Globalne katastrofe
Crnbl 02 S

Photo: Pinterest

Černobil i koronavirus: Borba protiv nevidljivog neprijatelja

Tko god je prošle godine propustio pogledati HBO-ovu miniseriju „Černobil“, jednu od najbolje ocijenjenih serija svih vremena, neka obavezno nadoknadi propušteno u ovim danima izolacije. Svi oni koji su seriju pogledali, neka ju pogledaju ponovno, jer će ju u okolnostima u kojima trenutno živimo doživjeti na jedan novi i intenzivniji način: ovih sam dana ponovno odgledao „Černobil“ i ustanovio kako pandemija koronavirusa koju trenutno proživljavamo ima mnogo sličnosti s černobilskom katastrofom, sličnosti koje će biti obrađene u ovom tekstu.

Glavni adut ove serije je realističnost do u najmanje detalje, izvanredna rekonstrukcija materijalne stvarnosti, svakodnevnog života, vrijednosti i mentaliteta društva u bivšem SSSR-u, kao da nas je neki vremeplov vratio u 1986. I černobilska katastrofa, kao i atmosfera, emocije i politički kontekst koji su pratili taj događaj, vjerno su reproducirani (serija je snimana u elektrani Ignalina u Litvi, ugašenoj sestrinskoj elektrani Černobila). Redatelj Craig Mazin se u svrhu što veće realističnosti serije pedantno pozabavio detaljima, saslušao mnoge izvještaje očevidaca događaja u Černobilu i dopustio im da pročitaju i korigiraju njegov scenarij.

Drugi glavni adut serije je besprijekoran miks dijaloga likova, audiovizualnih elemenata te jezive i napete atmosfere. Trojica radnika koji ulaze u tamni podrum ispod jezgra reaktora koje se topi prema njima, praćeni pucketanjem Geigerovog brojača, vojnici koji se penju na krov iznad razvaljenog černobilskog rektora – najsmrtonosnije mjesto u povijesti s radijacijom od 10.000 rendgena na kojem boravak duži od 90 sekundi donosi smrt u mukama – i čiste grafitne blokove, dok se kamerman fokusira na zvuk njihovog disanja iza zaštitne maske, likvidatori koji ubijaju ozračenu štenad, sve su to prizori koje dugo nećemo zaboraviti nakon gledanja Černobila. Kao što nećemo zaboraviti ni povorku kamiona koji iz Bergama odvoze tijela žrtava koronavirusa. To su slike koje uznemiruju više od svakog fiktivnog horor-filma.

Odličnu glumačku postavu predvodi Jared Harris koji glumi Valerija Legasova, ruskog znanstvenika koji je svojim heroizmom zadužio cijelo čovječanstvo i kojega je serija izvukla iz zaborava i odala mu zasluženo priznanje. Legasov je ostao cijelo vrijeme na mjestu nesreće u Černobilu, žrtvovao zdravlje boreći se da sanira posljedice katastrofe, unatoč nepovjerenju i nezahvalnosti sovjetskih vlasti. Tek je njegovo samoubojstvo nagnalo vlasti da priznaju greške u dizajnu reaktora u Černobilu. Sličnu sudbinu doživio je i kineski liječnik Li Wenliang iz Wuhana koji je još početkom prosinca 2019. upozoravao da misteriozni slučajevi upale pluća u Wuhanu imaju sličnosti sa SARS-om. Lokalne vlasti su ga optužile da nepotrebno širi paniku. Kasnije je otkriveno da je bio u pravu, ali on je u međuvremenu umro od zaraze koronavirusom.

Upravo društveno-politički sustav koji paranoično onemogućava protok informacija na svim razinama je glavni negativac ove serije. Mnogi će kao glavnog negativca serije označiti arogantnog Anatolija Djatlova, zamjenika glavnog inženjera u Černobilu koji je u noći kada je reaktor eksplodirao ignorirao sigurnosne mjere. No, pravi krivac je sustav koji je doveo do toga da Djatlov nije imao informacije o manama reaktora kojim je upravljao, jer su te informacije proglašene državnom tajnom. Isti taj sustav proizveo je tipove poput KGB-ovca Žarkova koji na tajnom sastanku kaže kako svaka informacija o nesreći nuklearke koja nosi ime Oca revolucije Lenjina mora biti opovrgnuta i da umjesto evakuacije grad treba zatvoriti kako ne bi procurile informacije o nesreći. Isti taj sustav je doveo do toga da direktor elektrane Brjuhanov i Djatlov negiraju očigledne činjenice, tvrdeći da reaktor nije eksplodirao, da nema grafita na krovu, da radijacija nije veća od 3,6 rentgena (not great, not terrible), a sve iz straha od kazne sustava po kratkom postupku. Isti taj sustav je štedio na materijalu tijekom gradnje RBMK reaktora u Černobilu (jeftine kontrolne šipke, odsustvo zaštitne zgrade koja bi ublažila eksploziju). Svaki loš sustav se brani tako što pripisuje pogreške pojedincima. I u Wuhanu su na kraju za propuste odgovarali lokalni činovnici, a sustav je ostao imun na bilo kakvo kritičko preispitivanje.

Laži i blokada protoka informacija su doveli do nesreće u Černobilu, a nastavili su se i nakon nje. Sovjetska je vlada prešutjela nesreću: nijedan medij u SSSR-u dan nakon eksplozije nije ništa izvijestio o Černobilu. U ostatku Europe se za nesreću saznalo tek kad je u nuklearnoj elektrani Forsmark u Švedskoj zabilježena alarmantna količina radijacije, budući da su vjetrovi počeli širiti oblak radioaktivne prašine iz Černobila po cijeloj Europi. Tek tada SSSR priznaje da je došlo do nesreće, ali i tada skrivaju razmjere nesreće s izvješćem o svega dvoje mrtvih. Posljednjih dana javljaju se sve jače sumnje kako su i kineske vlasti u svojim izvješćima bitno umanjile tamošnji broj mrtvih od koronavirusa. Niz malih laži koje štite veliku laž sustava da u katastrofama drži sve pod kontrolom, to je glavni negativac serije „Černobil“. Nasuprot lažnom izvješću sovjetskih vlasti o samo dvoje mrtvih, od posljedica radijacije će umrijeti deseci tisuća ljudi, a devastirajuće ekonomske posljedice Černobila bit će jedan od okidača pada SSSR-a i Zida. Najgore je stradao grad Pripjat, izgrađen za radnike elektrane, koji je nakon nesreće postao najpoznatiji grad duhova na svijetu. Scene iz Pripjata jezivo podsjećaju na prizore praznih gradova iz cijelog svijeta uslijed pandemije koronavirusa. Kao što su ulicama Pripjata u odsustvu čovjeka ovladale životinje, tako i ovih dana gledamo snimke stotina majmuna koji se u potrazi za hranom kreću ulicama Bangkoka ili labudova koji se vraćaju u kanale Venecije.

Još jedna važna poruka serije: ono što se dogodilo u Černobilu nije inherentno Rusima ili socijalizmu, Černobil se može ponoviti u bilo kojem trenutku na bilo kojem kraju svijeta, što najbolje pokazuje loša reakcija pojedinih država na koronavirus, pa tako ovih dana pratimo katastrofu u SAD-u čiji je predsjednik donedavno bahato govorio o „kineskom virusu“, a njegovi pristaše o „Kung flu“, kao da se takvo nešto ne može dogoditi u SAD-u, pratimo porast broja zaraženih u Turskoj, gdje su sve do neki dan Erdoganovi pristaše širili propagandu da u Turskoj nema zaraženih zbog otpornosti turskih gena, dok su tamošnji liječnici upozoravali da se radi premalo testova, poput radnika u Černobilu koji su upozoravali Djatlova da dozimetar mjeri samo do 3,6 rentgena i da radijacija mora biti veća. Nagli porast broja slučajeva i količine zračenja nakon ispravnih testova demantirat će i Trumpa i Erdogana i Djatlova. Novinarka Masha Gessen nedavno je opisala obrazac djelovanja loših političkih sustava i vođa u situaciji katastrofe: sve počinje s ignoriranjem, nastavlja se ismijavanjem i poricanjem, a nakon što takvo postupanje spriječi pravovremenu reakciju i situacija postane naglo ozbiljna, sustav panično uvodi oštre mjere poput policijskog sata i kažnjava pojedince kako bi se zaštitio od kasnijeg pozivanja na odgovornost. Ovaj odsjek o političkom sustavu i katastrofama zaključio bih jednom od prvih pomisli nakon gledanja serije „Černobil“: sva sreća da u BiH nemamo nuklearki, jer u našem sustavu u kojemu se politički podobni postavljaju ne samo na političke pozicije, nego i na vodeća mjesta zdravstvenih i znanstvenih institucija, kakvu bi tek katastrofu na čelu nuklearke mogli napraviti ljudi poput npr. Kvesića koji bi dopustio da nam radijacija uđe sazada. To što nemamo nuklearku u BiH ipak nas nažalost ne može utješiti, kad nas ovaj društveno-politički sustav koji imamo pouzdano vodi u katastrofe svih vrsta.

Nasuprot glavnom negativcu sustavu i njegovim nusproduktima ulizicama i lažljivcima, glavni junaci u seriji su veliki i mali heroji koji su u Černobilu pristajali na samoubilačku misiju da spase Europu od još veće katastrofe. Pored Legasova i mnoštva drugih znanstvenika koji su vodili glavnu riječ u sanaciji štete u Černobilu i pokušavali otkriti što se točno dogodilo – a koje u seriji predstavlja izmišljeni lik Ulane Homjuk – glavni junaci Černobila bili su: Valerij Bezpalov, Aleksej Ananeko i Boris Baranov, „odred otpisanih“, koji je sišao ispod komore reaktora ispumpati vodu i spriječiti termalnu eksploziju koja bi ozračila pola Europe; uralski rudari koji su prokopali rov za postavljanje hlađenja ispod reaktora kako rastaljena jezgra ne bi stigla do podzemnih voda (rezervoari pitke vode za 50 mil. ljudi); „bioroboti“, mladi vojnici, koji su se izlagali zračenju čisteći krov elektrane od visoko radioaktivnih dijelova reaktora razasutih u eksploziji; stotine tisuća likvidatora koji su obavljali razne mučne operacije čišćenja, uključujući odstrijel domaćih životinja i kućnih ljubimaca. Svi ti mali ljudi su bili junaci Černobila, onako kako je medicinsko osoblje danas junak borbe protiv koronavirusa.

Pored junaštva malih ljudi, „Černobil“ opisuje i njihove tragične sudbine. Najtragičnija je ona pripjatskog vatrogasca Vasilija Ignatenka i njegove žene Ljudmile. Tog kobnog jutra 26. 4. 1986. njih dvoje su trebali u 4 sata otići vlakom do njegovih roditelja, da bi u 1:30 Vasilij bio pozvan gasiti požar u elektrani. Vasilij će nakon dva tjedna umrijeti u mukama od trovanja radijacijom, iskašljavajući komade vlastitih organa. Smrt od trovanja radijacijom je u seriji prikazana realistično i ispunjava nas strahom sličnim onome koji doživimo slušajući priče o teškim slučajevima koronavirusa gdje pacijenti umiru gušeći se vodom iz vlastitih pluća. Da bi priča bila još tragičnija, Ljudmila je bila trudna i djevojčica koju je rodila umrla je nekoliko sati nakon rođenja, upivši radijaciju iz tijela majke. Ljudmila je trudove uoči poroda dobila prilikom posjete groba svog muža: Mazin je smatrao taj detalj toliko nevjerovatnim, da je zaključio kako to gledatelji neće povjerovati, pa ga je izmijenio. To ovu seriju čini šokantnom: upravo oni najnevjerojatniji trenuci serije su istiniti, a ne plod mašte scenarista. Upravo povijesna istinitost ove serije ju čini jezivijom i strašnijom od bilo kakvog fiktivnog horora.

Užasava spoznaja da nešto tako malo kao pritisak sigurnosne tipke AZ-5 u nuklearki ili infekcija sićušnim virusom na pijaci može započeti niz događaja koji ugrožavaju čovječanstvo. Ono što dodatno pojačava naš strah od Černobila ili koronavirusa je borba protiv nevidljivog neprijatelja. Bilo radijacija, bilo koronavirus, u zraku je nešto što ne možete vidjeti, dodirnuti, omirisati, a može nas učiniti bolesnima ili ubiti. U jednoj sceni serije skupina ljudi u noći eksplozije se okupila na mostu i uživala u pogledu na nebo obasjano raznobojnim plamenom iz nuklearke. Sve te ljude je ubila radijacija koju je donio povjetarac. Slično je i s koronavirusom i drugim bolestima. Ovih dana je lijepo vrijeme koje nas poziva na izlazak, ali tko zna da li je netko od prolaznika koje srećemo možda zaražen. Kod koronavirusa je nevidljiva opasnost još neugodnija, jer ga prenose inficirani ljudi koji ne pokazuju simptome. Ono što još više užasava kod nevidljivih neprijatelja poput virusa ili radijacije su trenuci kad možemo naslutiti, ali ne i potvrditi i locirati njihovu prisutnost: uzmimo primjer kašlja koji ovih dana u javnosti uzrokuje puno više nelagode kod ljudi nego inače, koji nas na trenutak ispuni pitanjima da li je osoba koja se upravo zakašljala možda zaražena, koliko sam daleko od te osobe i koliki je domet iskašljanih kapljica. Srodno ovoj nelagodi izazvanoj zvukom kašlja u seriji je pucketanje Geigerovog brojača koje ću nakon gledanja serije zauvijek asocirati s osjećajem jeze i nelagode.

Obje nepogode, černobilska katastrofa i pandemija koronavirusa, izazvale su slične mjere borbe protiv njih: distanciranje od mjesta radijacije / socijalno distanciranje kao način da se izbjegne bolest; pranje ruku i pojačana higijena kao mjera dekontaminacije / dezinfekcije; samoizolacija u kućama kao zaštita od radioaktivnih oborina / prenošenja virusa s čovjeka na čovjeka i sl. Oba ova događaja imaju globalni karakter i u kratkom roku su utjecali na velik broj ljudi; oba događaja također imaju karakter povijesnih događaja koji će cijeli život ostati u pamćenju ljudi koji su ih doživjeli. Pa i onih koji su se rodili za vrijeme tih događaja. Poput mene, koji sam se rodio nekoliko dana nakon černobilske katastrofe i koji sam odrastao uz priče roditelja o pomiješanim osjećajima neopisive sreće zbog rođenja prvog djeteta i istodobnog straha koji su tada imali za mene zbog Černobila. Poput sina mojih prijatelja koji se rodio neki dan i kojemu će roditelji u budućnosti pričati o neopisivoj sreći zbog njegovog dolaska na svijet i o neobičnim događanjima u danima njegovog rođenja, koje je čovječanstvo, nadamo se, uspjelo prevladati i nakon njih postalo mudrije, jedinstvenije i solidarnije nego dotad.

*Prenosimo sa portala Prometej.ba

Oceni 5