Cepa nas na sad ili nikad
pritiska me –
mrtva
kao iz mesare,
još topla,
tvoja ruka.
iz nje
raste linija.
izlomljena, kriva
i cepa nas
na sad ili nikad.
jutro se ponavlja:
opet i opet i opet.
gužvam posteljinu,
gnječim jastuke.
prozori mirišu na kobasice.
znam:
nije to naš doručak
ti ne jedeš meso,
prsti su ti hladni.
gledam ih, premeštam,
ovo je moja strana
kreveta.
onda se otrgneš.
viknem:
ponesi ovu ruku,
tvoja je!