Čovekoliki časovnici za osećanje brzine
Na vrhu ovog ostrva, gledajući jedan veličanstveni brod, koji lebdi na rubu vidika, razapetih jedara na purpurnoj i sedefastoj svetlosti zalazećeg sunca, razmišljam o neizlečivoj i uvredljivoj glupavosti jedne takve slike jer, čak i zamišljajući sva ta jedra, sav taj brod potpuno oskrnavljen, čak i zamišljajući taj brod da ima kao jedini tovar jedan hipnagogični časovnik, ništa još ne bi moglo učiniti da predvidim njegovu najudaljeniju mogućnost da domami nepojmljivu sliku tradicionalne i uobičajene aveti. Estetički sistemi izvesnih suviše čestih epoha jedini su omogućili lirsko ocenjivanje pojedinih neprimljivih i kukavnih navika kao što je navika da se posmatraju brodovi na pučini, zvezde, itd... Razume se, estetski prosedei uopšte, kao i oni koji, ponaosob, uslovljavaju takva ocenjivanja, ističu se uvek odsustvom osećanja brzine koje je suštastveno duhovima koji teže ka slobodi.
Odsustvo osećanja brzine, nadoknađivano svojim degradiranim zamenama, svojim podvalama, svojim anegdotama, putovanjem, poetskom estetikom čitave neizmerne literature o putovanju, eto šta je od najstarijih vremena određivalo onu naklonost porodičnu i naklonost za besramnu govnavu utehu, naklonost za koju se sve više opredeljuje moderni katolicizam. Takva jedna katolička slabost navodi Baudelairea da duboko uvredi čovečansku slobodu u ovoj ogavnoj rečenici: »Slobodni čoveče, uvek ćeš voleti more«. More, taj simbol inercije koji biraju duhovi skloni ropstvu, jedna je od tipičnih predstava onog banalnog anegdotizma pokreta koji je za opskurantizam dovoljan da zameni brzinu misli.
Pokret i to čak ne njegova anegdota — samo je jedan uslov brzine, njen empiriski i transcendentan cilj. Volim da je sebi predstavljam u geometriskoj tački — tački ili okrajku hleba — postavljenoj u konkretnom beskraju izvesnih duhova, u tački, u parčetu kore hleba gde se stiču perspektivne linije u slikama Giorgio de Chirico-a ili Vermeer-a iz Delfta, a tim perspektivnim linijama mi možemo da pređemo, u skoro-magnovenosti aktivnih prelaza svetlosti, najveće razdaljine imaginacije i života.
Te konkretne linije, te prave linije, te linije ka horizontu, te linije neumitno pod uglom sa svakom horizontalnošću, te linije ka beskraju, te linije koje se stiču, katkada u više okrajaka, te perspektivne linije, čovekoliki časovnici za osećanja brzine, te linije slobode, kažem, neprestano su brisane svojim antagoničnim linijama, linijama prividnog i anegdotskog pokreta, linijama horizontalnim, paralelnim liniji vidika, linijama koje nam dolaze sa horizonta, linijama krivim, neodređeno talasastim, talasima mora.
Linije perspektive, linije brzine, linije želje, jedino ljubav koja je najveća želja i najveća sloboda, poništava moje pamćenje i pamćenje tvog sopstvenog tela, tvog, Gala, koja mi se ukazuješ izvan »obasjanih perspektiva«. Jer, u ljubavi, postoji samo jedan život. Pored same ljubavi, u obasjanim perspektivama, gledaj nepomičnost osećanja, gledaj kako se brzina povećava, dok ona dobijaju vid nepomičnog.
Linije brzine, perspektive, linije mora, jedini i nužni putevi kojima se najbrže mogu preći fantazije ubrzanja života. Linije perspektive, geometriske tačke perspektive u beskraju Giorgio de Chirico-a, Vermeer-a iz Delfta, najbržih duhova u istoriji, slikara brzine, brzine uostalom nepoznate, neprimećene osobito zbog onog što Gala naziva »potisnutom brzinom«, potiskivanje koje, u ovom slučaju, sačinjava samostid pred banalno dinamičnim uobličenjima svojih sopstvenih zanosa.
I opet san, opet one veoma mlade pevačice pozorišta Paramount koje pevaju ovu reč: »Medirina«, opet ona pometnja, ona kravarija gde se pojmovi ukazuju kao transcendentne sinteze, što je rezultat periodičnog priviđanja triju trihromija koje predstavljaju uvek okrajke hleba različitih oblika i razmera, opet ta knjiga, taj apsurditet gde čitam otprilike ovo: »Svest o brzini gubi se kada brzina ostavi izvesne anegdotične теге i uslove. Tada, blagodareći tome, od afrodiziaka prelazi se, ne, kako bi estetičari Meli, na carstvo Dionizosa, no, naučno, na carstvo relativnih deformacija, po oniričnoj formuli koja hoće da BRZINA MENJA PAMĆENJE 0 TELIMA.
*Odlomak prenosimo iz trećeg broja časopisa “Nadrealizam danas i ovde”, juni 1932.