Iz knjige "Završne riječi, ipak"
Cake 01 S

Photo: Twitter

Cinici i psi

U jeziku nije rijetkost da se neko značenje nalijepi na neko drugo značenje po zvučnoj sličnosti ili po pučkoj etimologiji (koja se najčešće i ravna po zvučnoj sličnosti). Kako danas sve više hrvatskih izvornih govornika rabi i riječ papirologija u značenju koje prvotno nije imala, i ta će riječ dobro poslužiti kao primjer za ono što želim reći. Ljudi misle da je papirologija ono beskrajno i mukotrpno skupljanje hrpa i hrpa papira da bi se ishodilo nešto (građevinska dozvola, registriranje tvrtke, dobivanje stipendije i tomu slično), pa premda u svojem nazivu papirologija ima sufiks –logija kao i sve ostale riječi koje označuju neku znanost (biologija, ginekologija, oftalmologija, pulmologija, arheologija, etnologija, psihologija, sociologija itd.), rijetki papirologiju osjećaju kao znanost, a ona to doista jest: znanost o papiru(su). Pitam se kako bi itko pametan ono silno trčanje od šaltera do šaltera raznih ustanova i skupljanje dokumenata uopće i mogao nazvati znanošću?! Uz to, volimo se dičiti digitalizacijom državne uprave, pa odakle onda traženje tolikih papira, što je u svijetu poluučenih i nedoučenih dalo izraz papirologija? Na istom je tragu i izraz dubiozan, za koji čak i sve neukiji novinari misle da znači dubok, a tako ga i rabe, dok on znači sumnjiv, neizvjestan, nesiguran, dvojben, nepouzdan, nejasan (lat. dubius, sumnjiv). Tjelohranitelj je takvima onaj koji sam hrani svoje tijelo. Taj neznalački niz ovdje se nipošto ne prekida.

Cijeli ovaj uvod poslužio mi je za to da pokažem kako je i imenica cinik još od davnine prošla isti takav put – put pučke etimologije i tek zvučne sličnosti, a zapravo zablude. Cinik je tuđica koju smo preuzeli preko njem. Zyniker, zynisch, Zynismus, a ovo iz lat. cynicus, odnosno još dalje iz grč. kynikós. U grčkom i u latinskom ta se riječ upotrebljavala za pripadnike filozofske škole koji su zagovarali život bez potreba, pa su tako zanemarivali društvene norme. Ime te škole temelji se na imenu grčkoga lokaliteta Kynósargesa pokraj Atene, gdje je poučavao Sokratov učenik Antisten, utemeljitelj te filozofske škole u 4. stoljeću prije Krista. Cinike neki zovu i kinici. Još u antici ljudi su pogrešno shvatili da je ime te filozofske škole izvedeno iz grčkoga pridjeva kynikós, pasji, pa su se upeli iz petnih žila da tom značenju približe i predodžbe koje su razvijali o pripadnicima te škole. Ispalo je da su cinici tako loši da žive kao psi! Još jedan dokaz kako je krivu Drinu teško ili nemoguće ispraviti. Zabluda je zastrla istinu.

A čime su se doista odlikovali cinici? Odbacivali su moralne norme zasnovane na društvenim običajima, bili su protivnici ropstva i pozivali na „prirodno“ ponašanje, jednakost, povratak prirodi – kako vidimo, ništa tu ne podsjeća na pse ili na konotacije koje bi oni pobuđivali, a još manje na to da bi sami pripadnici te filozofske škole živjeli kao psi. Nastavljajući smjerom kojim je pošla ta davna pučka etimologija morala je dokazati kako ona ima pravo, pa su cinicima s vremenom nalijepili i neka druga značenja: da je cinik čovjek koji je ravnodušan i prema dobru i prema zlu, da se svemu smije i izruguje, da mu ništa nije sveto. Kad jednom tako krene, nije teško sve još malo iskititi (u negativnom smislu), pa je danas cinik izjednačen s bezočnikom, drz­nikom, bezobraznikom, podrugljivcem, zlobnikom i zajedljivcem. Početna filozofska načela s vremenom su sve više uzmicala pred ovima nezgodnima, jer trebalo je sve nategnuti prema onom što se smatralo osnovnom riječju, a to je bio pas. Jasno, kinologija, od grč. kyón, kynós, pas, doista je znanost o psima (bez ikakvih negativnih ili podrugljivih konotacija).

Kad već razotkrivamo jednu pučku etimologiju, možemo još jednu. U priču se, i opet po zvučnoj sličnosti (premda ima i elemenata koji se vezuju i uz cinike / kinike), upleće i glagol kinjiti (češće koga drugoga nego sebe, no može čovjek kinjiti i sebe). Taj se glagol javlja i u obliku kiniti (koga ili što, ima ga u tom obliku u svojem rječniku slavonskih, baranjskih i srijemskih riječi i Martin Jakšić, no znači mu nešto drugo od općega značenja glagola kinjiti: klevetati, ogovarati, optuživati, kuditi, napadati, sumnjati). Ipak, oba oblika toga glagola znače mučiti koga, zadavati komu neugodnosti, patiti koga (ili sebe), dosađivati komu, terorizirati koga, ugnjetavati koga, pa i sadistički. O postanku toga glagola mišljenja se etimologa baš i ne podudaraju. Petar Skok, a za njim su se poveli i ostali, misli da glagol kiniti / kinjiti potječe od mađ. kin, odium, no i turski jezik poznaje kin, kim, čin, što znači ljutnja, zloba. Turski je kin došao iz perz. kīm, što također znači ljutnja, potajno neprijateljstvo, osveta. Oblik kinjiti (se),danas običniji nego kiniti (se),uveo je ono nj u infinitiv iz prezenta, kinjo¸.

Kako vidimo, psi su u ovu priču zalutali samo zato što se predio gdje je djelovala škola cinika nalazio na mjestu koje svojim imenom podsjeća na pse (Kynósarges pokraj Atene). Kad je jednom pošlo u tom smjeru, cinike se nastojalo prikazati da žive kao psi. Ako je tko kasnije zabludu i uočio, pogreška često ima veću snagu od istine, pa su Antistenovim sljedbenicima još stoljećima dodavali sve veću bestidnost, grubost, drskost, gaženje morala i neprihvaćanje društvenih formi. Nije stoga čudno što su ljudi počeli zazirati od cinika kao od nepoželjna društva. Na početno učenje Sokratova učenika potpuno se zaboravilo. Nije onda isključeno da im se kao zlobnicima može na glavu, uz ostale nedaće koje izazivaju, natrpati i kinjenje, mahom drugoga, a manje samoga sebe. Ovakvi primjeri „pile okrenute naopako“ učinili su mi se zanimljivima, jer vjerujem da i takva pila može ispiliti privlačno štivo.

Vijenac, godište XXVII, broj 660, 20. lipnja 2019.

Oceni 5