Dayton, najpoznatiji mali američki grad u BiH
Dayton

Sporazum iz Daytona ipak preživeo: U prvom redu - Slobodan Milošević, franjo Tuđman i Alija Izetbegović

Photo: Wikiwand

Četvrt vijeka gorkog lijeka

Iz potpuno razumljivih razloga Dayton je vjerovatno najpoznatiji mali američki grad u Bosni i Hercegovini. Manje-više svi znaju i da se nalazi u saveznoj državi Ohio. Broj stanovnika od oko 140.000 mnoge bi možda i iznenadio. Možda zbog rime sa čuvenom serijom “Gradić Peyton”, kod nas se uvriježila predrasuda o Daytonu kao gradiću, a ispostavlja se u BiH jedino Sarajevo i Banja Luka imaju više stanovnika od tog “gradića”. Ono po čemu je Dayton od početka dvadesetog vijeka bio najpoznatiji jeste kao mjesto rođenja čuvene braće Wright, izumitelja aviona (otud ono “Wright” u imenu baze Wright-Peterson). Od kraja dvadesetog vijeka, međutim, sam Dayton gotovo kao “brend” uz svoje ime koristi činjenicu da je u njemu zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini. Odnedavno se, recimo, Dayton nalazi i na mapi značajnih američkih književnih nagrada, kao mjesto dodjele “Dejtonske mirovne nagrade”. Nije teško naslutiti otkud uopšte ideja da se uz ime Daytona nalijepi riječ “mir”.

Ko (je) najviše slavi(o)?

Iako je zbog pandemije Covid-19 javna i medijska pažnja oko ove godišnjice manja nego što bi bila da pandemije nema, u protekle tri-četiri nedjelje održao se cijeli niz digitalnih seminara, konferencija i drugih diskusionih programa na tu temu. Većina govornika je imala otprilike sličan sud o dometima Dejtonskog mirovnog sporazuma: bio je značajan i važan u uspostavljanju mira, ali mu da bi postao osnova funkcionalnije države treba nadgradnja. Ono što, međutim, možda i nije dovoljno naglašavano je činjenica da se Dejtonski mirovni sporazum sve ovo vrijeme u hodu (na)dograđuje.

Poslije tri i po godine krvavog rata, poslije nekoliko pokušaja postizanja mirovnog sporazuma uz visoko međunarodno pokroviteljstvo, jako je teško bilo pronaći kompromis prihvatljiv za sve. Uostalom, da nije došlo do solomonske ideje oko arbitraže za Brčko, sve je svakako moglo da propadne. Prebrzo su ljudi zaboravili da neposredno poslije Daytona nije postojala mogućnost dogovora da jedan čovjek ima mandat da bude na čelu Vijeća ministara, da i ne govorimo o tome da je postojao značajno manji broj resora nego danas.

Haris Silajdžić i danas zaboravljeni as Boro Bosić nosili su onomad bizarnu titulu kopredsjedavajućih, a evo, čak ni Miloradu Dodiku, u cijeloj njegovoj opsesiji povratkom na takozvani izvorni Dayton, ipak ne pada na pamet da traži da se Zoranu Tegeltiji “pridoda” i neki kopredsjedavajući. Na Dejtonski mirovni sporazum može se zapravo sasvim zgodno primijeniti onaj čuveni stih Petra Preradovića: “Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest”.

Teški i nsporni pregovori: Tokom potpisivanja sporazuma u Daytobu

Često se kaže i da su u decembru 1995. godine, Dayton najviše slavili Bošnjaci, dok su Srbi bili najnezadovoljniji, dok je danas stanje potpuno obratno. Riječ je o simplifikaciji, ali baziranoj na nekim ispravnim utiscima. Svim stranama Dayton je donio mir, ali mir nije svima značio isto. Iz sarajevske perspektive, mir je značio kraj opsade i reintegraciju grada. Nakon tri i po godine granatiranja, snajperskih zasjeda, nemogućnosti bilo kakvog kretanja izvan uskog obruča osim eventualno kroz tunel između Dobrinje i Butmira, o svim mogućim nestašicama da se i ne govori, mir je značio kakvu-takvu normalizaciju svakodnevnice.

S druge strane, sve do kasnog ljeta i rane jeseni 1995. godine, odnosno do u predvečerje Daytona, iz perspektive srpskog civilnog stanovništva u Banjoj Luci, svakodnevni život je bio mnogo manje obilježen ratom. Takođe, kad je riječ o teritorijalnim ustupcima u odnosu na stanje na terenu u vrijeme početka Dejtonskog sporazuma, Armija RBiH nije napuštala nijedan dio teritorije koji je kontrolisala. HVO je morao da napusti Šipovo i Mrkonjić-Grad gdje se svakako nalazio vrlo mali broj domicilnih Hrvata. VRS se, međutim, morao povući iz dijelova Sarajeva koje je kontrolisala sve vrijeme rata, a skupa s vojskom se povukao i najveći dio civila. Sve je to uticalo na trenutne sentimente naspram Daytona.

Nije sve do lijeka...

Četvrt vijeka kasnije, na stav o Daytonu manje utiču sentimenti, a više koliko-toliko racionalni politički stavovi. S jedne strane, Bosna i Hercegovina je ostala nezavisna i međunarodno priznata država, no ona je to de facto bila od proljeća 1992. godine. S druge strane, Republika Srpska je dobila međunarodnu verifikaciju kao entitet unutar Bosne i Hercegovine kao države. Bio je to, u tom trenutku, vjerovatno jedini mogući kompromis. Rat je bio nalik na smrtonosnu bolest za Bosnu i Hercegovinu i njeno društvo, dok je Dayton bio poslovični gorki lijek.

U tom smislu su današnje “farmakološke” rasprave o sastavu tog lijeka, njegovim komponentama i nuspojavama akademski možda zanimljive, ali u praksi drugorazredne. Ono najvažnije je pokazalo vrijeme, u kontekstu zaustavljanja rata Dayton je ispao efikasan. A ako nastavimo sa analogijom, kako kaže svaki ljekar, nijedno ozdravljenje ne zavisi potpuno od bilo kakvog lijeka. Uvijek je i do pacijenta, pa često djeluje i placebo.

Pokazalo je to i prethodnih dvadeset i pet godina: Dayton može biti sasvim adekvatan okvir za funkcionisanje države ako imamo političare kojima je cilj saradnja, a ne opstrukcija. Od toga zavisi i kakva će biti budućnost.

*Tekst Muharema Bazdulja prenosimo iz „Oslobođenja“ sa dozvolom glavne urednice Vildane Selimbegović

Oceni 5