Kad staviš obraz pod guzicu, kao jastučić, sve ti u životu krene
Aamla 05 S

Photo: Screenshot

Čekajući novog Mladića

Teško da je, ma koliko se trudili, genocid u Srebrenici i ono što se potom desilo, prilog teoriji o moći nade i pokajanja. Oni čiji su najbliži pobijeni imali su nadu da će se dželati pokajati. No to je baš ono što ni dželati, ni njihova brojna publika što aplaudirala im je onda a plješće im i danas – nisu učinili. Publika je, zapravo, pogrešna, vrlo pogrešna riječ. Ne bi taj zločin bio moguć bez miliona, jel’te, nedužnih građana Miloševićeve skraćene Velike Srbije koji su projekat pogurali politički i ekonomski, svojim glasovima i platama svedenim na njemačku marku, svim – crnim – srcem i – mizernom – pameću. Radilo se o aktivnim podržavaocima zločina koji su izbjegli pravnu odgovornost. Kao što se danas radi o aktivnim negatorima i poricateljima zločina, koji će takođe izbjeći pravnu odgovornost. 

Prije će biti da je sam genocid i njegovo sistematsko, nacionalno-državno poricanje dokaz opravdanosti antropološkog pesimizma.

LAKOĆA U BESTIDNOSTI

Ah, ta lakoća u bestidnosti... 

Negdje u Crnoj Gori sam čuo ovo: kad staviš obraz pod guzicu, kao jastučić, sve ti u životu krene lako i naprijed. Kada ukloniš stid, ljudski život najednom postaje tako bezbrižan, tako ugodan. Stid je, međutim, najvrjednije, stid je, međutim, katkad sve što imamo. Stid nije suprotstavljen razumu. Nerazumno je ne stidjeti se. Naravno, onima koji su klali ili klanju aplaudirali stid postaje najgrđi neprijatelj. Naravno da oni, čim završe sa žrtvama, prikolju i stid. Onda se na svadbama, u kafanama, u televizijskim emisijama, na skupovima šefova država, nehajno mahne rukom, naruči novi oval i tura pića,  i govori o tome kako „ono u Srebrenici“ nije bio genocid. 

Da bi bio moguć zločin dimenzija genocida u Srebrenici, to znamo, nužno je žrtvama osporiti ljudskost, treba dehumanizovati one koje si naumio ubiti. Međutim... Ubiti te može svako, svakakav bolesnik, svakakvo smeće, ali ljudskost možeš oduzeti jedino sam sebi. Oni koji su ubijeni, i dalje su, i uvijek će biti, ljudi. Oni koji su ubijali, oni koji ubice slave, i dalje su živi. Samo što nisu ljudi.  

Ah... Nažalost, jesu. Nego me u gornjim redovima ponio, što bi se reklo, humanistički diskurs.

Povijest je ljudska tako ogavna, tako puna zla i bestiđa, da je bilo koja definicija čovjeka koja ne obuhvata i ono najprljavije, ono najniže,  jednostavno postavljena previsoko i kao takva - bezvrijedna.

UGLEDNO LJUDSKO BIĆE

Uzmite za primjer Vladimira Đukanovića, Vučićevog bliskog saradnika. Koji veli: „Srpskom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Srebrenice. Hvala generalu Ratku Mladiću na briljantno izvedenoj vojničkoj operaciji Кrivaja 95”.

Je li Vladimir Đukanović ljudsko biće? Jeste. Ja, recimo, osjećam veću bliskost sa muvom koja mi je upravo sletjela na nogu, nego sa tim čovjekom. Znam: to je, kako se veli, tek moj subjektivni osjećaj objektivne stvarnosti. Našto imam reći kako je takozvana “objektivna stvarnost” ime za ovozemaljski teror mediokriteta i gada. Prema toj “stvarnosti” i njenim herojima nemam nikakve obaveze, osim da im jebem sve po spisku. 

Je li, u toj stvarnosti,  Vladimir Đukanović ugledno ljudsko biće? Jašta je, čovjek je poslanik u Skupštini Srbije i član predsjedništva SNS-a. Tamo odakle je on, ljudi poput njega su dika, dok su Nataša Kandić, Sonja Biserko i ostali koji vode uzaludnu bitku za istinu o Srebrenici u Srbiji – nacionalna sramota. 

Je li Vladimir Đukanović, osim što je ugledno, još i imućno ljudsko biće? Po svoj prilici jeste: pa političar je. Ako ima djecu, idu li njegova djeca u uglednije vrtiće i škole, nose li skuplju garderobu i mobilni, jedu li bolje od djece onih koji su preživjeli Srebrenicu? Naravno – i to nije stvar nacije, nego klase. 

Je li se, onda, Vladimiru Đukanoviću isplatio gadluk i bestiđe? Jasno vam je da itekako jeste.

Od zajednice koju su po svojoj mjeri uobličili Vladimir Đukanović i slični njemu, od zajednice koja je uobličila Vladimira Đukanovića i slične njemu, izlišno je očekivati priznanje i istinu, izlišno se nadati u njeno pokajanje. Od zajednice koja je i dalje vođena istom ideologijom koja je vodila i Pavla Đurišića i Ratka Mladića, razumno je očekivati jedino isto – novog Đurišića i novog Mladića. 

Ko se drugačijem ishodu nada, pokajaće se.

*Tekst prenosimo sa portala Žurnal

Oceni 5