Agonija genija
Radomir Konstantinović

Photo: Wiki

Čovek mora da promeni svet da bi stigao do sebe

Poslednja sveska somborskog časopisa Dometi podsetila me je na reč koju je Oto Bihalji rekao na Kongresu pisaca: “Umetnost je umetnost kada nije samo umetnost”. Dragan Nedeljković, čija reč na kongresu pisaca štampana je u ovom broju časopisa Dometi, citira Bihaljijevu rečenicu. On takođe navodi Bihaljijeve reči da “emfatičan pojam genija umetnika danas zvuči romantično, zastarelo” i da “u hijerarhiji naših dana umetnici nisu više obeleženi oreolom izvanrednog i jedinstvenog. Zajedno sa bogovima i sveštenicima, bledi i sjaj umetnika”. Po Nedeljkoviću, Bihalji je istom prilikom, navodim, “dao takve odredbe umetnosti koje su gotovo na istoj patetičnoj visini kao i one romantičarske”, što bi značilo da ove odredbe protivureče osnovnom stavu sadržanom u rečenici da je umetnost umetnost kad nije samo umetnost. Ne mislim tako. Ali, mislim da to i nije značajno. Mislim da je daleko značajnija kontradikcija koja provocira logicistički um iz tvrdnje “Umetnost je umetnost samo kada nije umetnost”. Formalna logika naći će tu stav: A je A kada nije samo A. Dijalektički um, međutim, naći će tu dijalektičku logiku koja se pre svega zasniva na poricanju sobom datog identiteta, nečega što pretenduje da postoji “po sebi”. Ona će tu naći suštastveni materijalizam: misao nije samodatna, nego je data postojanjem u svetu, i u tome smislu njeno biće nije u njoj samoj, nego je njeno biće i u onome izvan nje, njeno biće je, za sebe samo, drugobiće. Ako svet određuje svest, taj svet je drugobiće svesti. Ono što, međutim, pokušava da bude biće po sebi jeste ono što pokušava da ukine ovo drugobiće, ili, još određenije, da ga apstrahuje. Ali ono se, samim tim, i samo apstrahuje. Ono se gubi u apstrakciji takozvanog “čistog bića” ili “čiste misli” ili, ako hoćete, nekakvoga sobom datog, apsolutnog, i u tome smislu “božanstvenog” Ja. Ovo, “božanstveno” Ja, jeste Ja determinisano samo sobom, Ja koje nije uslovljeno ničim izvan sebe.

Vraćam se problemu “romantičarskog”. Šta je to romantičarsko ako ne upravo ovo Ja koje sebe zamišlja kao samodato Ja? Pojam genija jeste pojam božanstvenog u ljudskom obličju. Genije je bio, i ostao, pojam kojim se ljudsko Ja pokušava da uzdigne do božanstvenog samodovoljnog; genije je formula za čoveka kao boga, ili za čoveka koji jeste “sobom”, u apsolutnom smislu te reči. Ovo “sobom” jeste znak i jemstvo božanstvenosti. Svakako, to je pojedinačno i zavisno Ja koje nastoji da bude univerzalno i nezavisno. San o univerzalnosti jeste san o nezavisnosti, o samo-determinisanosti; takođe i san o nezavisnosti, jeste san o univerzalnosti. Ja insistiram na ovim težnjama romantizma za univerzalnošću i nezavisnošću, koje su međusobno uzročno-posledično povezane (Jedna ne ide bez druge, ili: jedna sadržava drugu), zato što je suštinski romantizam u tome.

Međutim, biće ovoga romantizma takođe nije dato po sebi. Drugim rečima: ni ono, koje sanja apsolutno Ja, nije u vakuumu apstraktne, što će reći van-istorijske apsolutnosti, nego u istoriji: i ono je istorijsko biće. Ni ono nema nekakav svoj konačni, konstantni identitet, nego se taj identitet istorijski stvara, neprestano se menjajući. Genije, kao san o čovekovom Ja kao apsolutnom Ja, jeste istorijski procesualan, otvoren pojam. Njegova otvorenost je tolika da omogućava njegovu potpunu kontradiktornost. Genije je protivurečan pojam jer je otvoren ili istoričan pojam. Ja koje oglašava svoju univerzalnu samodatost javiće se u istoriji podjednako i kao Ja koje, upravo oglašavajući ovu svoju univerzalnu samodatnost, oglašava sebe za boga, odnosno koje poriče boga teologije i, ne manje, koje otvara ideju suštastvene ljudske jednakosti: mit o univerzalnom Ja javljao se kao mit obogovljenja čoveka ili očovečenja boga, sve do prepoznavanja čoveka u bogu, odnosno sve do negacije boga i do sa­ znanja da bog nije ništa drugo nego delo i samo-objektivacija čoveka; ali, on se javljao, istovremeno, i kao anti-Ja: jer sama mogućnost ovoga univerzalnog Ja, sama mogućnost univerzalnosti, protivureči “jednom” ili pojedinačnom Ja, okrećući putem ideje o suštastvenoj istovetnosti svakoga Ja, vodeći putem klasično-humanističkog pojma Čoveka. Ne smemo zaboraviti mističare, recimo Jakova Bohmea, ili majstora Ekharta; ne smemo, bliže našoj epohi, zaboraviti Rusoa. Romantičarski genije, dok se objavljivao kao bog, kroz koga se oglašava, mističkim putem, ono što ne govori kroz druge smrtnike, svakako je bio neka vrsta “sveštenika”, vraga i maga boga i božanskog, ali – rekao bih – bio je u suštini veoma rđav sveštenik: njegova služba božanskom, kao univerzalnom, završila je poricanjem boga. Istorija ovoga “sveštenika” boga iskazuje se kao istorija sveštenika, ili ako hoćete sluge, koji se u međuvremenu u toj meri identifikovao s bogom da je ukinuo boga. Njegova služba bogu, ako se pogleda u perspektivi sveukupne njene istorije – a ja mislim da ona počinje u danteovskom neoplatonizmu ranoga srednjevekovlja i da se završava negde sa Rusoom, sa njegovom poveljom o pravima građana, u predzorje Francuske revolucije – bila je duga i vanredno kontroverzna, ali neumitna služba oslobođenja od boga.

Međutim, zar se genije koji se oslobodio od boga nije oslobodio i od sebe samoga? Genije bez boga ne postoji. Bog je drugobiće genija. Uništenje boga jeste i uništenje genija ili, još određenije, njegovo samo-uništenje. Istorija genija jeste istorija njegovoga neumitnog samouništenja: napredovanje genija, od srednjevekovnih neoplatoničara do “klasičnog” romantizma, onakvog kakav nam se ukazuje u 19. veku, jeste njegovo napredovanje ka sopstvenoj smrti, kroz ovu smrt boga kao njegovoga drugobića: tamo gde je srušio boga, i gde je sam postao bogom, on je istovremeno srušio i samoga sebe. Smrt, koju je on našao, jeste samo ne-biće apsolutnosti, ili onoga što je “sobom” dato, što pokušava da bude za sebe svoje sopstveno drugobiće. Pad u ne-biće jeste pad u apsolutnost: u vanživotnu apstrakciju “čistog” duha, koji je, međutim, isto kao i bog bez čoveka: nepostojanje, praznina, ono što se ne može ni misliti ni govoriti, ono što je vanpojmovno i vanjezičko, i što dozvoljava samo idealističke konstrukcije, i to u smislu jednoga od samih svojih početaka sasvim sumnjivog supstancijalizma. Zbog toga je istorija romantizma, kao istorija ovoga genija, istorija koja vodi degradaciji romantizma, sve očiglednijim umanjivanjem njegove snage koje će završiti potpunim raspadom. Verujem da osetljivi čitalac, istančanog duha i sluha, i koji poznaje romantizam, zna da ima najmanje snage autentičnog romantizma upravo u epohi koja je sebe nazvala romantičarskom. Romantizam, u smislu književne i umetničke epohe, jeste oseka autentičnog romantizma: šta su ona silna retoričnost i patetičnost, koji su unapredili jezik, ali ne i duh, ne i misao, ne i stvarno iskustvo, i šta je onaj kič, ono pompijerstvo, onaj lažni barok, ako ne izraz formalizacije, po-spoljašnjenja samoga duha romantizma? Nema kiča u neo-platonskih mističara; nema kiča u Danteu, pa čak ni u mnogo manjim od njega; ali ima kiča u velikom Igou, i ima kiča u Šatobrijanu. Uostalom, to što su romantičari sebe nazivali romantičarima, to što je romantizam došao do pojma o sebi, do potpune samosvesti, do programa, jasan je znak ove oseke delatnog romantizma. Genije se ovde eksteriorizuje, i otud ide u “stil”: on se prikazuje.

Ne kažem da to njegovo samoprikazivanje nije bilo na svoj način i značajno: ko bi mogao da previdi da Bodler, sa svojim larpurlartizmom koji suštinski nije ništa drugo nego pokušaj obnove mita o univerzalnosti i beskonačnosti samodatnog genija, ne duguje sebe romantizmu? I ko bi mogao da prenebregne činjenicu da simbolizam, koji toliko duguje Bodleru, ne nosi u sebi i genije romantizma, kao što će to, posle njega (i, dobrim delom, zahvaljujući upravo njemu), da se iskaže i nadrealizmom? Ali, to je romantizam u oseci. Šta je drugobiće ovoga posleromantičarskog romantizma, od Bodlera do simbolizma, i, najzad, do nadrealizma, ako ne bog građanske kulture bez boga ili, ako hoćete, moć građanskoga sveta, moć kapitala, sam kapital kao bog, taj bog-kapital sa svojim instrumentima i akcidencijama: zdravorazumskim racionalizmom, pozitivističkim determinizmom čiju ideju uslovljenosti otkrivene u svetu prirode subjekt kapitala preobražava u ideju pansociologizma u čijem centru je, međutim, on sam kao sveuslovljavajuće božanstvo, kao apsolutno determinirajuća sila. Najdelotvorniji romantizam je, svakako, onaj koji je, prkosno-očajnički, pokušavao da genija poezije, kao genija samodate univerzalnosti, suprotstavi pozitivističkom determinizmu sveta kapitala, od larpurlartizma iz estetičkih vizija Gotjea preko Bodlerovog kulta genija kao albatrosa što se uzdiže nad zemljom bede, preko Lotreamona, nanovo otkrivenog i Remboa, preko Malarmea i njegovoga sna o “konačnoj knjizi” (o knjizi koja bi bila apsolutna, koja bi pričala samu sebe), do nadrealista iz prve i osnovne njihove epohe, u znaku Bretona? Genije je tu anti-trgovac, ideja nezavisnosti pesnika uzdignutog do božanstva koje ostaje to i onda kada je prokleto.

Prokleti pesnik je ovaj prokleti genije, onaj koji paroksistički uživa u svome prokletstvu možda više no u misli o svojoj genijalnosti. Ali, kako završava ta negacija afirmacijom samodate univerzalnosti genija, ako ne upravo svojim tragičnim preobražajem u funkciju onoga što negira: ona završava kao funkcija sveta u kome nikakva stvarna univerzalnost nije mogućna: građanska kultura apstraktno ne voli ništa više od mita o “čistom” duhu i univerzalnosti; skraćena misao pravoga subjekta ove kulture je misao industrijalca i trgovca: pare nama “čisti” duh vama. Genije, u romantičarskom smislu, postaje tako sluga trgovca, kao što mit o njegovoj univerzalnosti postaje instrument sveta totalne atomizacije: jedna apstrakcija koja se gubi u samoj sebi, neko biće “po sebi”. Šta je onda negacija genija ako ne negacija apstrakcije ovoga bića po sebi?

Ali, ne treba s uma nikako smetnuti važnu stvar: negacija genija data je samom istorijom genija, ona nije stvar nekoga “drugog” nego samoga ovoga genija; čitava moderna umetnost, od samih svojih početaka, od ekspresionizma i dadaizma, nije ništa drugo nego ova samo-negacija genija. To je umetnost genija u agoniji, ali u agoniji oslobodilačkoj: tu će se glasovi genija (posebno u ekspresionizmu) mešati sa glasovima anti-genija u tome istom geniju, tragičarski patos mešaće se sa težnjom ka groteskno karikaturalnom, poezija sa takozvanom anti-poezijom, sve do dadaističke žudnje za apsolutnom negacijom kao samo-negacijom “dela”, umetnosti. To je grč genija koji pokušava da se oslobodi od sopstvene apstraktnosti. Kad Bihalji kaže: “Umetnost je umetnost kada nije samo umetnost”, on govori iz samoga iskustva umetnosti, iz same njene istorije. Pitanje kako da umetnost ne bude samo umetnost jeste pitanje kako da umetnost zaista bude umetnost, odnosno to je pitanje kako da ona nađe svoje drugobiće da bi našla svoje biće. Odgovori na ovo pitanje su brojni: sveukupnost umetnosti našeg vremena jeste složena, vanredno protivurečna sveukupnost odgovora na ovo pitanje. To je centralno naše pitanje. Ali, potrebno je upitati se: kada ono nije bilo centralno pitanje? Ovo pitanje dato je samom prirodom umetnosti koja, od epoha kada nije imala svest o sebi, kada je bila samo fetiš i totem kao instrument magijske religije, imala je svoje biće izvan sebe, u drugom biću. To je načelno drugobićstvo umetnosti.

Stvar je, izgleda, samo u tome što je svest o tome u novome vremenu dostigla do sada najviše svoje oblike, onako kako je i samosvest čoveka, kao njegova svest o sopstvenoj svojoj stvarnosti, dostigla dosada najviše razmere. Ali nije li to umetnost koja se samosaznaje, rekao bih: genije umetnosti koji se samosaznaje, otkrivajući svoje ja u svetu? I pitao bih, najzad: ne znači li to da on, na pepelu romantizma i romantičarske predstave o sebi, pokušava da postane genije čovečanskog čoveka, ne boga u obličju Čoveka klasičnog humanizma, nego čoveka koji totalno ne zna za boga: koji više nije ni bog za sebe samog, čovek koji pokušava da bude čovek u svetu i koji, ne uspevajući u tome, mora da promeni svet da bi stigao do sebe, čovek čije biće je u budućnosti, buduće biće budućeg čoveka.

*Tekst je emitovan 13. februara 1976. godine na Trećem programu Radio Beograda

Oceni 5