije noći. Bez ijedne knjige – sve su mi, nedokučive, ležale pred nosom – iza zaključanih vrata. Ostalo je samo jedno: čekati.

Da skratim vrijeme, počeo sam raditi sklekove i upore te vježbe kontrole disanja. Malo-pomalo sam, skoncentrisan na to što radim, sasvim zaboravio na vrijeme. Nisam ni znao koliko ga je prošlo kad napokon začuh zvuk uvlačenja ključa u bravu.

Znam da zvuči čudno, ali: kao što sam u nekim davnim pjesmama na nedokučiv način predosjetio dio užasa koji nas je sad sasvim zarobio, izgleda – bez nade u skori završetak, dobro se sjećam da sam te noći u jednom trenutku pomislio: “Neka, ko zna, možda će mi i ovo nekad valjati!”