Živeo nadrealizam
Marijj 35 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Čovekoliki časovnici za osećanje br­zine

Na vrhu ovog ostrva, gledajući jedan ve­ličanstveni brod, koji lebdi na rubu vi­dika, razapetih jedara na purpurnoj i sedefastoj svetlosti zalazećeg sunca, razmi­šljam o neizlečivoj i uvredljivoj glupavosti jedne takve slike jer, čak i zamišljajući sva ta jedra, sav taj brod potpuno oskrnavljen, čak i zamišljajući taj brod da ima kao jedini tovar jedan hipnagogični časovnik, ništa još ne bi moglo učiniti da predvidim njegovu najudaljeniju moguć­nost da domami nepojmljivu sliku tradi­cionalne i uobičajene aveti. Estetički siste­mi izvesnih suviše čestih epoha jedini su omogućili lirsko ocenjivanje pojedinih neprimljivih i kukavnih navika kao što je navika da se posmatraju brodovi na pu­čini, zvezde, itd... Razume se, estetski prosedei uopšte, kao i oni koji, ponaosob, uslovljavaju takva ocenjivanja, ističu se uvek odsustvom osećanja brzine koje je suštastveno duhovima koji teže ka slobodi.

Odsustvo osećanja brzine, nadoknađiva­no svojim degradiranim zamenama, svojim podvalama, svojim anegdotama, putova­njem, poetskom estetikom čitave neizmerne literature o putovanju, eto šta je od najstarijih vremena određivalo onu naklo­nost porodičnu i naklonost za besramnu govnavu utehu, naklonost za koju se sve više opredeljuje moderni katolicizam. Takva jedna katolička slabost navodi Baudelairea da duboko uvredi čovečansku slobodu u ovoj ogavnoj rečenici: »Slobod­ni čoveče, uvek ćeš voleti more«. More, taj simbol inercije koji biraju duhovi sklo­ni ropstvu, jedna je od tipičnih predstava onog banalnog anegdotizma pokreta koji je za opskurantizam dovoljan da zameni brzinu misli.

Pokret i to čak ne njegova anegdota — samo je jedan uslov brzine, njen empiriski i transcendentan cilj. Volim da je sebi predstavljam u geometriskoj tački — tački ili okrajku hleba — postavljenoj u kon­kretnom beskraju izvesnih duhova, u tački, u parčetu kore hleba gde se stiču perspek­tivne linije u slikama Giorgio de Chirico-a ili Vermeer-a iz Delfta, a tim perspektiv­nim linijama mi možemo da pređemo, u skoro-magnovenosti aktivnih prelaza svet­losti, najveće razdaljine imaginacije i ži­vota.

Te konkretne linije, te prave linije, te linije ka horizontu, te linije neumitno pod uglom sa svakom horizontalnošću, te li­nije ka beskraju, te linije koje se stiču, katkada u više okrajaka, te perspektivne linije, čovekoliki časovnici za osećanja br­zine, te linije slobode, kažem, neprestano su brisane svojim antagoničnim linijama, linijama prividnog i anegdotskog pokreta, linijama horizontalnim, paralelnim liniji vi­dika, linijama koje nam dolaze sa hori­zonta, linijama krivim, neodređeno talasastim, talasima mora.

Linije perspektive, linije brzine, linije želje, jedino ljubav koja je najveća želja i najveća sloboda, poništava moje pamće­nje i pamćenje tvog sopstvenog tela, tvog, Gala, koja mi se ukazuješ izvan »obasjanih perspektiva«. Jer, u ljubavi, postoji samo jedan život. Pored same ljubavi, u oba­sjanim perspektivama, gledaj nepomičnost osećanja, gledaj kako se brzina povećava, dok ona dobijaju vid nepomičnog.

Linije brzine, perspektive, linije mora, jedini i nužni putevi kojima se najbrže mogu preći fantazije ubrzanja života. Li­nije perspektive, geometriske tačke per­spektive u beskraju Giorgio de Chirico-a, Vermeer-a iz Delfta, najbržih duhova u istoriji, slikara brzine, brzine uostalom nepo­znate, neprimećene osobito zbog onog što Gala naziva »potisnutom brzinom«, poti­skivanje koje, u ovom slučaju, sačinjava samostid pred banalno dinamičnim uobli­čenjima svojih sopstvenih zanosa.

I opet san, opet one veoma mlade pevačice pozorišta Paramount koje pevaju ovu reč: »Medirina«, opet ona pometnja, ona kravarija gde se pojmovi ukazuju kao transcendentne sinteze, što je rezultat pe­riodičnog priviđanja triju trihromija koje predstavljaju uvek okrajke hleba različitih oblika i razmera, opet ta knjiga, taj apsurditet gde čitam otprilike ovo: »Svest o br­zini gubi se kada brzina ostavi izvesne anegdotične теге i uslove. Tada, blagodareći tome, od afrodiziaka prelazi se, ne, kako bi estetičari Meli, na carstvo Dionizosa, no, naučno, na carstvo relativnih de­formacija, po oniričnoj formuli koja ho­će da BRZINA MENJA PAMĆENJE 0 TELIMA.

*Odlomak prenosimo iz trećeg broja časopisa “Nadrealizam danas i ovde”, juni 1932.

Oceni 5