Iz memoara Strah i nada (2)
Bba6

Photo: www.lensculture.com

Cijela zemlja je bolovala od manije gonjenja

Teorija i praksa

Kad sam se vratila kući, znala sam da je sudac istražitelj okrivio Osipa da je napisao pjesmu o Staljinu, a da je Osip priznao i to i činjenicu da je sam recitirao tu pjesmu oko desetorim osobama iz svoje najbliže okoline. Ljutila sam se što nije sve zanijekao, kao što bi priličilo zavjereniku. Međutim, bilo je posve nemoguće zamisliti Osipa u ulozi zavjerenika jer je on bio otvoren čovjek, nesposoban za bilo kakve lukavštine. U njega nije bilo ni traga prepredenosti. Uostalom, neki su mi iskusni ljudi rekli da je u našem istražnom postupku nužno priznati izvjestan minimum, jer se inače pristupa »pritezanju« pa iznemogao zatočenik svašta napriča protiv sebe.

A i kakvi smo mi, do vraga, zavjerenici! Politički aktivist. ilegalac, revolucionar, urotnik - to je čovjek posebna kova. A, eto, premda nama takva djelatnost nikako nije odgovarala, život nas je neprestano silio da se vladamo kao kakvi karbonari. Kad bismo se sastali, govorili smo šapatom i priječali se na zidove, bojeći se da nas ne prisluškuju susjedi ili da nisu postavljeni mikrofoni. Kad sam se nakon rata vratila u Moskvu, vidjela sam da su svima telefoni pokriveni jastucima, jer se bio pronio glas da su u njima montirani prislušni aparati, pa su svi ukućani drhtali od straha pred tim crnim metalnim svjedokom što prisluškuje njihove skrovite misli. Nitko nije nikom vjerovao, u svakom smo znancu vidjeli potkazivača. Pokatkad se činilo da cijela zemlja pati od manije  gonjenja. Ni do dana današnjega nismo se izliječili od te bolesti.

Kod nas je bilo svih preduvjeta za nju - svi smo se osjećali kao da smo neprekidno izloženi rendgenskim zrakama. Uzajamno vrebanje bijaše temeljno načelo kojim su vladali nad nama. "Nemamo se čega bojati" — rekao je Staljin. »Treba raditi...« Službenici su davali svoj prilog direktoru, sekretaru partijske organizacije i kadrovskom odjelu. Nastavnici su uz pomoć razre­dnog odbora - predsjednika, tajnika i predstavnika Komsomola - mogli izvući sve što su htjeli od svakog učenika. Studentima je bilo povjereno da uhode profesore. Uzajamno prožimanje društva i zatvora bilo je poprimilo goleme razmjere. U svakoj ustanovi, a pogotovo u visokim školama, radi danas mnogo ljudi koji su svoju karijeru započeli u tajnoj policiji. Oni su prošli takvu sjajnu školu da je vlast spremna da ih podrži na svakom području. Kad se posvete »školovanju«, stječu svakojake povlastice u službi i često doguraju do postdiplomskog studija. Osim njih, vezu održavaju doušnici koji su još opasniji, jer se, pomiješani s ostalim službenicima, ni po čemu ne razlikuju od svojih kolega. Radi napredovanja u službi, skloni su provokacijama. Što se ne bi moglo reći za bivše profesionalce. Takav je bio naš život, naša svakodnevica, koju bi poremetio samo poneki susjed što bi se noću povjerio kako su ga zvali "tamo", kako su mu prijetili i što su mu nudili, ili poneki prijatelj upozorenjem koga se od znanaca treba čuvati. Sve se to događalo u velikim razmjerima, ljudima koje inače nisu specijalno nadzirali. Svaka je obitelj pretresala svoje znance, tražeći medu njima provokatore, potkazivače i izdajice. Nakon 1937. godine ljudi su se prestali sastajati, čime je postignut dalekosežan cilj tajne policije. Pored toga što je osigurala neprekidno prikupljanje podataka, oslabila je veze među ljudima i uvukla u svoje mreže mnoštvo osoba pozivajući ih od vremena do vremena na razgovor, uznemirujući ih i obvezujući ih na šutnju pismenim izjavama. Svi ti ljudi živjeli su u vječitu strahu da ne budu raskrinkani, i bilo im je stalo, isto toliko koliko i pripadnicima tajne policije, do postojano­sti režima i nepovredivosti arhiva u kojima su zapisana njihova imena.

Takav sistem nadziranja nije nastao odjednom, ali Osip je imao čast da bude jedan od prvih koji su dobili pratnju. Njegov položaj u književnosti određen je već 1923. godine, kad mu je ime bilo zbrisano s popisa suradnika svih časopisa, i zbog toga je već u dvadesetim godinama bio okružen doušnicima... Lučili smo neko­liko podvrsta tog tipa ljudi. Najlakše je bilo uočiti poduzetne mladiće vojničkog držanja koji nisu čak ni hinili zanimanje za autora, a odmah su tražili od njega njegova »najnovija djela«. Osip se obično izmotavao da nema, tobože, nijednog slobodnog prim­jerka. Mladići bi mu lađa odmah ponudili da će sve prepisati na stroju: »I za vas će se naći još koji primjerak...« S jednim takvim posjetiocem Osip se dugo natezao - nije mu htio dati Vuka. Bilo je to 1932. godine. Poduzetni mladac uporno je tvrdio da je Vuk već mnogima poznat. Ne domogavši se rukopisa, došao je ponovo sutradan i izrecitirao cijelu poemu napamet. Pošto je tako dokazao da je Vuk mnogima poznat, dobio je autorski primjerak koji mu je bio potreban. Pošto bi obavili svoj zadatak, takvi bi doušnici nestali bez traga i glasa. Imali su još jednu dobru stranu — uvijek su se nekud žurili i nikad nisu izigravali prave goste. Očito je da nije bilo u njihovoj nadležnosti da motre ljude koji dolaze k nama.

Druga podvrsta doušnika bili su "znalci" - ponajčešće pripadni­ci iste profesije, kolege ili susjedi. U stambenim zgradama kod nas susjedi su uvijek i kolege na poslu. Oni su dolazili bez najave i dogovora, kao grom iz vedra neba. Dugo su sjedili, vodili stručne razgovore i pomalo provocirali. Kad god bi nam došao takav doušnik, Osip bi me zamolio da skuham čaj: »Čovjek je na poslu. treba mu čaja...« Ti su se ljudi služili kojekakvim lukavštinama ne bi li nam se uvukli u kuću. S. nam je, na primjer, prvi put došao s pričama o Istoku — tobože je porijeklom iz Srednje Azije i studirao je u medresi. Da bi potkrijepio svoje riječi, donio je sa sobom kipić Buddhe kakav se prodaje po staretinarnicama. Buddha je trebalo bude dokaz da on, S., poznaje Orijent i da se razumije u umjetnost. Nikad nam nije bilo jasno kakve veze ima Buddha s islamom i medresom. Ubrzo je S. izgubio strpljenje s nama i napravio "scenu, a na njegovo je mjesto došao jedan drugi nezvani gost, također naš susjed, koji je donio sa sobom istog onakvog Buddhu. Ovaj put Osip se ražestio: »Opet Buddha! Dosta, bogamul Neka izmisle nešto drugo!« I izbacio je tu slabu zamjenu a da joj nije ni čaja ponudio.

Treću i najopasniju podvrstu nazivali smo »ađutantima«. To su bili literarni poletarci, po neki od njih na postdiplomskom studiju, koji su obožavali poeziju i znali sve pjesme napamet. Kad bi nam prvi put došli, često su imali posve poštene namjere, a tek bi ih poslije policija zavrbovala. Neki su od njih otvoreno rekli Osipu — a isto tako i Ahmatovoj - da ih »pozivaju na razgovor«. Nakon takva priznanja obično bi se izgubili. I neki su nam drugi prestali odjednom dolaziti, bez riječi objašnjenja. Tek sam nakon više godina doznala što im se dogodilo, to jest kako su ih pozivali na razgovor. Tako je bilo s L-om, na primjer, za koga sam doznala od Ahmatove. On se nije usudio doći k njoj u Lenjingradu nego ju je potražio u Moskvi. - Vi nemate pojma kako vas motre — rekao joj je. Čovjeku je krivo kad iznenada tajanstveno nestane netko s kim se sprijateljio, ali, na žalost, jedino što su mogli učiniti pošteni ljudi bilo je da nestanu, drugim riječima da se odreknu zvanja »adutanta«. »Adutanti« su služili dvjema bogovima u isto vrijeme, iako nisu gubili ljubav prema poeziji, imali su na umu da su i sami literati ili pjesnici i da je već vrijeme da štogod objave i stanu na vlastite noge. Obično ih je policija upravo time i predobivala za se. Jer, zaista, poznanstvo, prijateljstvo, pa i bilo kakvi odnosi s Mandeljštamom ili Ahmatovom nisu otvarali put u književnost, ali je opširan iskaz o nekom, naravno sasvim bezazlenom razgovoru što se vodio kod nas jedne večeri, mogao pomoći »adutantu« da se probije na dugo priželjkivane stranice književnih časopisa. U mjesnom kritičnom trenutku literarni bi poletarac kapitulirao i počeo voditi dvostruk život.

Bilo je, napokon, i pravih pakosnika koji su uživali u svojoj dvostrukoj ulozi. Među njima je bilo i glasovitih ljudi, kao štoje, na primjer, Elsberg, koji je svakako krupno ime u svojoj struci. On je radio u drugoj sredini i ja sam za njega samo čula, ali kad sam pročitala naslov njegova članka »Moralno iskustvo sovjetske epo­he«, shvatila sam koliko je taj čovjek dovitljiv. Taj se članak pojavio u trenutku kad se očekivalo da će njegov autor biti javno raskrinkan, a svojim naslovom i temom kao da je davao na znanje čitateljima da njemu, kao dobrom poznavaocu moralnih normi naše epohe, ne prijeti nikakva opasnost. Ipak se ponešto otkrilo o njemu, ali tek kasnije. Pa ni tada se nije mogla primijeniti protiv njega čak ni takva beznačajna sankcija kao što je isključenje iz Saveza sovjetskih književnika. Nije izgubio ništa, pa čak ni odanost svojih studenata na postdiplomskom studiju. Karakteristično je za Elsberga da je, otpremivši svoga prijatelja Š-a u progonstvo, i dalje posjećivao njegovu ženu i dijelio joj savjete... Ona je već znala za njegovu ulogu, ali se bojala da pokaže što misli o njemu. Kod nas se nisu smjeli doušnici raskrinkavati jer se to skupo plaćalo. Kad se Š. nakon Dvadesetog kongresa vratio na slobodu, Elsberg ga je dočekao s košaricom cvijeća, čestitkama i stiskom ruke... Živjeli smo među ljudima što su odlazili na onaj svijet, u progonstvo, u logore, u pakao, i među onima što su ih otpravljali u progonstvo, u logore, na onaj svijet, u pakao. Bilo je opasno družiti se s ljudima koji su i dalje mislili i radili, i stoga je imala potpuno pravo Alisa Hugovna Usova što nije puštala svoga muža k Osipu: »Ne smiješ k njima - kod njih se okuplja svakojak ološ« -govorila je. Držala je da je bolje ne riskirati — tko zna kome možeš stati na žulj u žaru prepirke oko književnosti! Pa ipak, ni taj oprez nije pomogao Dmitriju Sergejeviču - završio je u logoru sa svojim kolegama lingvistima zbog »rječničke afere«. Svi su putovi vodili onamo. Stara ruska poslovica koja kaže da tamnica i ubožnica čekaju svakoga od nas, nije nikad bila istinitija, a riječ »pisati« dobila je u ruskom jeziku još jedno značenje. Stari učenjak Žirmunski rekao mi je o skupini svojih najboljih postdiplomanada: »Svi oni pišu«, a Šklovski je upozoravao da s njegovom kujicom Amkom treba biti na oprezu, jer je naučila »pisati« od njegovih mladih, pažljivih i uljudnih »ađutanata«... Kad sam poslije radila s Usovom na sveučilištu u Taškentu, nismo ni tražile doušnike jer su svi »pisali«. I nastojale smo govoriti ezopovskim jezikom. Pred studentima smo na proslavama dizale prvu čašu za zdravlje onih koji su nam omogućili tako sretan život - i upućeni i studenti unosili su u naše riječi potreban smisao.

Potpuno je prirodno što su »ađutanti« i svi ostali »pisali«, ali je za čudo kako smo se mogli još šaliti i smijati! Godine 1938. Osip je čak izmislio aparat za sprečavanje šaljenja jer su šale bile opasna stvar... Nijemo je micao usnama, »kao Hlebnikov«, i pokazivao rukama da mu je aparat već u grlu. Ali, pokazalo se da taj izum ništa ne vrijedi. Osip se i dalje šalio.

Skok

Shvatila sam da je Osip bolestan već one prve noći kad sam opazila da ne spava, nego sjedi prekriženih nogu na klupi i napeto nešto osluškuje. - Čuješ li? - upitao me je kad su nam se pogledi sreli. Oslušnula sam, ali sam čula samo lupu kotača i hrkanje putnika. - Slab ti je sluh. Nikad ništa ne čuješ... - On je zaista imao izvanredno izoštren sluh i hvatao je i najmanje šumove koje ja nisam mogla čuti, ali ovaj put nije posrijedi bio sluh.

Za cijelog putovanja napeto je nešto osluškivao. Kadikad bi se lecnuo i rekao mi da je katastrofa na pomolu, da treba biti spreman, kako nas ne bi iznenadili... Shvatila sam da ne samo što očekuje dabude smaknut - o tome nisam ni ja sumnjala - nego da misli da će ga ubiti sad, ovaj čas, ovdje, na putu... - Na putovanju? - pitala sam ga. - Valjda si se sjetio dvadeset šestorice komesara... - A zašto ne? - odgovorio mi je Osip. - Misliš da naši ne bi mogli isto tako učiniti? - Oboje smo vrlo dobro znali da naši mogu svašta, alise Osip u svom ludilo nadao da će »preduhitriti smrt«,da će bježati, umaknuti i poginuti, ali ne od ruku onih koji ga hoće strijeljati. Čudno je što se svi mi, i luđaci i normalni ljudi, nikad ne možemo rastati s tom nadom - samoubojstvo je ono posljednje sredstvo koje držimo u pričuvi i, tko zna zašto, vjerujemo da za nj uvijek ima i vremena. Međutim, mnogo je ljudi mislilo da nikad neće dopustiti da padnu živi u ruke tajnoj policiji, a na kraju su ipak bili uhvaćeni na spavanju.

Pomisao na taj posljednji izlaz tješila me i umirivala za sveg života, i višeput sam - u različnim nepodnosivim časovima - predlagala Osipu da se zajedno ubijemo. On je uvijek odlučno odbijao moj prijedlog. Glavni mu je argument bio: »Otkud znaš što će biti poslije... Život je dar kojeg se nitko ne smije odreći.« I napokon, posljednji i za me najuvjerljiviji argument: »Zašto si uvrtjela sebi u glavu da moraš biti sretna?« Osip se svakako radovao živom i nikad nije tražio nesreću, ali nije ni računao na takozvanu sreću. Za njega nisu postojale te kategorije.

Uostalom, ponajčešće mi je odgovarao u šali. »Da se ubijemo? Ni govora! što bi rekao Averbah? Pa to bi bila pozitivna literarna činjenica!" Ili: »Kako da živim s profesionalnom samouboji­com?...« Prvi put je ozbiljno pomislio na samoubojstvo kad se razbolio na putu u Cerdinj, kao na sredstvo da izmakne strijeljanju koje mu se činilo neminovnim. Tada sam mu rekla: - Pa i dobro je što će nas strijeljati, bar će nas poštedjeti samoubojstva... — A on se, već onako bolestan, u bunilu, opsjednut svojom fiksnom idejom, iznenada nasmijao: — Ti opet tjeraš svoje... — Od tada je život tako tekao da se ta tema često javljala u našim razgovorima. ali je Osip govorio: —Čekaj malo... Nećemo još... Vidjet ćemo... — A 1937. godine posavjetovao se čak i s Ahmatovom, ali mu je ona odbrusila: - A znate li šta će oni na to? Još će bolje čuvati književnike i možda će čak nekom Leonovu dati ljetnikovac, šta će vam to... — Da se tada odlučio na taj korak, spasio bi se od drugog hapšenja i beskonačnog putovanja u stočnom vagonu do Vladivostoka - do logora, do užasa i smrti, a mene bi spasio od posmrtnog postojanja. Uvijek se čudim kako je ljudima teško prekoračiti tu kobnu crtu. U kršćanskoj zabrani samoubojstva ima nečeg što duboko odgovara ljudskoj naravi - ljudi se ne ubijaju čak ni onda kad je život kudikamo strašniji od smrti, kao što nam je pokazalo naše doba. A mene je, kad sam ostala sama. neprestano krijepila ona Osipova rečenica: »Zašto misliš da moraš biti sretna?« I riječi prote Avakuma, kad ga je njegova iznemogla žena upitala: -Dokle ćemo još ovako ići, proto? — a on joj odgovorio: — Sve do groba, popadijo - nakon čega je ona ustala i pošla dalje.

Ako se ovi moji zapisi sačuvaju, ljudi koji ih budu čitali možda će pomisliti da ih je pisala bolesna osoba, hipohondar. Jer, dotle će se već sve zaboraviti i neće se vjerovati nikakvu svjedočanstvu. Koliko nam ljudi u inozemstvu ni sad ne vjeruje! A oni su naši suvremenici — dijeli nas samo prostor, a ne i vrijeme. Nedavno sam pročitala ove razborite riječi nekog stranca: "Kažu da su se ondje  SVI bojali. Ne može biti da su se svi bojali - jedni su se bojali, a drugi nisu...« Razborite i logične riječi, ali naš život nije bio ni približno toliko logičan. A ja uopće nisam bila »profesionalna samoubojica, kao što me je Osip zadirkivao. Nije slučajno vrhunac sovjetske dramaturgije bila Erdmanova drama koja nosi naslov Samoubojica.

Osip je dakle prvi put ozbiljno pomislio na samoubojstvo u vlaku, dok su ga čuvala tri vojnika, pa i to je bila posljedica bolesti.

Uvijek je primjećivao i najsitnije pojedinosti svega što se zbivalo, imao je izvanredan dar zapažanja. Jednom je negdje zapisao: - "Pozornost je vrlina lirskog pjesnika. Rastresenost i razbarušenost jesu smicalice lirske lijenosti.« I, eto, na putu u Čerdinj, taj njegov grabežljivi dar zapažanja i izoštreni sluh okrenuli su se protiv njega, pothranjivali su mu bolest. U silnoj gužvi, na kolodvorima i u vlaku, neprekidno je primjećivao kojekakve sitnice i, misleći da se sve to odnosi na njega osobno - zar egocentrizam nije prvi znak duševnih bolesti? - izvlačio iz svega jedan jedini zaključak da se bliži kobni trenutak.

U Solikamsku su nas ukrcali u teretnjak da nas prevezu s kolodvora na pristanište. Vozili smo se kroz šumu. Teretnjak je bio krcat radnicima. Jedan od njih - bradat, u zagasitocrvenoj košulji, i sjekirom u ruci - uplašio je Osipa svojom vanjštinom. — Smaknut će me, čini mi se, kao u doba Petra Velikoga - šapnuo mi je na brodu, u kabini koju smo uzeli zahvaljujući Oski, Osip se već rugao sam sebi i bilo mu je potpuno jasno da se plašio ljudi koji uopće nisu strašni, kao, na primjer, seljaka u Solikamsku. I dodao je ogorčeno da će ga još pustiti neko vrijeme na miru. a onda će ga »šćapiti«, kad se najmanje bude tome nadao.

U svom je ludilu znao što ga čeka. a kad je ozdravio, izgubio je osjećaj za stvarnost i povjerovao da mu ne prijeti nikakva opasnost. U životu kakav smo tada vodili, duševno zdravi ljudi i nehotice su zatvarali oči pred zbiljom, da ne bi povjerovali da su u bunilu, A teško je živjeti tako zatvorenih očiju, to iziskuje velik napor. Ne vidjeti što se sve događa oko tebe nije nipošto običan pasivan čin. Sovjetski su ljudi dosegli visok stupanj psihičkog sljepila, a to je razorno djelovalo na cijelu njihovu psihičku strukturu. To pokoljenje dragovoljnih slijepaca pomalo se gubi iz najprimitivnijeg razloga - izumire, a što su namrli svojim potomcima?

Čerdinj nas je ugodno iznenadio svojim krajolikom i podsjetio im doba prije Petra Velikoga. Dovezli su nas u sjedište Čeke i predali s dokumentima zapovjedniku. Oska je objasnio da je doveo posebnu ptičicu koju treba pošto-poto sačuvati živu. Vjero­jatno se svojski trudio da to utuvi u glavu zapovjedniku, čovjeku koji je svojom tipičnom vanjštinom odavao da je nekad bio jedan od onih koji su mučili i strijeljali zatvorenike, a koji je zacijelo bio premješten u tu zabit zbog svoje brutalnosti, to jest zato što je previše toga vidio i uradio. Zaključila sam da se Oska zauzeo za nas i u zapovjednikovim radoznalim i pakosnim pogledima, i po tome kako je spremno pristao da nam osigura mjesto u bolnici. Poslije sam čula od prognanika u Čerdinju da inače nije baš »mazio« one koje je dotjerala oružana pratnja. U bolnici su nam dali golemu praznu dvoranu u koju su postavili dvije škripave postelje okomito na zid.

Zaista nisam bila spavala pet noći čuvajući »ludog izopćenika«, kako kaže Osip u svojoj pjesmi. A u bolnici, izmorena beskrajnom bijelom noći, utonula sam pred jutro u nekakav nemiran, rekla bih proziran san, kroz koji sam vidjela kako Osip sjedi, prekriženih nogu i raskopčana kaputa, na klimavoj postelji i osluškuje nešto u tišini.

Odjednom se — osjetila sam to kroza san — sve poremetilo; on se našao kod prozora a ja uz njega. Spustio je noge van, i u posljednji tren primijetila sam kako se čitav spušta kroz prozor. Podboj je bio visok. Očajnički sam ispružila ruke i ščepala ga za ramena kaputa. Izvukao mi se iz rukava i strovalio, čula sam kako pada... tresak i krik... Kaput mi je ostao u rukama. Zapomažući, istrčala sam u hodnik, sjurila se niz stepenice i izletjela na ulicu. Za mnom su jurnule bolničarke. Našli smo Osipa na hrpi zemlje preorane radi nasada. Ležao je skvrčen. Ponijeli su ga gore psujući na sav glas. Grdili su najviše mene što ga nisam bolje čuvala.

Dotrčala je raščupana i vrlo srdita liječnica i na brzinu ga pregledala. Rekla je da je iščašio desno rame. Inače je sve u redu. Imao je sreću - skočio je kroz prozor prvog kata stare okružne bolnice, koji po visini odgovara u najmanju ruku drugom katu suvremenih zgrada.

Odnekud je iznikla sva sila bolničara i vidara - ne znam ni sama šta su sve bili. Osip je ležao na podu posve prazne dvorane koju su nazivali operacionom, otimao se ljudima koji su ga držali, a liječnica mu je namještala rame i psovala na sav glas, što je valjda trebalo da zamijeni narkozu. Rendgenski aparat nije radio jer je za bijelih noći generator bio isključen radi štednje, a mehaničar je otišao na dopust. Zato liječnica nije ni primijetila prijelom ramene kosti. To je ustanovljeno mnogo kasnije, u Voronežu, gdje smo se morali obratiti kirurgu jer je Osipu ruka ostala nepokretna. Osip se dugo liječio i na kraju se mogao donekle služiti desnom rukom, ali je nije mogao podići da objesi, na primjer, kaput. To je obavljao lijevom rukom.

Nakon skoka te noći nastalo je smirenje. Kao što Osip kaže u pjesmi: »Skok — i opet sam pri sebi«.

*Odlomci preuzeti iz knjige Strah i nada, Znanje, 1978, prevod Zlatko Crnković;

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5