Četa mladih boraca gledala je u njega kao u mitsko božanstvo

Slušali su ga bez riječi, iz noći u noć halapljivo gutajući sve što je govorio, a bio je dobar pripovjedač, talentiran da na pravim mjestima napravi stanku i da mimikom lica podigne dramatičnost do tačke usijanja. Priče bi počinjao tihim, jedva čujnim glasom, čiji intenzitet ne bi podizao bez obzira na to koliki ga je žamor okruživao, ali što je duže pričao to su glasovi ljudi u njegovoj blizini postajali tiši. Ofucanu francusku beretku, sa zašivenom crvenom petokrakom, skidao bi s glave i polagao savijenu na koljeno, pušio cigaretu na cigaretu i povremeno, prekidajući pripovijedanje, otpijao bi po gutljaj kafe iz metalnog lončića.

Četa mladih boraca gledala je u njega kao u nekakvo mitsko božanstvo, diveći se njegovim nepomućenim idealima i nepokolebljivoj riješenosti da se bori za svoja uvjerenja. Nikada nijedan od boraca nije dovodio u pitanje istinitost njegovih priča, jer na tom omalenom i plećatom čovjeku sve je bilo autentično – i njegovo lice unakaženo velikim ožiljkom i šaka bez dva prsta i bljedoća kože, koja svojim izgledom još uvijek pamti teško preboljenu žuticu. Ali najzamamniji bio je njegov odsutan pogled, koji je, dok je pripovijedao svoje uspomene, uvijek bio uperen negdje u daljinu, pomalo hladan i bešćutan kao najočitiji dokaz da su njegove riječi dolazile ne iz srca, već iz žuči proživljene muke. Tek bi ponekad, savladan osjećajima koje je želio zatomiti negdje duboko u sebi, pod pritiskom uspomena znao na trenutak pognuti glavu. Tada bi oko tinjajuće logorske vatre zavladao muk jer se nijedan od mladih boraca nije usuđivao prekinuti tišinu, plašeći se da će svojom nepristojnošću omesti svog komandanta u meditaciji.

Tokom napornih dnevnih marševa nije govorio mnogo. Naređenja je izdavao odrješitim komandama, ne dozvoljavajući da iko dovede u pitanje valjanost njegovih prosudbi. To nikome nije padalo na pamet jer je bio najstariji vojnik u svojoj četi i jedini čovjek koji je imao vojnog iskustva. Zbog svoje burne prošlosti je i bio imenovan komandantom toj grupi partizana sačinjenoj isključivo od golobradih mladića, koji su jedne novembarske noći, u najvećoj tajnosti, pobjegli iz Zenice zaputivši se prema planini Zvijezdi sa željom da se priključe Narodnooslobodilačkoj borbi. Kada je Vrhovni štab doznao da planinama srednje Bosne luta povelika grupa starijih srednjoškolaca i studenata tražeći partizansku vojsku, donesena je odluka da im se kao prva pomoć, mentor i komandant pošalje jedan iskusan partijski radnik i član pokreta.

I tako je jednog novembarskog jutra, kišovitog i hladnog, pred bunovnu, umornu i izgladnjelu grupu mladića stupio čovjek u partizanskoj uniformi s puškom prebačenom na leđa i revolverom okačenim o bok. Prije nego što im se predstavio, odmjeravao ih je s osmijehom na licu, osmijehom koji na njegovom licu više nikada nisu vidjeli. Tog dana, izdajući veoma precizne upute, preuzeo je komandu nad grupom od koje je za manje od mjesec dana načinio organizovanu vojnu formaciju – disciplinovanu i odlučnu da provede sve zadatke koje je Vrhovni štab postavio pred nju. Već tih prvih dana, dok ih je podučavao upotrebi oružja i vojnoj taktici, shvatio je da je postavljen za komandanta četi sačinjenoj mahom od mladića koji su bili puni ideala, ali nisu imali ni najslabiju predstavu o tome šta je stvarno ratovanje. Već tada je znao da će kod tih mladića, nenaviklih na teški i iscrpljujući rad, morati nekako održati visok moral. Posmatrajući ih noću kako spavaju pokriveni isječenom ceradom kamiona, donio je odluku – koliko god ga to koštalo, pripovijedat će im priče iz rata u kojem su njegovi saborci pretrpjeli poraz iako su vjerovali i borili se za sve prave stvari ovog svijeta.

Još prve noći, dok ih je ispod oka gledao kako pokisli i snuždeni sjede i načičkani oko logorske vatre u tišini jedu skroman obrok, shvatio je da je donio dobru odluku. Sačekao je da završe s objedovanjem, a onda im nenametljivo prišao i jednostavno počeo pričati. Od te noći pa sve do dana kada su kao četa pripojeni Prvoj proleterskoj brigadi, a on poslan u Sarajevo da pod lažnim imenom razvija ilegalni otpor grada, pripovijedao im je svoje uspomene svake noći. Pričao im je o svom putovanju do Beča, a kasnije i do Pariza, o kafanama na Montmartru, gdje je slušao govore velikih ljudi o nužnosti svjetskog radničkog jedinstva i zastrašujućoj fašističkoj prijetnji koja se rađala istovremeno u Njemačkoj i Italiji. Tih nekoliko mjeseci provedenih u Parizu, prisjećao se, živio je u jednoj mračnoj sobi bez prozora, smještenoj iznad bistroa u kojem se okupljala „krema“ francuskog podzemlja. U toj kafanici ne većoj od običnog mutvaka kupio je svoju prvu pušku i prvi revolver; baš tu je i prvi put razgovarao sa Žeromom, samoukim radnikom iz pariškog predgrađa, koji ga je pozvao da se priključi internacionalnim brigadama.

Iz noći u noć prisjećao se doživljaja iz krvavog građanskog rata u kojem su bitke vođene između fašističkih pristalica odanih generalu Franku i lojalista privrženih socijalističkoj partiji. Spominjao je gradove i predjele koje su njegovi mladi borci znali samo iz popularnih almanaha i filmskih žurnala – Ekstramaduru, Toledo, s njegovom prelijepom tvrđavom, Madrid, u kojem nikada nije bio, željezničku stanicu natrpanu borcima iz svih krajeva svijeta u Barseloni, i sve silne pedre, gonzale, žakove, vladimire i erneste, drugove s kojima je dijelio hljeb i municiju. Jedne noći, potaknut s nekoliko čašica rakije, pričao im je o drugarici Ingi, prelijepoj švedskoj hemičarki u koju je bio zaljubljen. Obećala mu je da će se udati za njega kada rat stane, ali svoje obećanje nije mogla ispuniti jer je poginula u jednoj tajnoj akciji, kojoj je cilj bio dopremanje oružja drugovima u Bilbau.

Onog dana kada su se, nakon velike partizanske smotre u okolini Rudog, rastali od svog komandanta nisu ni pomišljali da ga više nikada neće vidjeti. Od jednog partijskog novinara doznali su sredinom 1943. da je ubijen u Sarajevu pod nerazjašnjenim okolnostima od ruke izdajnika, koji mu se predstavio kao čovjek privržen pokretu i ideji. Tada su doznali i njegovo pravo ime – Jovan Stanisavljević; ime koje im ništa nije značilo jer će taj neustrašivi čovjek velikog srca za njih će uvijek biti samo drug Španac.