Čekajući druga Tita da sa Briona dođe u naše selo

U Jaovorlaku nije bilo škole, ali samo zato što nije bilo zgrade koja bi se tako zvala, ne znači da nije bilo nastave. Živjela je tada, kad sam ja bio mali deran, Helga Austrijanka, sretno oženjena za Sarajliju Himzu koji su se skrili u Jaovorlak još kad su Austrijanci napuštali Bosnu. Himzo je bio nepismen, a Helga je bila nastavnica. Kako su se njih dvoje spojili to mi i danas nije jasno. Al’ jasno mi je bilo jedno – kad nema kiše ili snijega, ima nastave. Helga bi svojim autoritativnim prstom i još autoritativnijim glasom posjela nas djecu pokraj česme i učila nas brojke i slova. Čak kad sam i htio pobjeći nisam mogao daleko jer je Jaovorlak bio mali pa bi me nena Rihada, također nepismena, ali zato njuha isluha k'o u najboljeg psa tragača, znala sačekati sa vilama pa me vratiti kod zadovoljne Helge.

Helga, iako Austrijanka, odlično je baratala našim jezikom i pismom, a ako je ikada u Jaovorlaku postojao stručnjak za hrvatski, srpski ili bosanski jezik, kako li se već taj isti jezik ne zove, bila je to Austrijanka Helga. Svoga muža Himzu i moju nenu Rihadu nikada nije uspjela naučiti brojke i slova, ali nas, tadašnju djecu i budućnost Jaovorlaka jeste.

Nevina dječja ljubav

Ljeta su mi bila najgora jer tada smo imali nastavu svaki dan. Ipak, kasnije u dugim zimskim danima koja sam provodio čitajući uz svjetlost svijeće, bio sam zahvalan Helgi jer ona je poput Safeta u Jaovorlaku, postavila temelje znanja u mojoj ludoj glavi koje sam ja kasnije nadopunjavao. Osim mene, nastavu su uz drugu djecu, pohađali još i moji drugari Ante i Dušan. Šteta šta nas Helga nije podučila i rakiju peći, sada bi mi ova Dušanova lakše niz grlo klizila. Osim njih dvojice, uz mene je uvijek sjedila i Rajka, kćer jedinica Nade koja je, imenu usprkos, svu nadu izgubila odmah po Rajkinom rođenju jer ju je muž Bakir ostavio čim je otkrio spol svojeg prvorođenog. Rajka je bila povučena curica jer odrastati bez oca ni u ono vrijeme nije bilo lako. Ante i Dušan su je izrugivali zbog toga, iako im se potajno sviđala. Ja joj se nikad nisam rugao, a ona se zbog toga zbližila sa mnom. A, ni brojke i slova joj nisu baš najbolje išli pa sam ja uvijek pomagao dok Helga nije gledala.

Provodili smo tako Rajka i ja sve više vremena, čak i kada oko nas nije bilo Helge sasvojim prijetećim prstom, pločom i komadom krede. Nena Rihada nas je vazda nazivala golubovima sevdalijama, a Nada nije polagala previše nade kada bi nas ugledala. Ali zato mi i ne znajući jesmo. Kada nismo sjedili pokraj česme i slušali Helgine lekcije, povazdan smo lunjali okolnim cvjetnim livadama; bosonogi trčali preko meke trave dok je sunce grijalo i tjeme, i prste, i noge, i tabane. Sve osim srca. Srca smo nevino grijalimi. Znali bi satima šetati kroz visoku travu ispunjenju žutim cvjetovima i razgovarati.

Ponekad bi nas u visokoj travi sačekali Dušan i Ante i rugali nam se, ali svi smo mi potajno voljeli Rajku, a ona je voljela mene. Zbog te dječje ljubomore, Ante i Dušan ubrzo su nam se počeli pridruživali u šetnjama šumom uz potok. Nas četvoro istraživali smo okolni divlji i neistraženi svijet. Smijali se vjevericama i izmišljali tragove šumskih prikaza kako bi uplašili jedni druge da smo brzo trčali natrag u selo kod moje nene koja je pak bila stručnjak za šumske prikaze i ostale prirodne i neprirodne nečistoće. Rajka je i tada izbjegavala odlazak svojoj kući jer ju je Nada krivila zato šta je ostala sama. Rajka je patila zbog toga, ali nikada nije ozbiljno shvatila stanje u kojem joj se majka nalazila. Često je znala i prespavati kod mene. Znali bi pričati do dugo u noć sve dok se na penđeru ne bi pojavili Dušan i Ante sa svojim podrugljivim pjesmicama na račun ljubavi.

Bilo je to tada još uvijek nevina dječja ljubav, ali i početak jedne veće ljubavi koja će nastupiti kasnije. Kako su godine prolazile, Rajkina glava nije postajala puno pametnija, ali ju je zato krasila neopisiva ljepota. Kad se samo sjetim, eh moj Barte, takve ljepote se nisi mogao nagledat. I nije ona bila kao ona ruf mi an ljepotica koju ti tajno gledaš noću misleći da ja spavam, već prava, prirodna ljepota. Evo, i sad mi sjećanjem prolazi miris behara iznjene kose i... moram još malo ovog Dušanovog otrova trgnut... bila je najljepša i najbaksuznija djevojka Jaovorlaka. Mater joj je, kako je ova bivala sve ljepša, bila sve bolesnija i ubrzo je iz Nade iščezao i onaj zadnji tračak života. Rajka se tada preselila kod mene. Majka Ada i nena Rihada su je prihvatili kao svoju kćer, a ja poslije kao svoju ženu.

U međuvremenu Helga nije posustajala sa svojim lekcijama. Rajka, Ante, Dušan i ja dijelili smo jednu malu ploču i jedno parče krede. Teško je bilo reći koji je od nas bio najpametniji, ali ja sam se za razliku od njih najviše trudio. Ponekad i za sve četvoro.Dušanu, osim pečenja rakije, nikada matematika nije išla. Svaki rezultat bilo kojeg matematičkog zadatka njemu je završavao uvijek sa istim brojem – tri. Njemu je i dva plus dva i sto plus sto uvijek bilo tri. A ni zemljopis mu nije bio baš najjasniji. Uvijek je Srbiju crtao prevelikom, preko cijele Europe, pa i šire. Ante pak nikako nije shvaćao povijest, on je Betlehem pokraj Zagreba smještao, a Rajka je ionako bila nezainteresirana za sve osim za nas trojicu i naših šetnja po livadi. Zahvaljujući mom trudu i toj zajedničkoj ploči koju smo dijelili, svi smo uvijek zaobilazili Helgine udarce šibom po dlanovima dok je većina ostale djece imale nabrekle dlanove poput neimara. Da, da, tako ti se nekad vodila nastava. Znanje si primao i kroz uši, ali i preko šibe.

Danas su neka drugačija vremena. Nastavni programi nisu manje podložni propagandi od novina ili televizije. Mali mozgovi se od početka peru kako bi služili daljnjem širenju propagande u skladu sa vizijom nekih loših ljudi koji su se popeli na vrh ostavljajući iza sebe krvave tragove koji se ne mogu izbrisati, a isto tako ih je i nemoguće pratiti. U svom lošem postojanju, oni su na žalost uspjeli postati nedodirljivi.

Bratska republika jedinstvenoga kralja

Kad je u nas počeo taj Drugi svjetski rat, ja sam imao deset godina. Babo je doplovio da se pozdravi sa majkom i sinom pa otišao u partizane. Više ga nikad nismo vidjeli, a legenda kaže da je krenuo pješice u Berlin da se osobno obračuna sa Hitlerom. Stigao je samo do Une gdje se utopio. Možda je to za njega i bio najbolji kraj. Meni on nije nedostajao, rijetko je i bio sa mnom, ali mi nije bilo drago da znam da nemam oca. To je još više zbližilo Rajku i mene.

Svijet je gorio, Europa i Bosna također, a Jaovorlak se nije niti opekao. Dolazile su donas vijesti o japanskom napadu na Pearl Harbor, iako nitko od nas nije znao gdje je točno Japan, a Pearl Harbor još manje. Švabe su bile svuda oko nas, a bilo je tu i domobrana, ustaša, četnika. Koliko smo imali armija, ispada kao da smo sami vodili Drugi svjetski rat. Ali tako ti je to kod nas uvijek bilo, ili smo imali svega viška ili ama baš ništa osim turobnih pogleda. Njima se uvijek sjetno vraćamo unatrag, kao da konstantno želimo vidjeti šta nam se to nakalemilo na leđa, a ne shvaćamo kako smo ponekad sami sebi najveći teret.

Sjećam se te zime 1942. godine kao da je jučer bila. Snijeg zimi u Jaovorlaku nije bio nikakva novost, ali te godine imali smo ga čak i za izvoz. Kao da je samo nebo bjelinom htjelo prekriti sva ta crna zgarišta oko nas. Snijeg ipak nije uspio zaustaviti tinjajuću vatru u Bosni, ali zato je nama, djeci u Jaovorlaku donio prilično sreće i zadovoljstva. Isplela mi moja mater Ada vuneni džemper i od zečjeg krzna sašila mi šubaru. Mogu ti reći da je ta topla šubara izazivala zavist kod svih dječaka u selu, uključujući i Antu i Dušana. Kod svih, samo kod jednog ne. Kod Švabe, tako smo ga zvali, iako mu je pravo ime bilo Aleksandar.

Babo mu je bio u partizanima i donio mu je njemački šljem. Ali umjesto da ga mali Aleksandar spremi u vitrinu, on ga nije skidao sa glave. Uvijek se nađe barem jedan koji simpatizira okupatore. Mali Švabo nije skidao šljem sa glave, a mi smo ga vazda snijegom gađali. A kako su se samo grude snijega od taj šljem odbijale, e to si trebao vidjet. Kao da je kovan u nekom od berlinskih bunkera. To ti nas nije zaustavilo da malog Švabu i dalje gađamo. Pokušavao je i on nama uzvratiti, iako mu je u glavi zvonilo kao u Vatikanu nedjeljom, ali kad smo se Dušan, Ante i ja udružili, ništa nam nije mogao. Eh, Bratstvo i jedinstvo na djelu i prije negoli je službeno proglašeno.

Detonacije, prelijetanje aviona, sve se to događalo blizu, ali nikada u Jaovorlaku. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u selo se doselilo mnoštvo ljudi i vjerujem kako je tadašnja populacija dosegla svoj vrhunac. Neću lagati ako ti kažem da su svi oni bili u najsigurnijem mjestu na svijetu. Došao je i prošao taj rat. Ante i Dušan su se malo svadili, pa se malo družili sa malim švabom Aleksandrom, pa se opet mirili, ali kao šta sam ti i rekao, to je bilo tako kod nas.

Pobijedio je Tito i on nas je uspio trajnije pomiriti. E, takav ti je Tito bio, u nas su ga obožavali kao da je neko mitsko biće. Bio je on pomirljiv, ali i svadljiv. Kad je stigao do Trsta, rekli mu saveznici da je taj Trst talijanski, aTito ga pomirljivo vratio, samo da bi naši ljudi tamo poslije mogli jeftino kupovati bunde i farmerke. Nije to baš imalo smisla, ali ajd'. Ondak ga je Staljin htio u Varšavski pakt, a ovaj svadljivo odbio. Eh, odbio je on i one kojima ni vi niste rekli ne – Amere. Pa ti sad vidi kakavje on bio.

A mi? Nama je bilo dobro da bolje nije moglo biti. Počela su dolaziti i pisma, Borba, prodavači lubenica, prodavači svega i svačega. Dolazio je čak i cigo sa medvjedom koji je plesao. A jednog dana trebao je doći i on – najvoljeniji, a poslije i najomraženiji – Drug Tito, otac Jugoslavije.

A zašto drug Tito ne bi došao u naše selo?

Jes' ti kad čuo za pionire? Nisi, pa kako i bi kad si jedva i za Titu čuo. Tehnički, pionirom ni ja nisam nikada postao jer toga kod Helge nije postojalo, ali se u srcu osjećam kao vječni pionir. 29. novembra bio je praznik u selu. Bio je to Dan republike, a sva su djeca bila obučena u plave kapice, Titovke, i crvene marame koje su im roditelji sašili. Pjevala su,a svinje su cvilile jer je po dobrom starom običaju Dan republike za svinje bio sudnji dan. Ja i moja Rajka, koja je bila lijepa poput raja, okačili smo zastavu o Safetovu česmu. Plavo-bijelo-crvena trobojnica sa zvijezdom petokrakom u sredini. Možda ti je poznata ta zastava iz sportskih takmičenja jer ste nam vi Holandezi bili glavne žrtve u sportskim okršajima. Šta je? Praviš se da si je zaboravio? E, ja bolan vašu nisam. Okačili ti Rajka i ja zastavu o česmu, a cijelo se selo ondje okupilo i pjevalo. Uto je došao i Milan Opančić, neimenovani poglavar sela. Ovo neimenovan tek tako kažem jer nije u komunizmu bilo demokracije pa da smo ga izabrali. Hvala lijepa, mi i kad smo poslije birali k'o da smo prstom u govno piknuli.

Milan Opančić bio je komunista, a tako i najbogatiji, koliko to jedan seoski hohštapler može biti, ali i najglasniji u selu. Nije on bio nikakav novi Staljin, šta si se odmah uzbunio? Bio je on dobar čovjek, samo malo previše nametljiv i previše se pravio pametan. Al', bolan, i ovdje ima bogatih i svi se prave pametni.Mi smo imali jednog i donekle vrijednog.

Probio se on kroz raju, popeo se na česmu i započeo govor. Kod nas su ti zime bileoštre i vjeruj mi – da je hladni vjetar tog dana barem malo jače zapuhao, učinio bi Milanu uslugu da skonča na dnu Safetove česme. Al' vjetar nije zapuhao, Milan je održao svoj govor, a poslije mnogo godina skončao kako je skončao, ali o tome ću ti poslije divaniti.

"Drugovi i drugarice", rekao je Milan glasno tako da je i pjesmu nadglasao, "Zdravo”.

"Zdravo", odgovorilo mu je selo, dok su u pozadini i dalje skvičale posljednje svinje.

"Živio Drug Tito i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija!"

"Živjela!" odgovorili smo.

"Drugovi i drugarice", nastavio je teatralno Milan zadovoljno, šepureći se pred mnoštvom. "Zašto ne bismo i mi doveli našeg Druga Tita u ovo naše predivno selo?"

Među ljudima – muk. Ni svinje se više nije čulo. Da je tog dana ovaj, kako se zove, šta smo ga danas gledali na televiziji kako skače iz svemira? Ah, da, Felix. E, da je Felix tada iz svemira doskočio kraj Milana i Safetove česme, mi ga ne bismo ni primijetili. Drug Tito u Jaovorlaku? Tko bi se samo tome dosjetio?

"Drugovi, jesmo za?" upita Milan sa česme.

"Jesmo", odgovorili smo uz komešanje.

"Drugovi, jesmo za?" ponovio je još glasnije Milan.

"Jesmo!"

"E, onda ću vam ga ja i dovesti", rekao je Milan i raširio ruke kao da u naručje želi primiti cijelo selo.

"Živio Milan!" uzvikivala je raja. "Živio Drug Tito!"

"Drugovi moji", nastavio je Milan, ohrabren na povik svog imena uz Titino, "ja sutra idem u Jajce i vraćam se sa Drugom Titom."

"Živio!" raja mu je uzvratila, a pjesma se vratila. Počeli su stizati prvi komadi pečene svinje, a ja i Rajka smo ti i to jeli jer iako sam ja potekao iz turčijata, nisam prakticirao muslimansku vjeru. Pili smo, pjevali i plesali do zore. Igrala se kola oko česme sa koje je vijorila zastava. Bio je to sretan dan za sve nas.

Kad napišeš Tito na stijeni - onda ti Tito dođe

Nakon pet dana vratio se Milan iz Jajca sav uzbuđen. On nije bio mali čovjek; njegov obujam moglo se mirne duše uspoređivati sa oknom Safetove česme pa mu nije bilo lako pješačiti od prvog sela kroz šumu do Jaovorlaka u kojem još uvijek nije bilo autobusne linije. Čim je Milan ušao u selo, ljudi su pohrlili iz svojih kuća. Unatoč kiši, moglo se vidjeti da je njegovo lice bilo obliveno znojem.

"Polako, drugovi, polako", vikao je Milan više teturajući prema česmi, nego ponosito hodajući – kakvog smo ga inače bili navikli gledati. "Dajte mi vode", rekao je gotovo zapomažući, šta se baš i nije moglo često čuti u Milanovom glasu. Kad se napio vode iz česme, Milan je stao divaniti: "Drugovi, vidite, ja sam bio u Jajcu..."

"A gde ti je Drug Tito?" povikao je Dušan koji je baš volio Tita, a Milana puno manje.

"Polako, Dušane, polako. Vidite, Tite tamo nije bilo."

"Kako Tito nije bio u Jajcu? Pa valjda je on otale. Šta nije tamo AVNOJ?" krenuo je netko iz raje.

"Budalo!" vikne Dušan. "Tito živi u Beogradu. Tamo si trebao poć, Milane, a ne u Jajce."

"Ma htio sam ja i u Beograd krenut' pravo iz Jajca, ali nije Tito ni u Beogradu", reče Milan.

"Kako nije u Beogradu?" vikne Dušan. "Pa svi su, bre, u Beogradu."

"Tito je na Brionima."

"Na čemu?" upita Dušan.

"Dušane, na Brionima, na otocima u našem moru, gdje žive žirafe i slonovi, imajmuni."

"Čudim se da tebe nisu zvali tamo, Milane", ljutito će Dušan. "Kakve, bre, žirafe i slonovi? Pa nije Tito u Africi!"

"Ne, ne, Dušane", reče Milan i teatralno se primi za glavu. "Kao uvijek, ti ništa ne razumiješ. Brioni su nešto kao safari vikend za Tita."

"Sa Hrida šta?" upita Dušan.

"Safari, Dušane, šta ti moram sto puta objašnjavati! Tito je na odmoru."

"Ako je tako", pomirljivo će Dušan, "šta ćemo sad mi?"

"E, moji drugovi i drugarice, nemate vi vašeg Milančeta uzalud. Vidite, ja sam u Jajcu naučio kako ćemo dovest Titu u Jaovorlak."

"Kako?" upita netko iz raje.

"Eh, kako", ponosno će i sveznalački Milan. "Vidite onu stijenu gore na brdu? Tamo iznad šume?"

"Vidimo, Milane", prijekorno će Dušan, "al' kakve to veze ima sa Titom?"

"Polako, Dušane. Jel' svi vidite stijenu?"

"Vidimo, Milane", zbunjeno će raja.

"Sve šta trebamo uraditi jest da crvenom farbom velikim slovima na stijeni napišemo TITO."

"Zašto bismo, za ime Hrista, Milane, stene farbali?"

"Zato, Dušane", ljuto će Milan, "jer ti je to kao pozivnica za njega. Svi su gradovi i selato već napravili. Napišeš Tito na stijeni i onda ti Tito dođe", završi pobjedonosno Opančić.

"Ajmo, drugovi, šta se čeka?" oduševljeno će Dušan. "Idemo da se penjemo na stene."

"Idemo", uzvrati raja pa krene prema šumi dok se Milan probijao da bude na čelu kolone.

Popelo se do stijene i staro i mlado, i žene i djeca, psi, a čak i jedna koza je stigla zanama. Izgledali smo poput grupe slijepih putnika koja je ispala sa potpalublja Noine arke. Kad bolje razmislim, možda mi Balkanci to i jesmo – slijepi putnici na svjetskom brodu. Svi nekamo naprijed, a mi uporno u rikverc. Nego, di sam ono stao? Titova stijena...

"Mi smo Titovi, a Tito je naš", začula se pjesma slijepih putnika.

"Drugovi", vikne Opančić, ali uzalud. "Drugovi!" prodera se šta je jače mogao, a čak je i koza na momenat prestala žvakati korov. Ja sam stajao u prvom redu i za gušu me reži, ako koza u tom trenutku nije izgledala pametnije.

"Drugovi, imamo problem. Ne znam sa koje je strane najbolje da napišemo ime našeg voljenog vođe."

"Pa sa severne", reče Dušan. "Ta se najbolje vidi kad se ulazi u selo."

"Da, da", poviče raja, "sa sjeverne, nego šta. Bravo, Dušane!"

"Ček', ček', polako, drugovi", umirivao je raju Milan pa zapali Drinu bez filtera. "E, moj Dušane, prostodušan si kao uvijek."

"Zašto? Zašto sam ja, molit ću te lepo za objašnjenje, prostodušan?"

"Zato, Dušane, jer neće ti valjda Tito pješke hodat šumama pa će se slučajno izgubit’ u prvoj, a sretno se pronać’ u drugoj, a tada ako bude sreće pa grom opali posred tvoje kuće,Tito će lijepo u nebo se zagledat’ pa onda vidjeti da na stijeni piše njegovo ime."

"E, pa ti si ga Milane, sad stvarno pretero", reče Dušan. "Pa neće valjda grom u moju kuću."

"Pa o tome ti pričam, Dušane. Grom će u tvoju kuću lupit’ isto kao šta će Tito ovuda međede lovit’. Pa ne luta Tito šumama kao nekakva divlja zvijer. Tito vam, drugovi moji, leti."

"UUUfff", začuje se iz raje koja je sad u nevjerici promatrala Milana. "Tito leti?"

"Pa da, drugovi", znalački će on.

"A kako to, molim te lepo Opančiću, Tito leti?" zbunjeno će Dušan.

"Avionom, majku mu, a kako će?" reče Opančić.

"E, pa kad je tako", ponizno će Dušan, "Šta ti, Milane, predlažeš?"

"Ja predlažem da mu ime ispišemo na vrh stijene."

"Ja, pa ga mi iz sela nećemo ni vidjet", začulo se.

"Predlažem", konačno sam se i ja uključio u raspravu, "da Titovo ime napišemo na sve četiri strane pa smo onda sigurni."

"Tako je, tako je", začulo se ohrabrenje. "Živio Ibro!" Milan me bio ljutito pogledao štase on toga nije prvi sjetio.

I tako smo ti mi cijelu stijenu ispisali Titovim imenom i napeto iščekivali njegov dolazak. Isprva smo čuvali stražu. Cijeli dan i cijelu noć; netko je vazdan bio kod stijene, lutao šumama i pratio nebo. Tu i tamo neki bi avion i proletio iznad sela pa bi mu mi mahali kao brodolomci nasukani na pustom otoku. Moram priznati da su mi prijale te straže, pogotovo noćne kad je sve bilo mirno i pogotovo kad bi pao snijeg, a Jaovorlak se obukao u svečano bijelo odijelo. Baš mi fale te noći, evo sad, tako jako da bi iz kože iskočio.

Znalo je biti hladnih noći, kad nisi mogao tijelo osjetiti, ali bilo je neke magije u zraku. Hodaš među kućama Jaovorlaka, dok ti snijeg hropće pod čizmama, para izlazi iz usta, a mali svjetionici pozdravljaju sa prozora. U zraku ni muva da se čuje, a nebo prepuno zvijezda. Ima nečeg u tome kad čovjek stoji sam ispod zvijezda. Prostranstvo mogućnosti, a ti tako malen pred beskrajem – na stotine galaksija, sunčevih sustava, planeta, gradova i sela. Ali nijedno poput mog sela, nijedno poput Jaovorlaka.

Tito nije došao. Nakon nekog vremena, prestali smo i sa stražama i sa mahanjem avionima, a Milanu nije bilo lako da svima nama objasni zašto Tito nije došao...

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015