Pošalji prijatelju
Verzija za štampu
Čitati muziku
No, jedno ne smijemo smetnuti s uma - u tih nekoliko godina (1977. - 1982.) rođen je solidan dio domaće urbane kulture, umjetnosti, čak stvoren i zametak kreativne industrije, otvoren put ka liberalizaciji javnog i političkog života, ali stvorena i neka doista dobra glazba, dizajn, tekstovi... Pojedini sudionici koji svoje kreativno formiranje duguju energiji pokreta i danas su nosioci niza važnih grana domaće djelatnosti u rasponu od medija do marketinga. Upravo zato, domaći novi val u redu je bar upoznati - bilo kao jedinstveni povijesni trenutak ili egzotiku. I taj je put upoznavanja kao i sve ostalo povezano s glazbom vrlo osoban i subjektivan put, pa je takav i moj izbor knjiga kroz koje to možemo učiniti.
Mišo Hrnjak: Srce od zlata - priče, ali ne baš za djecu
“Mišo, Mišo, Mišo, Mišo...” Tko je taj tip, kako zapravo izgleda, gdje je pobogu nestao, pitao sam se kao srednjoškolac preslušavajući kasetu Azrina nastupa pretočenog u bolesno dobar album “Ravno do dna”, a na kojem je publika zazivala to ime u jednoj od rijetkih pauza između Štulićeve rafalne energije. Detaljnom istragom, a ona je te 2000. značila odlazak u “internetski caffe” koji se nalazio u prizemlju hotela Kontinental, ispostavilo se da je Mišo Hrnjak, basist Azre, naglo prekinuvši karijeru otišao u Mađarsku, gdje je postao izrazito kršćanski religiozan.
Bilo je to bizarno, ali O. K… Štulić je radio prepjev Ilijade, pa mjesta čuđenju nije bilo. Mišo se relativno nedavno počeo češće ponovno kretati i po našim krajevima, a potom je i zapisao sve čega se sjeća… Mišo je jednostavan, prepun kratkih crtica razbacanih poput sjećanja, ali nismo više ni tražili. Sad napokon doista znam tko je Mišo
Današnji prilično velik manjak entuzijazma za energiju novog vala, mislim, možemo u dobroj mjeri zahvaliti eksploataciji 2003./2004. godine, koja je jednostavno bila bezobrazno naporna, komercijalna i na kraju ofucana. Vrhunac tih događanja bila je premijera filma “Sretno dijete” Igora Mirkovića. Uz premijeru filma postojala je i mrežna stranica s nekom vrstom foruma na kojem sam ja, mlad i opsjednut Branimirom Š., odlučio braniti čast tog čovjeka. Razvilo se to u vrlo intenzivno pisano druženje s potpuno nepoznatim ljudima tako da ako ovo slučajno čitaju izvjesna “Marijeta” ili “Bambi” (taj me je čovjek strašno vrijeđao), slobodno se javite, bit će mi drago…
U “Sretnom djetetu” Mirković je zapravo ispleo priču o svojim mladenačkim godinama, a u kojima su razni protagnosti novog vala igrali specifičnu ulogu. Kada je film izašao, užasno mi je smetao te sam o uratku izgradio dojam izrazite egoističnosti i samodopadnosti autora. I sad paradoks - istoimena knjiga napisana u skladu s filmom bila mi je najdraže štivo te osobno vrlo teške godine. Bila je to prva godina faksa i ni jedna literatura nije bila zanimljivija…
O Splitu, a i glazbi koja nam iz njega stiže, ponešto znamo iz niza knjiga, ali nikada taj grad nismo percipirali kao mjesto života previše urbane i avangardne scene, bar ne u značenju koje smo pripisali Ljubljani, Rijeci i Zagrebu. Punk, novi val, zar je to prešlo Velebit i Dinaru, valjda smo razmišljali.... No naravno da je, a pojedini protagonisti tih zbivanja sada to uobličavaju u neke zanimljive knjige.
Hrepa je čovjek s prve crte, sastavni član kasnije nastale Daleke obale, a ranije netko tko je gledao u gola prsa B. Š.-a na splitskim koncertima i svega se sjeća.
Ono što je maksimalno osobno u toj priči jest da je i moj tata bio dio istog splitskog glazbenog kretanja, ali i da je svoje teško stečene bubnjeve po odlasku iz Splita na svoj prvi pravi posao poklonio. A onda je upoznao buduću mamu…
Ur. Bruno Ćurko i Ivana Greguric: Novi val i filozofija
Povezanost novog vala, punka i filozofije vrlo je očit i klišejiziran fenomen - uostalom dobar dio protagonista “scene” bili su upravo studenti zagrebačkog ili ljubljanskog filozofskog fakulteta. Ovo je knjiga koja tu tajnu vezu barem malo razjašnjava…
Branimira zahvatiti, obuhvatiti, shvatiti, prihvatiti (...) nikada nije bilo jednostavno, a to je još teže sada kada o njemu više praktički ništa detaljno i ne znamo, osim da kada s nepovjerenjem daje izjavu na telefon, zvuči kao da mu jedna strana mozga prevrće preko Plutarhovih zapisa, druga preko osobnih sjećanja i osjećanja,atrećapreko evidentno do krajnosti razvijene mizantropije prema ljudima s prostora bivše Jugoslavije.
U svakom slučaju film “Kad Miki kaže da se boji” pripada jednom od zanimljivijih uradaka o toj eri jer upoznajemo sve te neobične i zapravo vrlo obične ljude koji su bili likovi (netko bi rekao junaci) Branimirovih pjesama.
Ako želite znati tko je Đoko Anarhist, frajer iz pjesme Jablan, čitajte i ovu knjigu koja prenosi dio materijala iz filma, ali donosi i dio novog. Koliko god to možda bilo smiješno i iracionalno, film je jedan od rijetkih uradaka uz koji se mogu rasplakati i sada, upravo kao kada sam ga gledao.
A dva su prizora ključna - prvi Riječanina Dalibora Laginje i njegova brata (koji mi je uzgred rečeno bio srednjoškolski profesor etike) koji se prisjetio razgovora s Branimirom u Sarajevu, u kojem je ovaj predviđao da će taj grad gorjeti, a potom prizor fotografa Igora Kelčeca koji je osebujno objasnio Bregovićevo postupanje prema tuđim idejama… Da, Branimir je na kraju ispao lud, a svi mi jako pametni. Zato netko pije da zaboravi...
Branko Kostelnik: Moj život je novi val
Knjiga koju sam dobio na poklon odmah po objavi. Ljudi su znali da sam fanatičan kada su ove teme u pitanju pa su mi je poklonili. I naravno, ispala mi je najmanje draga i zanimljiva. Ipak, upoznat ćete kroz razgovore mnoge protagoniste novoga vala. U svakom slučaju, ima genijalnu naslovnicu koja je na neki način suština te energije.
Željko Krušelj: Igraonica za odrasle - Polet 1976. - 1990.
Znalo se i onda, ali danas je kristalno jasno - novi val nije bio samo glazba već cijeli jedan kulturni i estetski pokret. Jedno od područja u kojima se to najbolje vidi i čije su posljedice najdalekosežnije svakako je omladinska štampa. U tom kontekstu vrijedi istaknuti nastanak vrlo dobre knjige o zagrebačkom Poletu, svakako ključnom listu te vrste. Dandanas nije mi jasno kako i zašto takve koncentracije talenta i motivacije više nisu moguće...
Zoran Žmirić: Riječke rock himne
Već ste se dosada već i pitali gdje je u svemu tome Rijeka, za koju znamo da je bila jedna od ključnih točaka. Parafi, Termiti, Caos, Mrtvi kanal i ostala vibra tadašnjeg Palacha sramežljivo proviruju i sa stranice poviše spomenutih knjiga, ali iako se o “riječkoj sceni” lokalno dosta pričalo i tematiziralo ju kroz razne forme (npr. upravo je spomenuta 25. obljetnica donijela i veliki koncert u Dvorani mladosti na kojem su se ponovno okupili Parafi, a ja ulovio i izgubio Urbanove cipele), ne čini mi se da postoji jedinstvena i integralna sinteza. Ipak, ima dobrih radova koji zahvaćaju pojedine fragmente, a jedan od njih svakako su “Riječke rock himne” Zorana Žmirića, zabavan vodič kroz priče iza nastanka niza kasnijih hitova i “hitova”.
Marko Pogačar: Jugoton gori!: glazbeni dnevnik
Ako ste i vi novovalna generacija, vjerojatno ste se osjećali poput Pogačara. Ovaj intiman dnevnik vodi u razmišljanja i nostalgične šetnje jednim odrastanjem.
* Sa dozvolom uredništva, tekst prenosimo sa prijateljskog sajta GKR (Gradska knjižnica Rijeka)
