Čiča Milon

Evo već mjesec dana kako sunce obilno zasipa polja svojim vrelim plamenom. Blistavi život buja pod tim vatrenim pljuskom; zemlja se zeleni u nedogled. Nebo je plavo do samog horizonta. Normandijski majuri, rasuti po dolini, nalikuju izdaleka na šumice opasane redom vitkih bukava. A izbliza, kad otvoriš crvotočnu ogradu, čini ti se da je pred tobom divovski vrt, jer su sve stare jabuke, čvornate kao seljaci, u punome cvijetu. Stara crna stabla, povijena, kriva, poredana po dvorištu, šire pod nebom svoje sjajne bije-le i ružičaste krošnje. Blag miris njihovih cvjetova miješa se s teškim zadahom otvorenih staja i isparenjima ugorjela đubrišta, koje su prekrilile kokoši.

Podne je. Porodica ruča u hladu kruške zasađene pred vratima: otac, majka, četvoro djece, dvije sluškinje i tri sluge. Malo govore. Jedu čorbu, a zatim skidaju poklopac sa zdjele s paprikašem, pune krumpira i slamne.

S vremena na vrijeme ustaje jedna sluškinja i odlazi u podrum da napuni krčag jabukovačom.

Domaćin, visok četrdesetgodišnjak, promatra još neolistalu vinovu lozu, zasađenu uza samu kuću, koja se kao zmija vijuga ispod kapaka duž cijeloga zida.

On najzad progovori:

— Očeva loza je rano zapupila ove godine. Možda će roditi. I žena se okreće pa gleda ne govoreći.

Ta loza zasađena je baš na onome mjestu gdje su strijeljali oca.

*

Bilo je to za vrijeme rata 1870. godine. Prusi su zauzeli cio kraj. General Faidherbe im se odupirao sa sjevernomu vojskom.

Pruski glavni štab bio je na ovom majuru. Stari seljak čiča Milon, Pierre, vlasnik majura, dočekao je i smjestio Pruse što je bolje mogao.

Njemačka prethodnica bila je u selu već mjesec dana i vršila izviđanja. Francuzi su se nalazili na deset milja odatle, i nisu se micali s mjesta; međutim, svake noći iščezavao je po koji ulan.

Izviđači koje su slali u patrolu nisu se više vraćali, ako su ih poslali u grupama od dvojice ili trojice.

Izjutra su ih nalazili negdje u polju, kraj nekog dvorišta, u nekomu jarku. Čak su i njihovi konji ležali na putovima, preklani sabljom.

Izgledalo je da ta ubojstva vrše isti ljudi, ali njih nitko nije mogao pronaći.

Otpočeše mučenja i gonjenja u cijelome kraju. Seljake su strijeljali na običnu prijavu, žene zatvarali, a djecu zastrašivali, ne bi li im što odala. Ne otkriše ništa.

Ali jednoga dana nađoše čiču Milona opružena u konjušnici, s licem rasječenim sabljom.

Na tri kilometra od majura nađoše dva ulana s rasporenim trbusima. Jedan od njih još je držao u ruci krvavu sablju. On se borio, branio.

Odmah je sazvan vojni sud pod vedrim nebom, pred kućom, a preda nj izveđoše starca.

Imao je šezdeset i osam godina. Bio je maloga rasta, mršav, malo poguren, a imao velike ruke, slične pipcima u raka. Kroz njegovu bezbojnu kosu, rijetku i laku kao paperje u mlade patke, provirivala je koža na lubanji. Pod mrkom i naboranom kožom na vratu bile su nabrekle debele žile, koje su se gubile pod vilicama, pa se opet pojavljivale na sljepočnicama. Bio je poznat u svome kraju kao tvrdica i nezgodan u poslovima.

Staviše ga između četiri vojnika pred kuhinjskim stolom, koji izniješe napolje. Pet oficira i pukovnik sjedoše prema njemu.

Pukovnik poče govoriti francuski.

— Čiča Milone, otkad smo ovdje, uvijek smo bili zadovoljni vama. Bili ste uslužni, pa čak i predusretljivi prema nama. Ali danas je na vas pala strašna sumnja, pa stvar treba razjasniti. Otkud vam rana na licu?

Starac ništa ne odgovori. Pukovnik nastavi:

— Vaša šutnja vas tereti, čiča Milone. Ali ja hoću da mi odgovorite, razumijete li? Znate li tko je ubio dva ulana koje smo jutros našli blizu raspeća?

Starac izusti razgovijetno:

— Ja.

Iznenađeni pukovnik zastade za trenutak, gledajući netremice u optuženog. Čiča Milon je bio miran i svojim izgledom odavao otupjela seljaka koji gleda u zemlju, kao da se ispovijeda svome župniku. Njegovu duševnu uznemirenost odavalo je saro to što je često s očevidnim naporom gutao pljuvačku, kao da mu je zastajala u grlu.

Starčeva porodica — njegov sin, snaha i dva unuka — stajali su na deset koraka iza njega, preplašeni, utučeni.

Pukovnik nastavi:

— A da li znate tko je ubio ostale izviđače naše vojske, koje smo, već mjesec dana, svakoga jutra nalazili mrtve u polju?

Starac odgovori s istom tupom neosjetljivošću:

— Ja.

— Vi ste ih sve pobili?

— Jest, sve; jest, ja.

— Sami?

— Sam.

— Recite nam kako ste to radili!

Ovoga puta vidjelo se da je starac uzbuđen. Očevidno je bilo da mu je teško padalo što mora da govori dugo. On promuca:

— Zar ja znam? Radio sam kako sam kad mogao. Pukovnik nastavi:

— Upozoravam vas na to da mi morate sve reći. Za vas je bolje da se odmah odlučite. Kako ste počeli?

Starac baci brižan pogled na svoju porodicu, koja je pažljivo pratila sve stojeći iza njega.

Kolebao se još za trenutak, a zatim se odjednom odluči.

— Vraćao sam se kući uvečer, tako oko deset sati, sutradan po vašem dolasku. Vi i vaši vojnici uzeli ste mi sijena za preko pedeset talira, jednu kravu i dvije ovce. Pomislio sam u sebi: »Kad god mi uzmu dvadeset talira, ja ću im ih naplatiti.« A imao sam i još štošta na srcu, što ću vam reći kasnije. Vidim ti ja tako jednog vašeg konjanika kako sjedi na mome jarku, tamo iza ambara, pa puši lulu. Odem te skinem kosu, pa mu se tako polako prikradem iza leđa da me nije ni čuo. I odsjekoh mu glavu jednim zamahom, jednim jedinim, kao klas žita. Nije stigao ni da kaže: »Uh!« Možete ga naći na dnu bare, u vreći za ugalj, s međašem o vratu. — Znao sam što je valjalo uraditi. Uzeo sam njegove stvari, od čizama do kape, i odnio ih u peć za pečenje kreča, u šumu Martin, tamo iza moga dvorišta.

Starac zašutje. Zaprepašteni oficiri zgledaše se. Opet su ga počeli saslušavati, i evo šta su saznali:

*

Poslije prvog ubojstva, starac je uvrtio sebi u glavu: »Ubijat ću Pruse!« Mrzio ih je podmuklom i paklenom mržnjom gramžljiva i rodoljubiva seljaka. Kao što je rekao, znao je što je valjalo činiti. Počekao je nekoliko dana.

Dopustili su mu da se slobodno kreće, da dolazi kući i odlazi kad hoće — toliko se pokazao ponizan, pokoran i uslužan pred pobjednicima. Viđao je svake večeri, dakle, kako odlaze kuriri, te jedne noći iziđe i on, pošto je prije toga čuo ime sela u koje će otići ko-njanici i naučio, družeći se s vojnicima, nekoliko njemačkih riječi koje su mu bile potrebne.

Iziđe iz svoga dvorišta, zamače u šumu, dođe do peći za kreč, probi se do kraja dugačkog podzemnog hodnika, pa nađe odijelo ubijenoga i obuče ga.

Onda po čne švrljati po polju, puzeći, skrivajući se za padinama, osluškujući i najmanje šumove, usplahiren kao zvjerokradica.

Kad mu se učini da je kucnuo čas, priđe bliže putu i sakri se iza jednog žbuna. Čekao je još. Najzad, oko ponoći, razleže se konjski topot po tvrdome tlu puta. Starac prisloni uho uza zemlju da se uvjeri da li dolazi samo jedan konjanik, a zatim se spremi.

Konjanik se približavao u kasu, noseći brzojave. Jahao je budna oka, napregnuta sluha. Kad se približi na ne više od deset koraka, čiča Milon se stade vući po putu jaučući: »Hilfe! Hilfe! U pomoć! U pomoć!« Konjanik zastade, poznade u njemu Nijemca skinuta s ko-nja, pomisli da je ranjen, pa sjaha i priđ e mu bliže, ne sluteći ništa, a kad se pognu nad neznancem, duga i kriva sablja zari mu se usred trbuha. Pade kao pokošen, stresavši se samo nekoliko puta u samrtnim trzajima.

Tada Normanđanin ustade s velikom i nijemom radoš ću staroga seljaka, pa iz zadovoljstva presiječe grlo ubijenoga. Zatim ga odvuče do jarka i baci ga u nj.

Konj je mirno čekao svoga gospodara. Čiča Milon se baci u sedlo, pa u galopu pojuri preko ravnica.

Posije jednoga sata ugledao je još dva ulana, koji su se vraćali u štab jašući naporedo. On se uputi ravno njima vičući i dalje: »Hilfe! Hilfe!« Kad su prepoznali uniformu, Prusi ga pustiše da im priđe bliže, ne prezajući ni najmanje. A starac projuri između njih kao topovsko tane, pa obori i jednog i drugog sabljom i revolverom.

Onda pokla konje, njemačke konje! Zatim se polako vrati u peć za pečenje kreča, pa sakri konja udno mračnoga hodnika. Tamo svuče uniformu, opet obuče svoje sirotinjske prnje, pa se vrati u postelju i prespava do jutra.

Četiri dana nije išao nikuda, očekujući da se završi povedena istraga, a petoga dana opet ode i ubi još dva vojnika istim lukavstvom. Otada nije propustio nijednu priliku. Svake noći je lutao, švrljao nasumce, ubijajući Pruse čas ovdje čas ondje, jureći u galopu po pustome polju, po mjesečini, kao zalutali ulan, kao lovac na ljude. A kad bi završio posao i ostavio leševe na putovima, stari konjanik bi se vratio u peć za kreč, pa bi tamo sakrio svoju uniformu i svoga konja.

Oko podne, naizgled miran, otišao bi da odnese zobi i vode svome konju, koga je ostavio udno podzemnog hodnika i hranio ga obilno, pošto je iziskivao od njega težak rad.

Ali uoči toga dana, jedan od onih koje je napao, bio je oprezan pa je sabljom rasjekao lice starome seljaku.

Ipak ih je ubio obojicu! Stigao je čak da sakrije konja i da obuče svoje bijedno odijelo; ali je malaksao na putu kući, pa se jedva dovukao do konjušnice, ne mogavši da uđe u kuću.

Našli su ga na slami, oblivena krvlju...

*

Kad završi prču, starac iznenada podiže glavu i ponosno pogleda pruske oficire.

Pukovnik ga zapita čupkajući brk:

— Nemate ništa više da kažete?

— Ne, ništa; račun je točan: ubio sam šesnaestoricu, ni više ni manje.

— Znate li da ćete umrijeti?

— Nisam vas molio za milost.

— Jeste li služili vojsku?

— Jesam, u svoje vrijeme bio sam u ratu. I moj otac bio je vojnik pod Napoleonom, a vi ste ga ubili. A da i ne računam što ste mi ubili mlađega sina Françoisa, prošloga mjeseca, kod Evreuxa. Bio sam vam dužan, platio sam vam dug. Sad smo raščistili svoje račune.

Oficiri se zgledaše. Starac nastavi:

— Osmorica za moga oca, a osmorica za moga sina, i račun je namiren. Nisam ja zapodjenuo kavgu! Nisam vas ni poznavao! Ne znam čak ni otkud ste došli. Eto, u mojoj ste kući, a zapovijedate kao da ste u svojoj. Osvetio sam se na drugima. Ne kajem se nimalo.

I, uspravivši ukočeni trup, starac skrsti ruke i zauze stav smirena junaka.

Prusi su dugo razgovarali šapćući. Neki kapetan, koji je također izgubio sina prošloga mjeseca, branio je tog plemenitog bijednika.

Zatim ustade pukovnik, pa priđe bliže čiči Milonu i reče mu tihim glasom:

— Slušajte, stari, možda biste se mogli spasiti, ako...

Ali starac ne htjede ni da ga čuje; očiju uprtih u oficira-pobjednika, dok mu je vjetar poigravao rijetkom kosom i dok se, strašno se kreveljeći, grčilo njegovo mršavo lice, rasječeno sabljom, on punim grudima udahnu zrak, pa iz sve snage pijunu Prusu u lice.

Razjareni Prus podiže ruku, ali mu starac još jednom pijunu u lice.

Svi oficiri skočiše i počeše izdavati naredbe, derući se u isti mah.

Za nepunu minutu prislonili su uza zid i strijeljali hladnokrvnog starca koji se u posljednjem času nasmiješio Jeanu, svome starijem sinu, svojoj snasi i dvojici mališana, koji su sve to gledali, izbezumljeni od straha.

1883.

*Preveo sfrancuskog Marko Vidojković