Recept
Cobaa 02 S

Photo: Pinterest

Čobanac - prava stvar za 'day after'

Jednom smo tako, spremajući se za prvi proljetni čobanac i kušajući nekakav sivi pinot, rashlađen upravo koliko treba, sjedili kod glavnog kuhara u vrtu, kraj ognjišta na kojem je veselo pucketala vatrica pod kotlićem, i razglabali da li se ispravno kaže čobanac, pastirac ili samo čorbanac. I koje meso ide najbolje i da li dodati krompira ili samo „noklice“ (to su vam obični njokići od vode,brašna i malo soli), koliko i kako zaljutiti – paprom ili paprikom... i bla, bla, bla.... sve dok nam gazdarica nije priprijetila da nema više pinota ako ne prestanemo kvocarati i napokon počnemo spremati taj čobanac. Dolaze gosti. Oni donose domaći kruh i „turšiju“, a mi kao spremamo čobanac. Dolazi njih desetak pozvanih, a mogu ostati i ja – kad sam već tu. Voda me odnjela...

Kada sam vidio koliko je mesa gazda spremio znao sam da će biti bakanalija. Barem mi se tako učinilo tog trena, jer kuha se za brigadu od petnaestak ljudi. Bilo je tu oko 1 kg junetine (od mišića s juneće koljenice – dobar, sočan komad mesa koji usput „zgušnjava“ jelo), oko 1 kg janjetine od hrbata, ½ kg svinjetine s lopatice, a bilo je i pilećih krilaca, zabataka i batačića – isto oko 1 kg. Svo meso, osim piletine, bilo je nasječeno na srednje velike komade – čobanski rečeno na 3X3 cm. Veli glavni kuhar da on najviše voli ono „žlundrasto“ meso u čobancu. Bogme i ja.

Nasjeckali smo oko 1 kg kapule i bacili to u kotlić na zagrijanu mast. Odprilike 3-4 povelike žlice masti. Kaže gazda da umjesto masti može i ulje – 1 do 2 dl, ali da je domaća svinjska mast ipak zakon za čobanac. A ja mu vjerujem – gazda je liječnik i nema više od 85 kg, a jede k'o ala.

Kapula se malo pirjala i kad je „ofjapila“, ubacili smo najprije onaj juneći mišić. Kao „najviše mu treba“, a kad je i on dobio boju ubacili smo svinjetinu, ostavili je minut-dva pa dodali janjetinu. Sve smo to dobro posolili i popaprili, ubacili 4-5 listova lovora i stavili 2 velike žlice Vegete. Meso je pustilo svoje sokove pa smo i mi dodali vode toliko da dobro prekrije meso (cca 3-4 litre na tu količinu mesa, ali ne bi se zakleo, pa najbolje da procjenite sami). Ubacili smo 3-4 žlice slatke crvene paprike razmućene u malo ulja (ili vode), i na moju zamolbu ubacili samo jednu ljutu papričicu, jer inače gazda obožava ljuto pa zna frknuti po dva-tri komada (i naknadno si još doljutiti čobanac), poklopili i ostavili da lagano krčka slijedećih sat i pol – dva. Uz povremeno kontroliranje i protresanje kotlića da štogod ne bi otišlo po zlu. Nikad se ne zna.

Nakon toga smo nastavili s našim čobanskim simpozijem. Usput smo iskoristili priliku, prije nego dođu gosti, da kušamo graševinu namjenjenu čobancu. Gazdarica nas je upozorila da je to jedina boca graševine i da pazimo kod kušanja, da nam se ne bi desilo da nas pošalje do sela po novu bocu. Pješke, naravno. Zaključili smo da to nema smisla jer do sela je skoro 3 km, a i botegin mora da je u ovo doba zatvoren, pa smo stvarno samo kušali. Svaki po čašu, a i gazdarici smo malo natočili da ne bi mislila da smo sebične muškarčine i da ne mislimo na nju. A i da se malo odobrovolji. Nije se loše ni malkice ulizivati gazdarici – šapće gazda, a valjda on najbolje zna. Sat i pol je proletio ko u hipu i potom je gazda ubacio onu piletinu, dolio oko ½ l preostale graševine, a gazdarica je umjesila „noklice“ koje sam ja, kao prvi i jedini asistent, malenom žličicom hvatao i umakao u čobanac, lagano ih puštajući u čarobnu čorbu, da se ukuhaju i dadu malo punine čobancu. Tih noklica možete staviti koliko vam odgovara, ali opet ne toliko da ih bude previše – ipak je ovo čobanac i jede se žlicom.

Pitam ja gazdu, da li se meće i rajčica, pelati ili nešto slično, a on veli da može malo ako netko voli, pa meni za ljubav stavio dvije žlice koncentrata. To je bio moj mali umjetnički doprinos krajnjem bukeu tog proljetnog čobanca. Na kraju je ispalo da je možda malo prerijedak, ali veli gazda nema frke – i razmuti dvije žlice brašna u malo ulja i ubaci to u čobanac. I sve se omah malkice zgusnulo.

Maknuli smo kotlić s jake vatre i pustili da sa strane krčka lagano-lagano ... dok ne dođu gosti. A ti gosti k'o za inat nikako da nalete. Ja već gladan k'o vuk, čobanac miriše po cijelom vrtu i propupalom voćnjaku i ne bi ja čekao goste da ima kruha. Ali nema kruha i nema druge - moraš čekati.

Napokon je stigao i kruh. Hoću reći došli su i gosti. I zaboravili turšiju. Eh, šta ti je peh... A gosti svi neki pogolemi, pa sam se uplašio da će biti malo čobanca... i nisam bio daleko od istine... Jedan od njih je na kraju pitao da li smije pomakati ono sa dna iz kotlića... a baš sam se ja bio nameračio na taj dio... ali šta ćeš. Ja sam došao nepozvan. Voda me odnjela.

Dobar tek želi vam Stric.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Pula-online

Oceni 5