Oko čega? Pa, oko Srebrenice
Asreb 12 S

Photo: Darko Bandic / AP

Čemu se veseli srpski rod?

Prije nekoliko godina sam sa zetom i dva drugara redovno igrao preferans. Onako, niušta, uz zezanciju i par gutljaja žéste. Bile su to nezaboravne večeri zafrkavanja, ljute kartaške borbe i nadmetanja. Preferans je, ako niste znali, misaona igra s puno kombinacija i varijacija. Čak postoje i svjetska prvenstva u toj igri. Morate pratiti kartu, razmišljati, a posebna čar je to što uvijek dvojica igraju protiv jednoga. (Četvrti, koji se smjenjuje, samo dijeli karte.)

Onda se je zet napola preselio u zavičaj, jedan drug, vrstan muzičar, sa bendom počeo putovati po svijetu… Kartanje se stoga prvo prorijedilo, a onda sasvim prestalo. Uz navedene razloge, svemu je “kumovala” moja svađa s četvrtim članom “posade”.

Oko čega? Pa, oko Srebrenice.

Momak je iz Beograda, ovdje u Holandiji završio likovnu akademiju. Dobar, pametan, duhovit, blag, ali sve dok ne kreneš o politici! Jeste, bio je on žestoki protivnik zvanične srbijanske politike, svojevremeno je učestvovao i na masovnim demontracijama protiv vlade, ali… Nije dovoljno znati da je neko protiv izvjesne politike, nego je još važnije znati za šta se taj neko zalaže.

Tako smo se nas dvojica prvo jednom zakačili oko Kosova – bilo je i bacanja karata na sto! – nakon čega jedno vrijeme nismo govorili. Onda ga je, nakon amputacije moje noge, drug-muzičar kao gosta iznenađenja doveo kod mene kući. Moram priznati da sam se jako obradovao. Jer, preferans nam je „u krvi“ a, ponavljam, sjajno smo se zabavljali igrajući ga.

I tako smo opet počeli. Sve je bilo lijepo i krasno, sve do filma Quo vasis, Aida? Jasmile Žbanić. Meni se film veoma dopao – ako je to uopšte prava riječ za gomilu emocija i muku u trbuhu s kojom sam izašao sa projekcije u lokalnom art-kinu. Kao i sredinom osamdesetih, nakon Kusturičinog Oca na službenom putu, satima sam šutke hodao gradom. Posebno mi se svidjelo to što u poruci filma nije bilo ni grama mržnje. To je ogromna zasluga njegovih tvoraca.

Ali kad smo docnije, za kartaškim stolom, pretresali detalje tog filma, gospodin Beograđanin je hladno rekao da mu je film dobar, ali da ima i dosta zamjerki. I da je nakon projekcije filma sjeo sa kćerkama da ga, kako je rekao, “trezveno analiziraju”.

Čuj, bogati, “trezveno analizirati” hladnokrvno ubistvo više od 8.000 ljudi! I to, što je posebno važno, nakon bitke!

Šta se tu, pobogu, ima “trezveno analizirati”?!

No, te večeri sam “progutao knedlu” i nastavio partiju. Ali kasnije, kad smo se već razišli, dobih mail od tog čovjeka, u kome veli da mu, u vezi sa Srebrenicom, između ostalog strašno smeta i sam “taj termin”: genocid. “Zar ne bi bilo bolje”, veli, “da ‘druga strana’ odustane od te riječi i kaže da je u pitanju “jednostavno” – veliki zločin?!“ To bi, kako on misli, smirilo strasti i vodilo ka pomirenju.

Bože, moj bože koga nigdje u ovom usranom svijetu ne vidim: ako pobiješ tolike ljude, mnoge i dečkiće mlađe od punoljetstva, a žene im i majke protjeraš sa rodnog tla sa očitom namjerom da se nikad ne vrate u rodni kraj, ako im srušiš kuće i bogomolje – pa šta je to, nego genocid? Niko pošten i pametan ne negira da su se i drugdje u toku tog rata dešavali strašni zločini, pa i nad Srbima – posebno baš na teritoriju opštine iz koje ja dolazim – ali pred onim što se tog jula 1995. desilo u srebreničkom kraju normalnom čovjeku naprosto staje pamet. Tu mora proraditi samo jedna stvar: srce. Empatija. Suosjećaj. Sve ostalo je ono što se veli: šuplja priča.

Zato sam te večer definitivo zavšio s tim čovjekom. Bojim se da mu tu čak – gluho ne bilo! – ni amputacija druge moje noge ne bi bila od pomoći.

Moram priznati da sam ove godine prvi put zaboravio na godišnjicu pada Srebrenice, nego me je na nju podsjetio prijatelj, muž žene čiji je prvi suprug nestao u vrijeme i na mjestu genocida. U prilično čestim druženjima, ta mi divna žena nikada, ni jednog momenta, nije dala do znanja da me gleda drugačije stoga što pripadam narodu iz čijeg reda dolaze zlotvori koji su joj smaknuli muža. Uvijek smo bili, i ostali, u izvrsnim odnosima. Moram, ma kako to nekome zvučalo, reći da sam i inače najmanje ružnih, otrovnih riječi o ratu i svoj toj “našoj” pošasti čuo od naroda koji je tu najviše stradao: od Bošnjaka. Ne znam je li to samo moje iskustvo – ali tako je.

Zato danas, dok čitam kako je u Srebrenici tog tužnog 11. jula, pred Srpskom pravoslavnom crkvom, održan koncert u sklopu manifestacije “Petrovdanski dani Srebrenice 2023”, na kome su se, do još uvijek okrvavljenog neba, orile pjesme “Ne volim te Alija” i “Veseli se srpski rode” – i to samo nekoliko sati nakon što je završen ukop 30 identificiranih žrtava genocida – ne mogu da se, trezveno analizirajući život, ne zapitam: dokle će mnogi Srbi u Republici Srpskoj, ali i u “majci” Srbiji, nastaviti, ne da čitaju, nego da životom žive, mračnu satiričnu prozu Radoja Domanovića?

*Prenosimo s portala Prometej

Oceni 5