Pustolovine čuvenih djela
Kolibb 04 S

Photo: www.newyorker.com

"Čiča Tomina koliba" Harriet Beecher Stowe

Knjige kao i ljudi tijekom života imaju svoje uspone i padove: jednom su poželjne, drugi put nepoželjne, pa onda zaboravljene, otkrivene, zabranjene i slavljene. No Čiča Tomina koliba američke spisateljice Harriet Beecher Stowe kao da izmiče toj „prirodnoj pojavi“. Otkako je objavljen prije 165 godina – ovaj omiljeni lektirni naslov još uvijek privlači čitatelje i poziva na nova tumačenja. Drugim riječima: svjež je.

Harriet Beecher Stowe rođena je 1811. godine u mjestu Litchfield (Connecticut), kao sedmo od trinaestoro djece kalvinističkog svećenika Lymana Beechera i Roxane Foote. Obrazovala se u privatnim školama, u strogom kalvinističkom duhu, no zarana je očitovala znatiželju spram pojava koje je okružuju. Već s 12 godina na školskoj je priredbi pročitala vlastiti tekst pod naslovom Može li se dokazati besmrtnost duše na temelju njene prirode? Istodobno je i mnogo čitala, osobito Byronova i Scottova djela, što je naposljetku oblikovalo njen ukus. Godine 1832. s obitelji se preselila u Cincinnati, gdje je otac postao ravnatelj Lane teološkog seminara. Tu je zajedno sa sestrama zalazila u književni klub u kojemu su se okupljali ugledni mjesni intelektualci. Među njima našao se i Calvin Ellis Stowe, profesor na teološkom seminaru, poznat kao žestoki protivnik ropstva. U to vrijeme, kao što znamo, iskorištavanje robova bila je normalna stvar. Harriet i Calvin ubrzo su se prepoznali kao srodne duše i oženili. U sretnom braku imali su sedmero djece. Harriet je radila kao učiteljica u školi koju je osnovala njena sestra Catharine. Usput je, koliko joj je vrijeme dopuštalo, pisala tekstove za mjesne novine. Na nekom natječaju za najbolju priču čak je dobila prvu nagradu: 50 dolara. Snažnu podršku pritom joj je pružao muž. „Draga – pisao joj je u jednom pismu – moraš postati spisateljica. To ti je sudbina predodredila.“ Godine 1843. Harriet je objavila prvu zbirku priča i ogleda Mayflower. Knjiga je primijećena ali nije izazvala neko oduševljenje u javnosti.

Radnici i robovi

Godine 1850. obitelj Stowe preselila se u Brunswick (Maine), gdje je Calvin prihvatio mjesto predavača na Bowdoin koledžu. U New Yorku su mu, doduše, nudili dvostruko veću plaću no prevagnuli su osjećaji. Calvin je, naime, diplomirao na Bowdoinu zajedno s Franklinom Pierceom koji je kasnije postao predsjednik SAD-a. Bowdoin će obilježiti i Henriettin život. Naime, u kapeli sveučilišta, za vrijeme mise, gospođi Stowe se odjednom ukazao prizor umirućeg roba i gotovo je natjerao na plač. Kad se vratila kući uzela je pero i papir, i zabilježila viziju. Potom je okupila članove obitelj i pročitala im što je napisala. Svi su bili potreseni a jedno od mlađe djece je reklo: „Oh, mama! Ropstvo je najokrutnija stvar na svijetu!“. Tekst je potom dotjerala i poslala ga uredniku abolicionističkog tjednika „National Era“ u Washington. Već u lipnju 1851. priča o nesretnom robu počela je izlaziti u nastavcima. U početku je planirano da Čiča Tomina koliba ili Život među robovima, kako je naslovljen prilog, ide u nekoliko brojeva no zanimanje za slučaj bilo je tako veliko da je serija nastavljena do travnja sljedeće godine. Autorica je za to dobila honorar od 400 dolara.

Čiča Tomina koliba zainteresirala je uspješnog izdavača Johna P. Jewetta iz Bostona (John P. Jewett & Company), pristašu ukidanja ropstva, koji je godinu dana kasnije, 1852., priču o američkom roblju objavio kao knjigu u dva sveska. Jewett je najprije htio da u izdavanju sudjeluje i autorica s 50% uloga i da potom zaradu dijele popola, no ideja se nije dopala njenome mužu Calvinu, koji je tvrdio da oni nemaju sredstva za takav pothvat. Na kraju je Jewett nevoljko preuzeo rizik i objavio knjigu u nakladi od 5.000 primjeraka. Već prvoga dana prodano je 3.000 primjeraka. Nakon nekoliko mjeseci Harriet je zaradila 10.000 dolara. Preko ljeta je prodano 120.000 primjeraka a potražnja je dalje rasla. Za manje od godinu dana prodano je pak 300.000 primjeraka. Golemi uspjeh knjige pokvario je odnose dvojice partnera u izdavačkoj kući Phillips, Sampson and Company, kojima je Hariettina sestra Catharine skrenula pozornost na serijal u tjedniku „National Era“ no oni su, pozivajući se na pravilo firme da se ne petlja u politiku, glatko odbili rukopis.

Roman je u Engleskoj doživio još veći uspjeh nego u Americi. Tijekom 1852. godine u Londonu je objavljeno više od 20 izdanja Čiča Tomine kolibe. Međutim, usporedo s velikom tržišnom potražnjom u novinama su se počele pojavljivati i kritike, točnije zamjerke. Ljude je najviše smetalo autoričino izjednačavanje lošeg položaja robova u Americi s položajem radnika u Engleskoj. Neki su napadi bili vrlo neugodni pa je Harriet u predgovoru jednog od aktualnih izdanja objasnila da su se razmišljanja o bijedi robova i radnika pojavila zbog dramske napetosti koja se nije mogla dočarati na drugi način. Političari i novine na američkom Jugu, veli ona, ropstvo brane tvrdnjom da rob živi bolje od radnika u bilo kojoj zemlji, osim možda u Sjedinjenim Američkim Državama. I češće navode podatke o lošijim životnim prilikama u Engleskoj nego u drugim zemljama jer se boje da bi istina mogla izazvati gnjev naroda. Na kraju je Harriet zaključila da se sve njene predodžbe o lošim životnim prilikama radnika na Otoku temelje na pročitanim djelima suvremenih engleskih književnika. Druga pak zamjerka tiče se lika čiče Toma. Čitatelji mu zamjeraju nevjerodostojnost, sladunjavost i izvještačenost. Stowe je odgovorila da pisac ima pravo na umjetnički izmišljaj ali usput navodi i dijelove autentičnog dokumenta u kojemu jedan poznati i dobrostojeći robovlasnik daruje svome robu slobodu i nalaže izvršiteljima oporuke da mu isplate sto dolara za dugogodišnju uzornu službu.

Iste godine, dakle 1852., počele su prve reakcije na roman. Mary Henderson Eastman objavila je zajedljivu Kolibu tete Phillis ili Život na Jugu, gdje je nastojala dokazati „prirodnost“ ropstva tvrdeći da ga i Biblija opravdava. U njenom se romanu, kao niti u predgovoru, Harriet Beecher Stowe uopće ne spominje, ali su zato završne napomene pune ubojitih strelica na račun Čiča Tomine kolibe. O društvu se, kaže Eastmanova, ne može suditi na temelju nekoliko pojedinačnih slučajeva, a Stoweova upravo to radi. Glavni junak Čiča Tom pak djeluje kao svetac: nikad nisam, veli, „čula za tako savršenog čovjeka. Svi sveci i mučenici, koji su umrli neprirodnom smrću, nisu imali toliko vrlina. Čudi me samo kako je mogao tako dugo živjeti na ovom grješnom svijetu“.

"Anti-Tom" književne reakcije

Godinu dana kasnije, 1853., Harriet je odgovorila Ključem za Čiča Tominu kolibu u kojemu je dokumentirala i branila svoje djelo. Valja imati na umu da su i zagovornici ropstva bili brojni i agresivni: od 1853. pa do početka Građanskog rata 1861., plasirali su u javnost 30-ak „anti-Tom“ proznih djela. Pritom je zanimljivo da su velik broj tih zadrtih knjiga napisale žene. Ali Harriet Beecher Stowe nije odustajala od namjere da društvo učini boljim: problem ropstva razvijala je i dalje, na primjer u romanu Dred: priča o velikoj strašnoj močvari, dok je u drugoj polovici XIX. stoljeća doticala i druge teme, recimo kalvinistički moral (Svećenikovo udvaranje) i pravo žena na karijeru (Moja žena i ja, Mi i naši susjedi). Njena borba za emancipaciju žena u društvu možda je više došla do izražaja u praksi: Harriet je bila urednica časopisa „Hearth and Home“, jednog od prvih specijaliziranih periodika za žene i ženska pitanja. Zadnje godine života Harriet Beecher Stowe provela je na plantaži u Floridi, o čemu svjedoči autobiografsko djelo Lišće palmetta. Umrla je u Hartfordu, Connecticut, 1896. godine nakon duge i teške bolesti.

Roman Čiča Tomina koliba nije savršeno umjetničko djelo. Na to su upozoravali i autoričini suvremenici kojima je smetala sladunjavost priče o američkim robovima, posebno neuvjerljivost glavnog junaka čiče Toma, te naivni i počesto tendenciozni opisi društvene zbilje sredinom XIX. stoljeća. No sva ta pretjerivanja i narativne nespretnosti zrače posebnom ljupkošću i toplinom, danas bismo rekli pozitivom, tako da nije neobično što je roman od početka imao veliki uspjeh u svijetu. Njegove su poruke univerzalne i okrepljujuće, prihvatljive mladima i starima, obrazovanim i manje obrazovanim čitateljima. Dovoljno je spomenuti da je od 1853., kad se pojavio prvi prijevod, pa do 2004. godine, samo u južnoslavenskim krajevima izašlo tridesetak izdanja Čiča Tomine kolibe, od toga petnaestak na hrvatskom jeziku. Neke od tih knjiga zapravo su prerade, neke su pak prevedene s jezika posrednika (najčešće njemačkog) a neke, na žalost, i urednički unakažene. U Americi je roman bio apsolutni bestseller XIX. stoljeća. Njegovu nevjerojatnom uspjehu pridonijela je činjenica da se pojavio u pravo vrijeme i na pravome mjestu potaknuvši američko društvo na diskusiju o nužnosti ukidanja ropstva. Negdje je ostalo zabilježeno i da se autorica usred Građanskog rata upoznala s predsjednikom Abrahamom Lincolnom i da joj je on tom prilikom rekao: „Aha, vi ste ta ženica čija je knjiga pokrenula ovaj veliki rat“. Koliki je utjecaj imao roman na svakodnevni život Amerikanaca (i Europljana, pa i šire) najbolje govori podatak da je u Bostonu, prilikom izlaska iz tiska Čiča Tomine kolibe, 300 djevojčica dobilo ime Eva po jednoj od junakinja romana, dok je čiča Tom zauzeo 11. mjesto u knjizi 1o1 najutjecajnija nepostojeća osoba, posvećenoj književnim likovima sa značajnom ulogom u povijesti čovječanstva.

Roman je inicirao i brojne kazališne i filmske adaptacije. Jednu inscenaciju napravila je i sama Beecher Stowe. Tu su još i brojni internetski sajtovi posvećeni spisateljici i njenom najvažnijem djelu, spomen-kuće u kojima je živjela, stipendije za proučavanje njenog opusa i tako dalje. I tako dalje!

* Sa dozvolom uredništva, tekst prenosimo sa prijateljskog portala GKR (Gradska knjižnica Rijeka)

Oceni 5