Serija za ljubitelje bizarnog i sjajnog TV programa
CD5

Photo: IMDB

Comrade Detective, satira komunizma i kapitalizma

„Tovarasul Militian“ je bila popularna rumunjska detektivska serija tijekom 80-ih i vremena hladnog rata, sastojala se od šest epizoda koje je producirala rumunjska vlada kako bi kroz nju širila svoju propagandu i komunističke ideale. Padom berlinskog zida serija je bila zaboravljena i izgubljena sve dok ju američki producenti nisu iskopali – uz pomoć Rumunjskog društva za zaštitu filmske građe. „Tovarasul Militian“ je „lociran“, „transferiran“ na nove medije i „izručen“ zapadnoj publici po prvi put, sinhroniziran na engleski. I veliki Stanley Cubrick je bio tajni obožavatelj ove serije u originalu.

Osim što nije. I što ništa od gore navedenog nije istina. Ali jebeno dobro zvuči, zar ne?

Ideja je došla od poznatog glumca Channinga Tatuma koji je, tražeći novi projekt, zatražio od svog kreativnog tima da mu nabacaju neke od najgorih ideja koje im padnu na pamet i netko je predložio iskopati jednu stvarnu komunističku seriju iz doba hladnog rata, sinhronizirati ju na engleski i pustiti na streaming giganta Amazon. Međutim, kako je bilo gotovo nemoguće pronaći odgovarajuću seriju i dobiti prava na nju, pala je odluka da se snimi vlastita originalna serija koja će izgledati kao da je snimana u istočnom bloku prije 30-ak godina.

Da bi se to postiglo, autori serije Brian Gatewood i Alex Tanaka scenarij su napisali na engleskom, potom su ga dali prevesti na rumunjski i potom poslali redatelja Rhysa Thomasa u Bukurešt snimati seriju na pravim lokacijama s pravim rumunjskim glumcima koji su govorili na rumunjskom da bi onda seriju sinhronizirali na engleski koristeći glasove Tatuma (koji je ujedno i izvršni producent cijelog projekta), Josepha Gordona-Levitta, Chloë Sevigny, Jenny Slate i mnogih drugih.

Gatewood i Tanaka pripremali su se za rad na seriji zaronivši duboko u arhive dostupnih hladnoratovskih policijskih serija poput popularne čehoslovačke serije “30 slučajeva majora Zemana” ili istočnonjemačke “Polizeiruf 110”, a velik utjecaj imali su i propagandistički američki filmovi na kojima su rasli poput „Ramba 2“ i „3“ ili „Crvene zore“ gdje su linije bile jasno potcrtane: Ameri su bili good guys, a Rusonje bad guys. Ideja je ovdje bila napraviti svojevrsni hommage takvim filmovima i serijama, ali s obrnutim ulogama: ovdje su Rumunji dobri dečki a negativci dolaze sa zlog, dekadentnog i korumpiranog zapada.

Glavni junak serije je rumunjski detektiv Gregor Anghel (Florin Piersic Jr.) kome već na početku prve epizode partnera ubija negativac s maskom Ronalda Reagana. U istrazi mu se pridružuje detektiv Iosif Baciu (Corneliu Ulici) koji dolazi iz provincije i predmet je sprdnje bukureštanskih detektiva i oni zajedno kreću raspetljavati slučaj koji se ispostavi mnogo zajebaniji nego što se u početku činilo. Tijekom istrage otkrit će da je ubojica Amerikanac te da su ubojstva dio šire zavjere s ilegalnim tržištem igre Monopol, Biblija na engleskom, traperica i zapadne glazbe, a sve se to uvozi ilegalno i u velikim količinama kako bi se zatrovali umovi mladih i neiskvarenih Rumunja.

Gregor je iskusan ali svojeglav detektiv koji ne poštuje pravila i procedure i suptilan je poput slona u prodavaonici staklarije, dok je Iosif glas razuma koji svog partnera uspijeva držati na liniji. Iosif je Gregoru ono što je otprilike Roger Glover Mel Gibsonu u serijalu “Smrtonosno oružje” i taj buddy-buddy segment jako je izražen u seriji, premda bih prije povukao usporedbu s recentnijom serijom, “True Detective”, prvenstveno zbog mračne atmosfere. Obojica su, ipak, lojalni vojnici jedne i jedine majčice Partije i države: otkrit ćemo kako je Gregor kao 12-godišnji dječak prijavio vlastite roditelje i strpao ih u zatvor zato što su bili intelektualci i uživali su u čarima Zapada, a Iosifa će vlastiti sinčić prijaviti muriji zbog namještene trgovine ilegalnom robom. A takvih je slučajeva bilo na tone u bivšem istočnom bloku.

Seriju je najlakše opisati kao satiru. Ima tu dosta zajebancije i humora, ali u osnovi ovo je drama/triler i to vrlo ozbiljna: glavni negativac Gregorovog će partnera ubiti tako što će mu pred njegovim očima prerezati grkljan, a seriju ubojstava će nastaviti i kasnije tijekom serije. Taj klasičan motiv lova miša i mačke čini dramsku kičmu serije, ali s dosta twistova zbog kojih ju se isplati gledati.

Prvo, redatelj Rhys Thomas se stvarno potrudio dočarati život iza željezne zavjese 80-ih. Snimanje na autentičnim lokacijama, uz lokalne ljude (svi osim scenarista, redatelja i direktora fotografije bili su Rumunji, dok su Tatum i ostali svoje sinhronizirali tek nakon što je snimanje bilo završeno), kič odjeća onog vremena (šarene trenirke, crvena kožna jakna glavnog lika, široke trapezaste hlače…), brkovi i brade poput zakašnjelih hipija, gomila Dacia automobila (koji su naravno najbolji na svijetu), i mnoštvo citata i filozofija, uglavnom Marxa i njegove družine itd. Tu je i glazba iz tog vremena, od besprizornih rumunjskih Italo disco bedastoća do podjednako blesavih pop hitova toga vremena poput „I Can’t Wait“ zaboravljenog benda Nu Shooz, a morate čuti neviđeni treš – prepjev „Flashdance“ na rumunjski. Neprocjenjivo! Vizualno, autori su se potrudili da serija bude autentična i što sličnija fikcionalnoj seriji navodno snimljenoj u 80-ima.

U tom zajebantskom ključu treba gledati i dijaloge i glumu koji su često na razini amaterskog kazališta. OK, autori su se potrudili uhvatiti duh vremena u kome se serija odvija, pa kad šef policije kaže kako u Rumunjskoj nema teških zločina, svi mi koji smo okusili „čari“ socijalizma odmah se sjetimo sličnih tvrdnji od vladajućih struktura bivšeg SFRJ-ota kako u socijalističkom raju nema zločina, a ako ih i ima, oni su mahom uvezeni izvana, s trulog Zapada. Kada u jednoj epizodi naši antijunaci love svećenika koji održava ilegalne mise i distribuira Biblije na engleskom, njihove replike zvuče kao da su doslovno prepisane iz Marxovog „Kapitala“, fali još samo da na kraju trijumfalno zaključe kako je „religija opijum naroda“. Tu je i sjajna lajna: „Nitko nema pravo da si oduzme život, to pravo ima samo država“ koja na prvu djeluje zajebantski ili cinično, samo što mi koji smo dio života proveli u sličnom sustavu znamo da je mnogo onih koji su to „pravo“ države osjetili na vlastitoj koži… Super mi je i fora kada policajci dolaze u lokalno kino u kome se prikazuje „Oklopnjača Potemkin“, da bi nakon nekoliko minuta taj film prekinuli i pustili pravi film – zapadni soft porn.

Naravno, ima tu i pretjerivanja, kao kada detektivi ulaze u američko veleposlanstvo a tamo dvojica predebelih čuvara žderu ogroman pladanj pun hamburgera. Šah jest bio popularan u ono vrijeme (ne samo kao sport već još i više kao dokaz sovjetske nadmoći), ali da se stalno vrti na televiziji, a pogotovo da ga pozorno prate kroneri po lokalnim birtijama ili da drotovi diskutiraju o njemu, to je ipak malo too much. Dosta je tu otrcanih šala i viceva (Zašto Isus nije rođen na Zapadu? Nisu mogli pronaći tri mudraca i djevicu), a vrhunac propagandističkog kiča je flashback scena davnog dolaska mladog Iosefa u New York koji je prikazan kao oličenje Sodome i Gomore.

Dodajte tome i lošu, prenaglašenu glumu i očajnu sinhronizaciju, pogotovo vidljivu u scenama krupnog plana, i pomislit ćete: Zašto da gledam ovo sranje? Pa, zato što nije riječ o sranju, već o visoko stiliziranom konceptu koji, unatoč svim gore navedenim nedostacima, ipak drži vodu. „Comrade Detective“ doista se doima kao skup najgorih ideja i klišeja koje je trust TV mozgova uspio smisliti, ali na neku čudnu foru svih šest epizoda ćete brzo odgledati, a vjerujem i uživati.

Ali, seriju treba gledati i kao upozorenje: ona jest zamišljena kao satira komunizma i kapitalizma, kao propaganda, ali prije svega to je ipak zabava. Nama se danas to sve čini zabavno baš zato što je dozlaboga zastarjelo, što i jest jer je u ono vrijeme propaganda bila lako vidljiva na svakom uglu, ali mi smo danas fakat izloženiji propagandi nego ikada ranije, samo što se to danas ne zove propaganda već alternativne činjenice, fake news, jeftini populistički slogani ili što već. Isti ti propagandni mehanizmi i dalje djeluju, iste se stvari govore samo na drugim platformama, i to dekonstruiranje propagande ima smisla, pogotovo među mladim, zatupljenim generacijama.

Propagandu imate na svakom koraku, krenite od tweetova Donalda Trumpa. Ili, nemojmo ići tako daleko: poslušajmo našeg „vrlog“ premijera Plenkija i zlu vješticu s Pantovčaka koji nas uporno i dan danas uvjeravaju da živimo u raju na zemlji. Izgleda da je istina što kažu: možeš lako maknuti socijalizam kao društveno-politički sustav, ali maknuti ga iz glava ljudi, to već teže ide…

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5