Iz knjige Emira Suljagića: Razglednica iz groba (11)
Srebrenica

Dok traje genocid: Juli 1995, Srebrenica

Photo: Pinterest

Čekajući metak u leđa

PRIPREME ZA GENOCID: Koliko-toliko organizirana kolona, u kojoj su se srebrenički civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995, poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i čestih srpskih zasjeda, kolona se podijelila u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajedničkom odredištu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noći u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvaćajući da sviće i da ne mogu dalje, članovi skupine odlučili su predaniti u žbunju nadomak jedne od izgorjelih kuća u samom selu, računajući da će tu biti mirni od srpskih potjera.

Poslijepodne tog dana, slučaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvorište kuće prekoputa njihovog skrovišta, tražeći vode. Donoseći vojnicima vodu, starica koja je živjela u kući pitala ih je: "Djeco, ima li Turaka?" Ovi su poslovično odgovorili da ima, na što je ona uzvratila: "Neka, da ima baba čim svinje 'raniti!" Vojnici su se samo nasmijali i produžili.

U to vrijeme bio sam u Potočarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odveć brzo. Za četiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovništvo i njihove zajedničke prošlosti.

No, pripreme za ono što se odvijalo pred očima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su duže. Još krajem maja ili početkom juna u kancelariji Vojnih promatrača naišao sam na izvještaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica - Sarajevo - Srebrenica. U izvještaju su se pominjali autobusi vojnika, artiljerija, kamioni municije, višecijevni bacači raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, raspoređenih u blizini Srebrenice, duž puta između Vlasenice i Milića. Grafitnom olovkom sam na komadić papira prepisao najvažnije stvari, uključujući koordinate artiljerijskih oruđa i naročito, mislio sam, bitnih SAM-ova.

Popeo sam se na sprat pošte, gdje je bila mala telefonska centrala i nazvao svog prijatelja u komandi 28. divizije. Kada sam mu, još uvijek pod dojmom šokantnih informacija, uznemireno ispričao o čemu se radi, dogovorili smo se da se nađemo u gradu, kod pijace. Predao sam mu papirić, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je čekao obavještajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao priču, on je na mapi tražio i bilježio koordinate.

Krenuo sam natrag na posao odatle, a on me uvjeravao kako će sve odmah šifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka izmedu oficira ABiH i Vojnih promatrača, on je, izražavajući svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, "prema našim izvorima, pokreti srpskih trupa uočeni ovdje i ovdje", pokazujući na karti mjesta oruđa.

Osećao se kao bog: Ratko Mladić u Srebrenici jula 1995. godine

Tada, doduše, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom Žepu, planini u blizini druge enklave Žepe, primijetila neuobičajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri Gazele koje su oni vidjeli nalazio lično Ratko Mladić. Šest modernih transportera BMP 80, naoružanih lanserima "maljutki" i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. zaštitnom puku VRS-a koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost. I taj izvještaj proslijeđen je komandi Drugog korpusa ABiH. I jedan i drugi raport su upućivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije završili u hladu nekog sefa ili ladice.

U prilog tome ide i poruka koju je nekoliko dana uoči početka napada na Srebrenicu, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Orić. U toj poruci je, u parafrazi, stajalo: "Čuvajte se... Nešto se veliko kuha, čuvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i Žutog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali." No, do tada je već sve bilo odlučeno.

Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema riječima općinskih zvaničnika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino što je znao: pregovarao. U Orićevom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog načelnika štaba, Ramiza Bećirovića, koji je nepovratno skrhan onim što je uslijedilo umro nekoliko godina poslije rata, nikad više isti čovjek. On se još uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad Žepe srušili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vraćali iz Tuzle.

Plašili su se Mladićeve vojske: Holandski vojnici u Srebrenici

Ramiz nije bio čovjek za krizne situacije: bio je oprezan, ponekad i kolebljiv, nije volio improvizirati niti donositi velike odluke, štedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnotežu Orićevoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici više nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i liderskim karakterom mogao da se nosi sa okolnostima. Povrh toga, Drugi korpus nije dopuštao upotrebu sile u ponovnom zauzimanju Zelenog Jadra. Kada je 7. jula počeo posljednji srpski napad, sve je bilo spremno za katastrofu.

Već prvog dana linije odbrane u južnom dijelu enklave su izgubljene. Rezervnih linija nije bilo, a odbrana je bila plitka. Štab divizije se preselio na sprat pošte, u kojoj je bio i centar veze. Slučajno sam se zatekao tu kada je došao kurir tražeći ručne bombe, kojih nije bilo. Bio je prljav, umoran i kao u transu ponavljao: "Da nam je samo ručnih bombi, sve bi ih povaljali. Imamo tromblona, al' ne pomažu." Nekoliko članova štaba je sa svojih opasača skinulo bombe i pružilo mu ih. Ali, to nije bilo dovoljno. Stanovnici nekoliko okolnih sela su već počeli da pristižu u Srebrenicu, noseći zavežljaje hrane i odjeće. Već su se mogli čuti zvuci pješadijskih borbi vođenih na samom ulazu u grad.

Komandant 282. brigade, čija je to zona odgovornosti bila, preklinjao je: "Opkoljeni smo, treba nam pomoć!" "Izdrži još malo, doći će", govorio mu je Ramiz iz centra veze. "Ne znam koliko ću moći, pucaju sa svih strana." "Izdrži samo još malo, dolazi interventna četa!" Iznenada, s druge strane veze više nije bilo nikoga.

Čišćenje terena: Mladićevi vojnici u Srebrenici

I sljedeći dan su se najžešće borbe vodile na južnim prilazima gradu. Sada su stanovnici predgrađa napuštali svoje kuće; Srbi su bili preblizu. U pošti je vrvjelo; kuriri su dolazili i odlazili, štab je pravio plan protivnapada, a holandski oficiri su od vlasti tražili da uzmu i oružje koje su im predali 1993. Njihov zahtjev odbijen je iz dva razloga. Prvo, oružje koje je ABiH predala tokom demilitarizacije bilo je uglavnom nekorisno ili pokvareno. Municije za artiljerijska oruđa i tenkove ionako nije bilo, pa ni oni nisu bili od koristi. Drugo, povlačenje oružja sa UN-ovog depoa značilo bi da Srebrenica, barem formalno, prestaje biti demilitarizirana zona i da UN više ne snosi nikakvu odgovornost za njenu sudbinu jer su, pogrešno, demilitarizacija i status sigurne zone direktno povezivani.

KIŠA GRANATA NAD GRADOM: Tu večer, devetog jula, Vojni promatrači su odlučili da se povuku u Potočare, u holandsku bazu. Nas dvojica prevodilaca, moj kolega Hasan i ja, trebali smo poć s njima. Hasan to nije želio, njegova porodica je još uvijek bila negdje u prenatrpanom gradu i on je htio biti s njima. Ja sam pošao. Dok smo se vozili prema Potočarima, Srbi su nas gađali sa okolnih brda. Tek kada smo došli u holandski logor, počeo sam shvaćati šta se dešava. Pokazali su mi gdje ću spavati. Razgovarao sam sa jednim od naših ljudi zaposlenih kod "plavaca". Usred razgovora sam zaplakao, ponavljajući jedno te isto: "Sve otišlo u materinu. Zar ne vidiš da je sve gotovo, čovječe!" Nije mi vjerovao.

Bekstvo iz Srebrenice: Na putu smrti ka Tuzli Sljedećeg jutra sam otkrio da je jedan od osnovnih razloga za zabrinutost mog šefa, također holandskog oficira, majora Andre de Haana, bio taj što je u pošti u gradu zaboravio pasoš. No, tamo je već bio holandski oficir za vezu - koji je kasnije uz Karremansa popio rakiju sa Mladićem - i brinuo se za njegove lične stvari. Odgovarajući radijem na naše pitanje kakvo je stanje u Srebrenici, on je rekao da je malo mirnije, ali da su se "muslimani počeli međusobno sukobljavati".

Poludio sam. Znao sam da laže i zatražio sam od našeg team leadera da pođemo u Srebrenicu. Odbio je. Obrazlagao je svoju odluku granatama koje su na putu do Srebrenice zviždeći prelijetale Potočare. Na svaku eksploziju dopunskog punjenja - imao sam godinu dana besplatne obuke - on i dva Afrikanca bježali su u sklonište. Zatražio sam da me pusti da idem sam.
- Može, ali samo na tvoju odgovornost, rekao je.
- Nema problema. Dajte mi kartu, motorolu i baterije.
- Znaš li čitati kartu?
- A-ha.

Uzeo sam sve što mi je bilo potrebno, potrpao hrane u džepove i krenuo. Dok sam išao prema kapiji, on je obavijestio holandske vojnike. "Moj prevodilac će izaći, propustite ga." Vojnik na izlazu me samo pogledao i, vjerujem, iskreno zaželio sreću.

Već sam isplanirao put. Mislio sam trčati iz jedne fabrike u drugu (radi se o industrijskom kompleksu) dok to bude bilo moguće, a onda koritom rijeke, sve do Soloćuše, na samom ulazu u grad. Tu ću biti siguran od srpskih nišandžija. Nosio sam vojnu bluzu i pantalone i znao sam da ću biti meta. Preskočio sam ogradu i ušao u halu Ferosa, prijeratne fabrike kočionih ležajeva. Zaprepastio sam se kad sam vidio jedan bračni par kako mirno kupi pokošenu travu, kao da se oko njih ne dešava ama baš ništa. Preskočio sam i drugu ogradu i tu skrenuo u korito rijeke.

Nisam uspio proći neprimijećen. Nekoliko metara rijekom i - prvo bljesak, a onda parajući "buuum". Bacio sam se na zemlju, dok je po meni padalo busenje. Bestrzajni top, bio sam siguran. Nisam vjerovao da mene gađa, mislio sam da je još neko u blizini. Desetak metara dalje, bio sam siguran da sam meta upravo ja. Sišao sam sa obale i zagazio u rijeku zaklonjenu drvećem. Ko god da je bio onaj za topom, sada me nije mogao vidjeti, ali svejedno, znao je da sam tu. Još nekoliko puta sam morao zaleći idući ka Srebrenici.

Panika, strah, depresija: Žene i djeca u Srebrenuici jula 1995. godine

Kada sam bio na sigurnom, ponovo sam izašao na cestu. Usput sam sreo mladića koji je nosio pušku obješenu preko ramena i objasnio mi da su naši tu noć izveli kontraudar. "Samljeli smo ih", rekao je, očito zadovoljan. Nikad ga više nisam vidio. Došao sam pred poštu, umoran, prljav i mokar. Naša kancelarija je bila razvaljena i sve od bilo kakve vrijednosti odneseno. Magacin sa hranom također je bio prazan. Otišao sam na sprat, pun vjere, ubijeđen u ono što sam čuo. Medutim, tu sam otkrio da je samo dio istina. Armijske snage zaista jesu izvele kontranapad. Srbi su, međutim, ubrzo uveli svježe snage i povratili položaje. "Evo ti ih ovdje, na Učinoj bašči", rekao mi je Nasir Sulejmanović, tehničar u centru veze, i sam uplašen. Osim komunikacija, sve je bilo u rasulu. Tenkovi su prodirali iz Jadra, a protivtenkovsko oruđe je bilo u deset kilometara udaljenim Potočarima. Oružje je na konjima dovučeno nekoliko sati kasnije, ali nije bilo koristi. Dvojica koji su rukovali oružjem nisu mogli pogoditi tenk.

Grad je zasipala kiša granata, svako malo su u bolnicu dolazili ranjenici. Otišao sam do bolnice i radiom prenio ono što sam vidio. Kako se približavao mrak, bilo je sve jasnije da Srebrenica pada. Javio sam i to. Stanovništvo se predvečer uzbunilo i krenulo prema Potočarima: glavna gradska ulica bila je zakrčena ljudima, koji su bezglavo htjeli van, bilo gdje, samo da se sklone odatle. Neki su već pješice, natovareni prtljagom, kretali ka Bratuncu.

U bazi holanskog bataljona: Srebrenica, juli 1995. godine

SVE SE VRTJELO OKO JEDNE REČI – GENOCID: Ispred pošte, Hasan je uplakan, radiom koji je posudio od mene, pregovarao sa promatračima da mu dopuste uvesti brata u bazu; kasnije to neće biti od bilo kakve važnosti, ali tada smo i on i ja mislili kako spašava bratov život. Čuo sam da su negdje u toj gužvi moji djed i baka, i nakon nesupješnog pokušaja da ih pronađem, i ja sam krenuo. Zadnje čega se sjećam iz Srebrenice je skupina ljudi, svi naoružani, kako stoje pred ulazom u poštu, prekaljeni ratnici koje je napustila svaka nada. Puške su u rukama držali kao kakve štapove i dok se sunce spremalo da zađe, na njihovim licima bio je ispisan ishod.

Nakon dvadesetak minuta pješačenja okrenuo sam se i iza sebe vidio bijeli džip: u njemu su bila trojica SAS-ovaca, koji su tu stigli kao "Joint Commission Officers" nekoliko mjeseci ranije. Cijeli dan su proveli na frontu; očekivali su avione koje su trebali navoditi. Stali su i ja sam uskočio na otvoreni džip. Britanci su jurili nevjerovatnom brzinom, dijelom i zato što smo znali da će Srbi pucati na nas; pokušavao sam javiti Holanđanima da otvore kapiju da se ne bismo zadržavali na ulazu. Ali, koliko god da sam se derao, vjetar je bio glasniji od mene. Srbi su, na sreću, pucali preko nas.

Koga čuvaju plavi šlemovi: Prizor iz Srebrenice jula 1995. godine

Na ulazu su me dočekali ljudi čiji sam posao radio cijeli dan. Jedan od njih me kroz smijeh nazvao "Christianne Amanpour". "Fuck you both!", bilo je sve što sam mu imao reći. Jedino što je tog dana izašlo iz Srebrenice bio je moj glas. Na temelju onog što sam javio i onoga što je poslije vidio svojim očima, plašljivi ali pismeni vojni promatrač iz Afrike - major David Tetteh iz Gane - sačinio je nekoliko dana kasnije izvještaj u kojem se sve vrtjelo oko jedne riječi: genocid. Kada me zamolio da pogledam izvještaj prije nego će ga poslati, nisam se osjećao bolje zbog toga. Sve ono što se dešavalo sljedećih dan ili dva je poznato. Avioni nikad nisu došli, a srebrenički civili su tražili zaštitu kod Holanđana.

Uvečer 11. jula bio sam pozvan u štab holandskog bataljona. Dvojica holandskih oficira su se vratili sa sastanka sa Mladićem, koji je ultimativno tražio da prije pola noći razgovara s nekim od predstavnika lokalne vlasti. Moj posao je bio da nađem nekoga od njih u masi. Nasmijao sam se: "Jeste li vi normalni? Oni su sad u šumi i vjerovatno se spremaju da krenu prema Tuzli." "Nađi direktora škole, direktora bolnice, bilo koga", odgovorio mi je njihov oficir za bezbjednost.

I stvarno sam, nakon nepunih sat vremena, našao direktora srednje škole, Nesiba Mandžića. Kada sam mu rekao za zahtjev srpskog generala, samo je - iako prepadnut na smrt - klimnuo glavom i krenuo sa mnom prema holandskom kampu. Ne znam šta se dogodilo tu noć, ali su mi ujutro rekli da je novi sastanak s Mladićem dogovoren za 10 sati. No, prije nego što je sastanak i počeo, njegovi su vojnici ušli u Potočare i opkolili izbjeglice. Mandžić je iz centra veze satelitskim telefonom razgovarao s nekim ili, bolje rečeno, derao sa na nekog iz vrha tadašnje BH vlasti: "Ali, oni već ulaze, razumijete li, oni već ulaze!" "Idiot, kaže mi da potražimo zaštitu od UNPROFOR-a", govorio je izlazeći iz sobe, zalupivši vratima.

Srbi su tražili da obiđu kamp da bi bili potpuno sigurni da unutra nema pripadnika ABiH. Holandskim vojnicima je naređeno da odlože oružje. To su i učinili. Kada se nekoliko srpskih oficira pojavilo u velikoj sali u kojoj je u blatu do zglavaka bilo više stotina izbjeglica, žene su počele vrištati, neke izgubile i svijest, a djeca su se dala u plač. Nakon sastanka, od kojeg su svi očekivali mnogo, Holanđani su napravili plan: UNHCR i Crveni križ će evakuirati izbjeglice uz njihovu oružanu pratnju.

U tom trenutku već su dva kamiona UNHCR-a sa ćebadima i hranom za izbjeglice bila na putu prema Srebrenici. Odahnuli smo. Na dva sata. Jer tačno je toliko prošlo dok prvi srpski kamioni i autobusi nisu počeli stizati u Potočare. Bili smo još jednom zatečeni. Dok sam skamenjen gledao kako autobusi i kamioni ulaze u naselje, upitao sam nekog holandskog oficira šta se dešava, mnogo više iz potrebe da me razuvjeri nego da mi da pravi odgovor. Cereći se, odgovorio mi je: "Dolazi Ratko Mladić da vas evakuira."

RATKO MLADIĆ - JA SAM OVDE BOG:  U isto vrijeme, holandski pukovnik protestira kod srpskog generala. Vodio se sljedeći dijalog: "Molim vas, ja sam komandant holandskog bataljona i ja..." "Kakav, bre, komandant. Ti si jedna karina. Ja sam ovde bog! Prevedi mu to, prevedi!" Dogovori su rezultirali time što će, umjesto srpskih, holandski vojnici organizirati evakuaciju i sprovoditi civile do vozila.

Zdravica: Ratko Mladić s komandatima holandskog bataljona u Srebrenici

Poslijepodne, izlazim iz kampa sa jednim od ргоmatrača. Pedesetak metara od kapije kontrola. "Koji si ti?", pita me vojnik. "Prevodilac", odgovaram, i osjećam kako mi glas drhti. "Imaš li ti neki papir?" Dajem mu službenu žutu karticu. On je uzima, letimično pogleda, dodaje drugom, ovaj trećem i tako рrеkо ceste do Mladića, kojeg tek tad vidim okruženog njegovim oficirima. On se zagleda u karticu, podiže pogled kada mu šapnu da stojim preko puta i kažiprstom me poziva da dođem.

Noge su mi postajale teže sa svakim korakom, osjećao sam se kao da koračam kroz vodu, nestajalo mi je zraka. Kada sam mu prišao sasvim blizu, svijet se zavrtio oko mene. Ustvari, oko njega, јег mogao sam se koncentrirati samo onoliko koliko je bilo potrebno da odgovaram na njegova pitanja. Kao da nikog drugog nije bilo oko nas.

- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Odakle si?
- Odavde, iz Bratunca.
- Šta radiš ovdje?
- Prevodim.
- Kud si krenuo?
- Pa... evo, krenuo sam gore sa ovim vojnim promatračima, da vidimo šta se dešava.
- Jesi li bio u vojsci?
- Nisam.
- Nisi, je l' da?
- Nisam, ozbiljno, bio sam maloljetan!
- Dobro, 'ajde sad idi u kamp.
- Mogu li dobiti svoju karticu natrag?
- Evo ti.

Gospodar života i smrti: Ratko Mladić sa svojim vojnicima u Srebrenici jula 1995. godine

Ne znam tačno odakle je došlo to pitanje, šta mi je dalo snage da zatražim karticu, ali sam u torn trenutku bio uvjeren da će taj plastificirani komadić papira, žute boje, odlučiti izmedu života i smrti. Malčice, imao sam osjećaj, zatečen tim pitanjem, Mladić je čas ili dva šutio prije nego što je rekao: "Evo ti."

Dodao je nešto, čega nikad nisam bio u stanju da se sjetim, ali nešto u smislu da "ima mnogo pijanaca", da bi mi neko mogao nauditi ako ostanem na cesti. Stavljajući karticu u zadnji džep pantalonica, jedino što mi je prolazilo kroz glavu bilo je da ne želim ostati bezimen leš. Krenuo sam prema kapiji, duboko vjerujući da će mi neko pucati u leđa; tijesne čizme koje sam to jutro posudio od nekog holandskog vojnika, koje su mi do tada uništavale stopala, najednom više nisu bile problem. Morao sam proći kroz kordon srpskih vojnika i očekivao sam da čujem zvuk repetiranja puške. Oni su sjedili, raskopčanih bluza sa obje strane ulaza, neki od njih klimnuli su i glavom dok sam prolazio bojažljivo izbjegavajući njihov pogled. Stražar je otvorio kapiju i pustio me da uđem. "Tegovi" koje sam imao na nogama su odjednom nestali i ja sam bio spreman da poletim od radosti što sam živ.

Na putu za Tuzlu: Srebreničani traže spas, juli 1995. godine

Preživio sam jer se Mladić tog dana osjećao kao bog: imao je apsolutnu moć da odlučuje o životu i smrti. Mjesecima kasnije ću ga sanjati svaku noć: iznova sam proživljavao taj susret, trudio se da zaboravim detalje koji su me proganjali. Budio sam se pred njegovim zakrvavljenim pogledom, povraćalo mi se od zadaha iz njegovih usta, u nosnicama se zadržao bazd alkohola koji se širio oko njega. Plašio sam se da ću poludjeti pokušavajući da objasnim sebi zašto je poštedio mene, beznačajnog kao što su u njegovim očima morali biti i moji prijatelji čije je strijeljanje naredio. Nisam uspio pronaći odgovor.

Dan poslije (tada sam prestao računati vrijeme), evakuirani su skoro svi ranjenici i medicinari iz srebreničke bolnice. Neki od njih posljednji put su viđeni živi na kamionu sa UN-ovim oznakama na putu iz Potočara prema Bratuncu. Dok su se spremali da krenu, čuo sam i kako Srbi od UN-a traže da im predaju nas, prevodioce, te kako su ovi popustili pred tim zahtjevom. Moji šefovi, s kojima sam razgovarao o tome, nisu mi mogli ponuditi bilo kakve garancije. "Srbi samo žele biti sigurni da niko od vas nije počinio ratne zločine", lakonski su odgovarali.

Bolesni i ranjeni: Na putu smrti ka Tuzli, juli 1995. godineRazgovarao sam o tome sa kolegicom dok smo gledali kako se uglavnom civili ranjeni tokom proteklih nekoliko dana spremaju krenuti prema Tuzli. Jedan holandski vojnik, koji je razumio bosanski, prišao mi je i rekao: "Slušaj, evo ti moja puška, rani se u nogu, pa ćemo te svrstati među ranjenike. Ako ne smiješ ti, ja ću pucati." Pogledao sam u njega, pa u "uzi". Nisam imao hrabrosti za to. Tu noć, holandski bataljon je iznenada dobio poruku iz štaba u Tuzli koja je glasila da se "UN ima pobrinuti za sigurnost dvojice prevodilaca čija su imena: Emir Suljagić i Hasan Nuhanović". U zaglavlju poruke je stajalo da je upućena Yasushiju Akashiju, Rupertu Smithu i glavnokomandujućem UNPROFOR-a, francuskom generalu Bernardu Janvieru, odnosno da dolazi iz komande snaga UN-a u Tuzli.

Kasnije sam saznao kako je do toga došlo: Hasan je, u strahu za naše živote, nazvao Tuzlu i razgovarao sa penzioniranim američkim pukovnikom Kennethom Biserom, u to vrijeme službenikom Odjela civilnih poslova UN-a. Ovaj je napisao tu poruku i poslao je, koristeći svoje dobre veze, na sve moguće adrese pa, ispostavilo se kasnije, i u Sekretarijat UN-a u New Yorku.

Zaista ne znam koliko je dana još proteklo prije nego što smo napustili Potočare. Sjećam se samo vreline podneva, 21. jula, kada smo konačno sjeli u automobil, nas desetak, treći u koloni, dok su ostali bili u automobilima svojih "firmi", zaklonjeni iza ćebadi otpornih na šrapnele koji su nas trebali zaštititi od pogleda izvana; provirio sam kada smo prelazili granicu i vidio Mladića i njegov jadni vojnički pozdrav dok je konvoj odmicao preko mosta u Srbiju. Međuvrijeme sam proveo u magnovenju, nikad sasvim siguran da sve to samo ne sanjam. Noću sam se budio i hodao vjerujući da će me ostaviti ako zaspim, a Srbi su danju pljačkali sve što se moglo opljačkati.

Pamtim još staru ženu u crnini kako po julskom suncu u kolicima vuče frižider i svako malo staje da se odmori, ali ne odustaje od frižidera; pamtim još onoga što je svaki dan dolazio i nosio po jednu košnicu sa livade u blizini; onog što je na traktorsku prikolicu tovario svježe sadjeveno sijeno...

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5