Cela Evropa ličila mi je na konja koji dobrovoljno ulazi u am
Nedostajala mi je u Berlinu umetnička kafana; nešto poput „Zjemjanjske“ ili „Zodijaka“ u nekadašnoj Varšavi. Uredniku J. dopala se ta misao, pa smo odlučili da počnemo da se utorkom i četvrtkom sastajemo u kafani „Cunc“ i o tome smo obavestili prijatelje, poznanike. U početku je bivalo dosta sveta, činilo se da polako oživljavaju tradicije čuvenih berlinskih kafana te vrste. Inostrani umetnici, koji su u Berlin pozvani kao gosti Fordove fondacije, takođe su tu navraćali, a od nemačkih pisaca Ginter Gras, Uve Jonson, ponekad Peter Vajs... Nije to trajalo dugo. Posle nekoliko meseci sve se svelo na moj sto, koji je trajao više od pola godine, posle čega je iščezao...
Smatram da ako svaki umetnik mora, makar i ne hteo, da bude dramatična pojava (jer umetnost produbljuje), onda čak ni trenutni susreti umetnikâ ne mogu imati ukus mlake i bljutave supe
Pretpostavljam kako bi se ta inicijativa, da je bila više njihova, unutrašnja, a manje međunarodna, održala nešto duže – ali valjda ne mnogo duže. Učinilo mi se da oni uopšte neće da se druže, razmena misli i bilo koja druga razmena nisu im mnogo bile potrebne, svako je gledao svoja posla, a to što je gledao izražavao je onim što je proizvodio: knjige, članci, slike ili druga delatnost. Opšti skepticizam u pogledu svakog neposrednog susreta, koji nije u okviru određenog zadatka. Njihov pogled se zaustavljao, ali uvek na nečem, nikad na taj način da bi se oči zagledale u nečije oči.
◊
Profesor Hazenklever pozvao me je na razgovor s njegovim studentima – sa studentima Literarische Colloquim1. Uče tamo dosta čudno znanje: kako pisati, kako postati pisac. Mladi pisci koji osećaju volju Božju za književnost, studiraju tamo tehniku kompozicije, umetničkog izraza, opisa, radnje, đavo ga znao čega sve, možda čak i tehniku nadahnuća. Lepa vila na obali Vanzea i divna lokacija u centru grada predstavljaju materijalni okvir tog naročitog eksperimenta, valjda jedinog svoje vrste. Veni, vidi2..., i rekoh im, primo, ako hoće da budu pisci, moraju da pobegnu odatle kroz vrata i prozore, secundo, da ne dopuste da ih zavede Bitor, koji će ih mamiti malim čudima kakva stvaraju nouveau roman français i druge teorije.
I profesor Hazenklever i njegovi studenti primili su moje savete (koliko mogu da sudim) s velikim zadovoljstvom, koje nije bilo lišeno radosti. To je zaista čudno: svi su potpuno predati nauci, tehnici, scijentizam im ulazi čak i u oblasti koje su dotad bile rezervat ljudske slobode, a svaki čas čujem njihov oslobađajući smeh i osećam da su negde, nekako, moji saveznici.
Bitor je bio prema meni neizmerno pristojan, posećivao me dok sam se lečio od gripa – oduživao sam mu se napadima uperenim u njegova najdragocenija umetnička creda3. Ružno? Ali smatram da ako svaki umetnik mora, makar i ne hteo, da bude dramatična pojava (jer umetnost produbljuje), onda čak ni trenutni susreti umetnikâ ne mogu imati ukus mlake i bljutave supe.
Prokleto Džojsovo potomstvo! Prokleti oni što polagacko, nepokolebljivo, upražnjavaju književnost radi književnosti, uzvišenu, ezoteričnu, koja se oslanja na grupu posvećenih u tajnu, dok se ja dosađujem, onesvešćujem, sahnem.
Ali ne samo Bitor i ne samo Berlin... Cela Evropa ličila mi je na konja koji dobrovoljno ulazi u am... Poslušni, potuljeni, blagonakloni prema teorijama, konstruktivni, pozitivni, metodični, cerebralni... Oh, pustinjo!
(1) Književni kolokvijum (nem.)
(2) Dođoh, videh... (lat.)
(3) Uverenja (lat.)