Intervju iz arhive: Bogdan Bogdanović
Bbo 01 S

Mauzolej posvećen prvim palim antifašističkim ustanicima, Popina kod Vrnjačke Banje, 1981.

Photo: Archfondas

Čoveku je domovina u samom sebi

Svjetski poštovan arhitekta, protomajstor. Gradonačelnik našeg glavnog grada od 1982. do 1986. Član CK SK Srbije koji nije prisustvovao povijesnoj Osmoj sednici, ali koji je smogao snage da neposredno nakon nje napiše pismo članovima CK i javnosti u kojem se bespoštedno obračunava sa lošijom stranom srpske istorije, briljantno varirajući čuvenu tezu po kojoj je "Srbija umorna od lidera", koju je izrekao na toj sjednici, čudne li ironije, Dušan Čkrebić.
 
Dobitnik je više domaćih i međunarodnih priznanja iz oblasti arhitekture: Oktobarske nagrade Beograda (1960, 1966), "Politikine" nagrade (1974), Nagrade AVNOJ-a (1982), Piranezijeve nagrade koja mu je nedavno dodijeljena i mnogih drugih. Izgradio je 21 ratni spomenik po čitavoj Jugoslaviji, bez primjesa socrealizma: Jasenovac, Partizansko groblje u Mostaru, Bihać, Labin, Kruševac, Prilep, Kosovska Mitrovica, Vukovar, Klis... Njegov spisateljski opus je također impresivan: knjige poput Gradoslovara, Zaludne mistrije, Urbanističke mitologeme... i, nakon izleta u politiku, Mrtvouzice - mentalne zamke staljinizma u kojoj sumira tragikomičnu kampanju koja je protiv njega pokrenuta nakon pisma. Intelektualac par exellance. Na razgovor je pristao odmah, iako, kako kaže, uvijek voli da obavi preliminarni razgovor, prije onog pravog, ali pošto smo iz "Valtera", protomajstor se složio da uključimo diktafon. Primio nas je nakon prolaska kroz labirint stana njegove supruge, prevodioca Ksenije Anastasijević, u povelikoj tamnoj prostoriji ispunjenoj knjigama, zauzevši mjesto u crnom kožnom naslonjaču, okružen policama sa knjigama. Sa svojih 67 godina djeluje mladoliko, a iz njega čini se da progovara iskustvo spojeno sa neiscrpnom energijom. Inače, dosta vremena provodi u svom ateljeu, u prostorijama stare osnovne škole u selu Popović nadomak Beograda.

*Šta trenutno radi Bogdan Bogdanović?

Trenutno sam u Beogradu, a ne, u selu, u ateljeu. To znači da dolazim u Beograd ponedeljkom uveče, onda tu noć ne spavam i pročitam svih sedam "Borbi" od prethodnih dana, odnosno šest pošto nedeljno izdanje ide za subotu i nedelju. Tako je i danas. Utorkom sam zbog toga obično neispavan kao što je i sada slučaj. Kada vi odete onda ću da nastavim da spavam. Onda se vraćam u selo Popović, gde mi je atelje, i tamo ja sad uveliko radim, dovršavam knjigu koja se zove Knjiga kapitela, za sarajevsku "Svjetlost" i to radim svesrdno, sa velikim oduševljenjem. Tamo (u selu op. aut.) mi je malo hladno, ali, bože moj...

*Da li ste i kako otvarali onu vašu, već čuvenu, zelenu kutiju u koju pohranjujete Vaše snove. Rekli ste da ne znate da li ćete je za života uopšte otvoriti...

Ta kutija je legendarna. Nisam je otvorio još... Ko zna da li ću je ja i otvoriti ili ću je nekom zaveštati. Interesantna je stvar koliko je ta kutija univerzanla. Vi verovatno govorite o njoj na osnovu emisije koju je radila Silvija Luks,(1) ali prvi je tu kutiju snimio Janjić, sa sarajevske TV, još pre tri godine. Ja sam posle toga bio nekim povodom u Kosovskoj Mitrovici odakle me vraćao jedan vozač Albanac. Tada sam video šta znači biti Albanac u Jugoslaviji. Vozili smo se u automobilu sa registracijom Kosovske Mitrovice. Svašta su nam usput radili, trubili, svirali, pretili da će da nalete sa kamionima na nas i tako dalje. Taj čovek je bio prilično zbunjen i isprepadan, čak nije znao dobro srpski. Odjedanput, usred one vožnje on mi kaže: "Ma nešto da vas pitam, žena mi rekla da vas pitam..." - i sad šta da me pita: "Je li istina da vi imate onu zelenu kutiju i da li je istina da vi u nju spuštate svoje snove...?" - i vi vidite koliko su neke stvari opšteljudske i univerzalne. Eto, ta je kutija stvarno prerasla etničke podele. Ja ne znam kada ću da je otvorim. Sad, pošto sam zauzet oko ove knjige, nemam više vremena ni za te moje zapise. Sada imam neki izdrndani kasetofon i onda ujutro samo ispričam šta imam, pa ću kad završim rukopis za Knjigu kapitela, da to dopunim.
 
*Smatrate li da je vrijeme dalo za pravo vašim stavovima iz pisma koje ste uputili CK Srbije nakon njegove Osme sjednice, zbog kojeg vas je zvanični Beograd ekskomunicirao?

Veliki broj prijatelja mi tvrdi da je to pismo bilo, da ne kažemo grubu reč, proročansko. Nije to bila neka velika mudrost proreći šta će se dogoditi, ali oni pronalaze određene etape, i kažu da to tačno ide po nekim etapama kako je tamo obeleženo.
 
Mislim da mi je dalo za pravo. Možemo da razgovaramo o nekim terminima. Da li je termin staljinizam adekvatan. Da li treba tražiti neki drugi termin? Ja sam to doduše posle u knjizi relativizirao. Da li je to nacional-staljinizam, da li je to nacional-komunizam, da li je to policijski nacional-komunizam... sve se može pod to podvesti. U svakom slučaju, ako izuzmemo možda te neke relativnosti u terminima, suština stvari se ništa nije izgubila, i ne samo da se nije izgubila, nego ja mislim da je i dobila u toj svojoj teškoj i mučnoj aktuelnosti. Čitalac moje knjige Mrtvouzice može zapaziti da ja u svojim daljim komentarima završavam sa jednom sintagmom, koja mi se, nažalost, sad jako uvrtela u glavu, baš poslednjih dana, evo baš noćas čitam i gledam sve to. Sve se to onda završava jednom - civilizacijom laži. Laž na laži. Argumenti su lažni. Uzbuđivanja su lažna. Ja srećem ljude, čujem ljude, na televiziji vidim ljude koji govore: protivu koncentracije vlasti, protivu moćnika, protivu birokratije... pa koje, ljudi, birokratije? Ko su ti moćnici? Niko ne izdiferencira stvari. Govori se o presiji, pa se, razume se, zaobiđu politički procesi, pa se prećuti Vlasi,(2) prećuti se ono što je stvarno tragična situacija našeg vremena... A onda se ide u široke fraze, i to mislim da je stil, to je uopšte Miloševićev stil, koji je on nametnuo celom jednom, ako mogu tako da kažem, mentalitetu.
 
I to se proširilo: govoriti u opštim frazama, od kojih je svaka fraza za sebe tačna, ali tri fraze zajedno spojene su netačne. Vi kažete: "treba da vlada pravda", razume se da treba: "Radnici treba da jedu tri puta dnevno!", treba, oni jedu jedanput dnevno. A gde smo mi u svemu tome? Postavlja se pitanje Miloševiću kako zamišlja Srbiju 2000. godine, a on govori o 10.000 dolara po glavi stanovnika. A ja sutra ako izjavim da zamišljam 12.000 dolara po glavi stanovnika, ja sam onda napredniji od njega...
 
E, to nazivam civilizacijom laži... hipokrizije i laži. Govori se i o demokratiji, i o reformi, ali se vrlo vešto ključne tačke izbegavaju. Izbegava se suština. Zašto ovo govorim? Mislim, da bismo bili razumni, ako hoćemo da budemo razumni i racionalni, i da nađemo put iz civilizacije laži, nekuda dalje, u jedan svet izvan laži, ili bar jedan svet snošljivih laži, onda mi moramo da utvrdimo neke čvrste tačke oko kojih se moramo jasno prečistiti i izjasniti. Mislim da tu mnogo grešimo i da je to jedna opšta bolest vremena da se te kritične tačke i kritične reči izbegavaju. Izbegavaju na Centralnom komitetu da se preslišaju, ko je ko i šta je šta. Nema tu mnogo. To je: pluralizam, svi pričaju o pluralizmu, a onda kad pogledate, onda taj pluralizam ide od pluralizma Zorana Todorovića Kundaka (3) do Kučana. Mislim da u tom rasponu ne vredi razgovarati, gubi se logička nit. Onda bolje da kažemo: da, pluralizam, ali hajde da ostvarimo pluralizam, onda višepartijski sistem! Položaj komunistike partije u višepartijskom sistemu. Neka idu u opoziciju, pošteno, lepo, i očistiće se od celog ovog ološa, pa ćemo biti komunisti opet, ja ću biti opet komunista. Sada me sramota da budem komunista.

*Da li ste još član Saveza komunista?

Ne znam (smijeh). Znate šta, da unesemo malo humora, kada sam odstranjem iz CK SK Srbije, ja već onda nisam bio član Saveza. Ja sam bio član Centralnog komiteta, a nisam godinama plaćao članarinu, knjižicu sam davno izgubio, tako da me praktično nisu mogli ni isključiti. Mislim da me u ovom trenutku to mnogo ni ne uzbuđuje. Ako partija nađe svoj raison d'être, ako nađe svoj put u budućnost, onda će me interesovati. Jer o tome se sada radi, koji je put partije u budućnost? Ako ga ne nađe, gotovo je. A ona mora biti hrabra, da se povuče, ukoliko je to potrebno. Ako se tako raščiste stvari, onda dolazi i druga serija pitanja a to je: kako, u kojim etapama, u kojim fazama?
 
Ne može se to odjedanput, faze su različite, vidite, u Mađarskoj jedna, u Poljskoj druga, u Češkoj treća... Imaćemo mi o tome posle dosta da razgovaramo, naročito u našoj jugoslovenskoj komplikovanoj situaciji, ali se neke ključne tačke moraju raščistiti. Mora se raščistiti, mora se kazati, molim vas, Vlasi je nevin! Znam čoveka, pošten čovek, izuzetno čist čovek. Ako sam ikome verovao, ako sam sebi verovao, više sam verovao njemu nego sebi. Inkriminacija: sišao da razgovara sa štrajkačima, pa to sam mogao i ja da uradim i da ne sanjam da ću posle toga morati da budem doveden u situaciju da izgubim dvadeset kilograma.
 
*Ne čini li vam se da je srpska inteligencija, da ne kažem opozicija, konačno počela da se "budi" oko ovih izbora?

Uzmuvali su se, jeste. Mislim da će polako i oni početi da shvataju da su izmanipulisani, ali se bude nešto sporo. Mislim da ćemo mi Srbi, to je sad moja nacionalna, da ne kažem i nacionalistička opsesija, da ćemo mi Srbi nositi teške traume od svega ovoga. To će jedna ili dve generacije da ispaštaju, da se čiste od ovih gluposti koje smo počinili i kojima smo sebi u svetu stvorili izolaciju. Ja mnogo putujem, pa kada se nađem sa Kanađaninom, koji me bogzna kako pita: Pa vi ste iz Beograda?, pa onda dođe ono kritično: "Vi ste Srbin?", ja kažem "Jesam". I onda najedanput razgovor pada. Onda ja moram da mu kažem: "Znate, ja sam Srbin, ali ja sam neki malo drukčiji Srbin." Hoću da se vratimo na problem inteligencije. Ja mislim da će inteligencija imati velike račune sama sa sobom da raščišćava. Ja sam više očekivao od njih. Kad sam pisao pismo, bio sam uveren da će se mnogo veći broj ljudi trgnuti.
 
*Ohrabruje da kritička svijest sve više prodire među mlade u Beogradu i Srbiji i da ih više nije tako jednostavno izmanipulisati uprkos medijskim i svim drugim monopolima...

Svakako. Pre svega ima nešto što je moje glavno iskustvo i moje srećno iskustvo iz moga izleta u politiku. Ja sam na čelu grada primao mnogo ljudi, razgovarao sa jako mnogo ljudi, većinom su to bili ljudi sa teškim nevoljama i problemima, nesrećama, gde ja mnogo pomogao nisam, niti sam to mogao, ali, bar su mogli preda mnom da se izjadaju i isplaču. Bilo je tu raznovrsnih ljudi: od mladih do baba i deda. Šta sam ja poneo kao jedno iskustvo, vrlo čudno i vrlo ohrabrujuće iskustvo, na neki način i tužno iskustvo. U Beogradu ima strašno mnogo pametnih ljudi, u svim slojevima, ali to je jedna vrsta ljudi potisnuta totalno, politički, društveno, moralno. Da ne govorim finansijski, da ne govorim stambeno, obično su svi stambeno dovedeni u stanje ropstva, naša stambena situacija je takva da se delimo na one koji imaju krov nad glavom i one koji ga nemaju, oni su neka vrsta parija, niže kaste. Mi govorimo o klasnom sistemu, a mi smo kastinski sistem. Prema tome, kada mi ovako postavljate pitanje, siguran sam da među mladima ima mnogo njih koj imisle kao i ja, čak mnogo više nego što se njih može čuti. Toga sigurno ima. Ali pazite, šta mi u Beogradu imamo? Mi u Beogradu imamo jedan, ako mogu tako da kažem, jedan bučni deo inteligencije, medijski, i jedan drugi koji to nije. Ako treba da budem sasvim iskren, godinama sam ja pripadao toj medijskoj inteligenciji. Ja sam bio među onima koji su mogli da se čuju. Ima vrlo mnogo onih koji ne mogu da se čuju. Razume se, poslednjih godina sam i ja bio ućutkan. Videćemo šta će sada biti, čini mi se da na neki čudan način ulazim ponovo u modu. Videćemo šta to znači. Trudiću se da u tome budem pametan i da to ne primim kao neku veliku prednost.
 
Hoću ovo da kažem, taj bučniji deo inteligencije, ovde ću sigurno da uvredim i ponekog od svojih bližih prijatelja, običavam nazivati, reč je teška, čaršijskom inteligencijom. To je inteligencija koja je normirana normama čaršije. Možeš ti da grdiš neodređeno i birokratiju ovoga ili onoga, ali ne smeš da pomeneš dve-tri stvari. Ja sam te stvari pomenuo. Ne smeš da se zainteresuješ koliko je mladih ljudi poginulo na Kosovu, i pod kojim uslovima. To se prećutkuje. Hteo sam da pišem Desanki Maksimović: a šta ćemo sa četom đaka?
 
To su gresi tog sloja. Samo pazite, i taj sloj je istanjio. Ako gledate subotnji dodatak "Politike", to vam je registar saradnika. Ako mogu tako da kažem, kolaboracionista. Ali taj je registar sve tanji i tanji. Sve se svelo na nekoliko imena. Ja sam sa jednim svojim prijateljem, koji mi je potpuni istomišljenik, razgovarao o tome koji će problem biti kada se ovo sve raščisti, hvala bogu ako ostanemo na okupu i živi, onda će se raščistiti. Koje će teškoće biti sa nečim što je on nazvao denacifikacijom. Ko će se prihvatiti toga posla? To su ružni poslovi, neprijatni poslovi. Posle pada maspoka, koji je bio ipak igračka u poređenju sa ovim, znate kako je to bilo teško u Zagrebu pokazati prstom na ovoga ili na onoga. To se čini nerado, razume se, i ne treba ni da se čini. Taj proces denacifikacije mora biti finiji, produhovljeniji. Ja mislim da će nam poslužiti možda i iskustva "zapadnih saveznika" u psihološkom denacifikovanju. Nije važno pokazati prstom, pa reći taj je bio krivac ili taj je bio budala, nego je važno izvući iz mentaliteta neke stvari, izvršiti neku psihološku preorijentaciju, izvući iz srpske nacije to osećanje frustriranosti koje je sada eksplodiralo u suprotnom pravcu, u pravcu osećanja pune neke superiornosti. Sada smo mi rekli šta smo hteli, to što smo mi rekli i šta smo hteli, nismo rekli ništa, a ne znamo ni šta smo hteli. To treba polako izvlačiti. A onda mislim da će doći trenutak, a to će biti posao sigurno malo mlađih ljudi od mene, posao za jednu generaciju. Vi mladi ćete morati da se prečistite gde smo mi to grešili. Gde smo mi to grešili da smo sebi pravili tolike komplikacije? Šta je to? Je li to u nama neka greška? Je li to neka greška u našem mentalitetu? Nosimo li u sebi neku izolovanost i nesposobnost da komuniciramo sa svetom? Je li to neki politički autizam, postoji taj termin u psihologiji za dete koje se zatvori u sebe pa ne može da progovori i samo sa sobom razgovara. Kada to počinje?
 
Ne počinje to ni sa Osmom sednicom, ne počinje to ni sa Perom Stambolićem, ni sa svima redom unatrag. Ne počinje ni sa Dražom, ni sa Avnojem. To počinje negde, verovatno, od prvih formiranja moderne srpske države. Razloga za kompleks manje vrednosti ima. Ako uzmete da od hatišerifa do sada, moderna srpska državnost postoji vek i po, naši rezultati nisu dobri. Mi smo mogli da budemo bar jedna Mađarska, ako ne i jedna Švajcarska, a mi to nismo. Mi osećamo da mi nešto nismo postigli, da nešto nismo uradili, da se u nešto nismo uključili, da smo nešto dužni sami sebi, i onda, razume se, traže se krivci spolja. Onda su svi redom krivi. Kriva jedna carevina, kriva druga carevina, pala jedna carevina, pala druga carevina, a mi ni makac ni na mestu.
 
*I srpski nacionalni osjećaj je dugo poslije rata bio na neki način potiskivan. Tom činjenicom se tumači i pojava Miloševića i sve ovo što se u zadnje dvije godine dešava. Otkuda dolazi taj osjećaj potisnutosti?

Jeste bilo potiskivano, ali potiskivali su ga sami Srbi. Vi to znate... (smjeh)... sami Srbi su ga potiskivali. Ko je isterao Svetog Savu iz škola? Ko je nama kriv što smo mi svoju istoriju zapustili. Da se istorija normalno učila, kao što sam je ja učio u staroj Jugoslaviji, ona nikoga ne bi tako zaluđivala kao danas. Vi ste bili odvojeni od sopstvene istorije pa ste morali da je učite kroz romane Dobrice Ćosića. A da ste vi normalno učili sve to, vi biste znali da svaka istorija ima i svoju lepu stranu, i svoju zasenčenu, mračnu stranu. Odmah pored te istorije neka druga istorija, koja isto tako ima poneku svoju lepu stranu i neku svoju mračnu stranu. S jedne strane srpska istorija i srpska junaštva, a s druge strane Austrija koja ratuje sa Srbijom i koja je težak neprijatelj, ali u istom trenutku treba da znate da je ta Austrija i demokratska zemlja, da je Beč i Beč Frojda, Gustava Malera, Karla Krausa i tako dalje... 

Istorija ima i jednu i drugu stranu i nema dobrih i loših istorija. To je osnovna prevara staljinizma koja se sad prenela u sve moguće varijante najfinijeg neostaljinizma, podela na dobre i loše istorije, na napredne i nenapredne istorije. Pa neki su sada kao napredni i slobodnjaci, a drugi to nisu. Gde je tu granica?
 
*Kako biste prokomentarisali parolu sa jednog od mitinga: "Alpe Adria - neprincipijelna koalicija", same gluposti ili... ?

To znači nepoznavanje kulturne istorije, nepoznavanje uopšte Evrope, nepoznavanje da je Evropa jedan vrlo složeni lavirint, koji je uvek imao svoje Alpe Adrije. Moja generacija, i sada ovi poslednji izdanci, koji hoiće da poprave sve ono što nije uspela da stvori još prethodnih godina generacija, što nije ni Pašić uspeo da istera, ona misli na staromodan način, ona misli na način devetnaestog veka. Ona ima u vidu velike procese nacionalnih ujedinjenja, Italiju, Bizmarka i tako dalje. Pa onda ona gleda taj period industrijskog stvaranja velikih nacija i velikih nacionalnih država koje su privremene tvorevine, koje će se polako početi ponovo da rasipaju.
 
Ali šta onda biva? Onda treba da se setimo jedne Evrope osamnaestog veka koja je bila sva sastavljena iz Alpe-Adria. Nemačka je bila sastavljena iz pedeset kneževina koje su bile povezane na najčudnije načine, ekstrateritorijalno, tri su bile u jednom savezu, tri u drugom. Kulturne veze su bile jedan model, političke veze drugi model, vojnički savezi treći model, ekonomske veze četvrti model, a to je važno onda i za većinu drugih evropskih država. Ta Evropa sa pedeset državica je bila jedinstvenija nego danas, sa velikim državama...
 
Uzmite recimo Kazanovu, ja volim da čitam njegove memoare. Mlečanin koji je služio na francuskim dvorovima, završio u Češkoj, govorio je tri jezika, talijanski, francuski, možda nešto natucao latinski i tako dalje.
 
Prema tome, Alpe-Adria nije ništa novo, pojaviće se sutra neka nova kombinacija. Mora se pojaviti neka dunavska kombinacija ili nešto slično.
 
Jugoslavija je u tom pogledu vrlo karakteristična, mi smo fetišizirali nacionalne podele. Mi smo zaboravili kulturološku shemu koja se ne poklapa sa nacionalnom baš nimalo. Kulturni krugovi su drugi, a nacionalni su drugi. Molim vas, Zoran Sokolović (4) je jedna vrsta Srbina, a Srbin sa Drine je druga vrsta Srbina. Srbin sa Drine je mnogo bliži Muslimanu, s druge strane Drine, nego Zoranu Sokoloviću koga ni ne razume kada govori o "bitju partije"(smijeh). Nije on kriv, mislim, nije to ništa loše. Samo hoću da kažem, to su kulturni krugovi. Vojvođanski krug je nešto drugo.
 
*Spomenuli ste Kazanovu. Mislite li da je čovjeku domovina tamo gdje se najbolje osjeća?

E, sada, da izađemo malo iz politike. Čoveku je domovina u samom sebi. Veliki greh prema vama mladima je što vas je toliko, mi smo vas, u stvari, politizirali, ishisterisali jednom ideološkom politikom koja je sada već pitanje opstanka, moramo se njome baviti.
 
Vi treba da s vremena na vreme, bežite od svega i da se vraćate sebi i da se svaki čovek vrati sam sebi. Tu sad ima neka pogana stvar, znate, naš voljeni komunizam je po dobroj hrišćanskoj, ili bolje reći po dobroj pravoslavnoj tradiciji, preuveličavao, hipostazirao duh kolektivizma. On nikada nije ličnost negovao, a nije je negovalo ni hrišćanstvo, naročito ne pravoslavlje. Mislim da bi pravo oslobođenje i traženje prave domovine bilo traženje domovine u sebi. Jer, sad hajde da se malo preslišamo, da ste mogli da birate gde ćete se roditi, da li biste se baš rodili kao Srbin. Ja se ne bih rodio ni kao Srbin ni kao Hrvat.
 
*Da li biste se u Jugoslaviji rodili uopšte?

(Smijeh)... Verovatno se ne bih fiksirao ni za jedan kolektivitet. Danas u svetu, znate, naročito u ovom intelektualnom mlađem svetu, slobodnom, da ne kažem alternativnom, malo marginalnom, vi uvek razgovarate sa ljudima neodređene provenijencije. Čovek je frankofoni Kanađanin oženjen Izraelkom, a žive u Berlinu. Njemu treba da se seti ko je i šta je. U tim situacijama ljudi imaju malo više prava na sebe, a mi smo opsednuti nacijom i to sad stvarno postaje jedna mučna opsesija.
 
*Poznato je Vaše neslaganje sa SANU. Ipak još ste član Akademije. Negdje ste izjavili da oni Vas ne žele da puste...

Oni imaju svoj statut i nešto se vrte oko toga. To je za mene potpuno nebitna priča. Da sam ostao u Akademiji, ne znam šta bih sad radio, verovatno bih opet morao da izlazim. Generalno govoreći, ja nisam bio njihov tip, a nisu ni oni bili moji tipovi. Od prvog trenutka se mi nismo nešto voleli. Nešto je tu bilo u pogrešnom braku. Taj se brak rasturio, oni ne priznaju razvod, oni priznaju samo rastavljanje od stola i postelje, a ne pravi razvod.
 
Oni su pristali na to da nisam njihov, da ne dobijam njihove novce, da sam van radnog sastava, a da bi me oslobodili članstva trebalo bi da menjaju statut. Pa neka ih, neka rade šta hoće.

*Ljudi poput Živorada Žike Minovića, direktora "Politike", izdržali su smjene više političkih garnitura u Srbiji. Pretpostavimo da koliko sutra dođe do promjene srpske političke situacije. Da li bi i u tom slučaju takvi ljudi opstali?

Ne, ne, ne... to ne može, to ne može. To su ljudi koji moraju da podnesu konsekvence za jedan totalan imoralizam! Šta će s njima biti, ne znam, prebrojavaće možda negde daske na nekom skladištu. Otići će u ilegalu, otići će negde. Potonuće... Znate, imali smo mi smene političkih garnitura samo ne tako drastične. Kada potone jedna politika, potonu liberali recimo, onda najedanput potonu i neki novinari, pa ih više nema, zaborave se njihova imena. Ne vidim da mogu da opstanu ni Minovići, ni Ralići, ni Todorovići... To je već pitanje denacifikacije.
 
*Koliko će, po Vama, taj proces trajati?

E, to ne znam. Ja nisam bio ubeđen da će to biti nešto brzo ni onda kada sam pisao pismo. To je krajnje neizvesno. Taj proces je skopčan sa daljnjom sudbinom Jugoslavije i reforme. Znate, sad kad već proričemo, ovako uslovno, pa kažemo moglo bi biti - može da bude i varijanta da se mi nađemo sa njima na duže vreme u nekoj ocepljenoj Srbiji. Ja se čudim kako Jugoslavija ne vidi da u ovom celom Miloševićevom uzletu ima jako mnogo separatizma. On je alternativan: ili centralistička Jugoslavija, gde će on da bude broj jedan, ili se mi Srbi povlačimo. I tu se opet krije jedna tragična laž. Mi Srbi ne možemo da se povlačimo jer nama je Jugoslavija apsolutno potrebna, potrebnija nego drugima. Baš zato što imamo svoje dijaspore, što smo raspoređeni izvan, više republika. Nema tog povlačenja. Šta bi to značilo? To bi u krajnjoj liniji ipak značilo vraćanje na Srbiju kneza Mihaila.
 
*Kako gledate na aktuelne događaje u Istočnoj Evropi i gdje smo mi tu?

Pre svega, mislim ono što misli i celi svet, da je to sada jedna istorijska epoha u punom ključanju. Vi imate sreću sada kao mladi ljudi da gledate jedan novi svet koji se stvara. Vi imate prava kao, mislim da je to Gete bio u onoj čuvenoj bici kod Valmija, kada je gledao francusku revolucionarnu vojsku rekao otprilike: "Danas sam video jedan novi svet." Vi već vidite jedan novi svet, mi ne znamo kakav će on da bude, ali on ne može biti više ovakav kakav jeste. Ako bih hteo da uopštim u jednoj slici, u jednoj paraboli to što se događa, mislim da je to sad jedno grandiozno upotpunjavanje evropskog duha. Evropa je bila svedena suviše opasno samo na svoja zapadna područja, na tri jezika engleski, francuski i polovinu nemačkog, jedno vreme čak i na španski, a sad najedanput se u Evropu vraća mnogo štošta. Vraća se srednja Evropa, vraća se Istok, vraćaju se Rusi, Poljaci... vraćaju se te visoke slovenske kulture koje su, sada je to sasvim očigledno, postojale. Njih nisu uništili staljinizmom. Rusi malo-malo pa izvuku nekog pisca koji je umirao negde od gladi, ali je ostavljao rukopise. Taj duh je živeo. Ja sam imao prilike da budem sa ljudima iz istočne Evrope i zadivljen sam unutrašnjim promenama. To je jedan drugi svet. To je sad jedno veliko bogatstvo koje ulazi u svetsku kulturnu situaciju. To će izazvati velike, da se tako izrazim, srećne poremećaje. Sada se najedanput javljaju nove aksiologije, stvaraju se nova merila vrednosti. Moja generacija je proživela evropski vek bez ruske kulture. Ono što je dolazilo iz SSSR-a nije bila ruska kultura. Ne govorim samo o ruskom, mogu da govorim i o ukrajinskom, o beloruskom, o pametnim Gruzijcima... to je sad jedno veliko bogaćenje. To je veliko kulturno bogaenje. Polazimo od toga. Sve drugo će se srediti polako, naći će svoje mesto.
 
*Pominjali ste denacifikciju. Pojavila se mogućnost ujedinjenja Njemačke. Da li su, po Vama, Nijemci definitivno izvršili denacifikaciju?

Ništa nije definitivno. Nije definitivno sahranjena ni stara Jugoslavija. Ja nisam mogao ni da pretpostavim da ćemo se mi vratiti na podele iz 1939. godine, na srpski kulturni klub, i na razne, pomalo frankovačke ideje... Prema tome, da izvučemo jedan zaključak za vas, ništa nije definitivno. Sve je uvek u nekom procesu, u nekim previranjima. Mudrost je vladati procesima, ući u njih, razumeti ih. Procesima se ne vlada preko mitinga, razume se, procesima se vlada idejama...
 
*Budući da naš list izlazi u Sarajevu, bilo bi dobro čuti Vaše mišljenje o Bosni...

Ja sam sa Bosnom, što kažu, krvno vezan, s ovim spomenicima, Mostar (partizansko groblje, op. aut.), to je delo moje mladosti, i mnogi misle o njemu najbolje. Imam u Bihaću spomenik, u Travniku... Poznajem Bosnu, volim Bosnu. Poznajem je u celoj njenoj složenosti i volim njenu složenost. Mi govorimo o složenoj Evropi u koju se vraćaju istočnoevropske kulture, govorimo upravo samo o složenosti bogatstava, nikad o kulturnim diferencijacijama. Mi smo sad Srbi i mi imamo svoju srpsku istoriju, a srpska istorija je mnogo komplikovanija nego što mi vidimo na televiziji, a da ne govorimo o svim jugoslovenskim istorijama koje su u nekim sadejstvima. E, sad Bosnu poznajem veoma mnogo. Nema porodice u koju ja nisam zlazio prijateljski, i u muslimanske, katoličke i pravoslavne. To je nakako bilo i prirodno samim mojim poslom. Tako da, jednostavno rečeno, volim Bosnu. Ali volim i Makedoniju. Volim i one Crnogorce, samo ih se plašim (smijeh), opasni su. Da ne govorim o tome da jako dobro živim sa zapadnim delom Jugoslavije. Sad sam dobio jedno veliko priznanje iz Alpe-Adria. Piranezijevu nagradu, međunarodna nagrada koja je ustanovljena u čast velikog renesansnog majstora Piranezija. Slovenci su prvu nagradu dali jednom Srbinu, i to za jedan spomenik žrtvama fašizma. O tome se pojavila samo mala vest u "Borbi", da ne govorimo o Žiki Minoviću i njegovom načinu izveštavanja (smijeh)...

Vidite, kada govorimo o tom mom pismu, ljudi su jednu stvar izgubili iz vida, a to je da sam ja to pismo morao da napišem iz nekih, da tako kažem profesionalnih svojih pobuda. Ja sam jugoslovenski arhitekta, ja sam radio po celoj Jugoslaviji i jako poznajem Jugoslaviju. Tako sam nekako i koncipirao to pismo. E sad, baš zato što poznajem Jugoslaviju, za mene je nepodnošljiv jugoslavizam pašićevsko-miloševićevskog tipa. Nepodnošljiv. Meni je nepodnošljiv i iz porodičnih razloga. Sada traže da se proslavlja 1. decembar. To nikada nije bila slava u našoj kući. Ko nije želeo Jugoslaviju, svi su želeli Jugoslaviju. Ali smo znali da se ona nije smela stvarati na taj način. To je bila kraljevska prinuda, prinuda dinastije. Jugoslavija je tu pogrešno stvorena, i kada je pogrešno stvorena, morala je posle pogrešno i da živi. Tako i ljubav, kad pogrešno počne, ne vredi vam ništa posle da tu popravljate, teško se posle popravlja nešto što se zbrčka u početku. Hoću da kažem da je moje poimanje jugoslovenstva mnogo šire. Jer ima raznih jugoslovenstava i upravo treba prihvatiti da mogu da koegzistiraju i nijanse u tome kako se shvata Jugoslavija.
 
*Postavlja se čak i pitanje da li je Jugoslavija uopšte moguća.

Postavlja se, i to je sada veliki ispit, videćemo. Ono što je sasvim sigurno, to je da se Jugoslavija neće sačuvati centralističkim prisilama i marševima i tako dalje. Jugoslavija je, ako mogu tako da kažem, neka konstrukcija. To se u staroj mehanici nazivalo stepen slobode sistema. Sistem mora da ima određeni stepen slobode da bi mogao da se održi. Jugoslavija je jedan mehanički sistem sa prilično velikim neophodnim stepenom slobode. Kad je stegnete gvintom ona puca. To smo već jedanput videli. Mi smo videli da Jugoslaviju ni šestojanuarska diktatura ni Stojadinović nisu uspeli da sačuvaju.
 
*Nalazimo se u vremenu kritičnog preispitivanja svih vrijednosti. Kako Vi sa ove distance gledate, na ono što personificira Josip Broz Tito i uopšte čitavo jedno istorijsko razdoblje u kojem je on djelovao?

Ne jednom u životu su me njegovi postupci mogli nervirati. Ali za istoriju to nije bitno, za istoriju se uzmu dve-tri ključne tačke. On je stvorio ponovo Jugoslaviju, bog je tada ne bi stvorio. To sad oni mogu da pričaju šta hoće o partijama 1944. i 1945. Ne bi je stvorio ni Milan Grol ni neka zagrebačka haesesovska varijanta. Jugoslavija je izgledala definitivno uništena. Mnoge od nas je opredelilo i da krenemo u NOB i da se pridružimo u tome, upravo to što smo videli da je to čovek koji je stvorio Jugoslaviju ponovo. To stoji, to mu niko ne može osporiti. Stoji i četrdeset osma. I šta ćete više. Ništa više ne treba. Za života ja nikad nisam napisao lepu reč o njemu. Jednostavno, smatrao sam da o vladarima ne treba pisati lepo dok su živi. Ali, ja sam u Akademiji održao govor posle njegove smrti i to je bio jedan od krupnih razloga mog razlaza sa SANU. Smatrao sam, kad se sve sabere, on nam je ipak dosta toga omogućio. Ja sam u tom periodu mogao da gradim spomenike NOB-a, ali ne na socrealistički način, nego takve da ih i danas nagrađuju međunarodni žiriji, koje baš mnogo ne zanima da li je to spomenik ovome ili onome, nego gledaju vrednost dela. Znači, mogao sam da pravim neke smele eksperimente, mogao sam da pišem knjige koje bele veze s marksizmom nisu imale, sem ako neko Zaludnu mistriju ne smatra marksističkom knjigom.
 
*Kažu da su Vam iz SUBNOR-a često zamjerali da na vašim spomenicima nema petokrake...

Znate šta, borci su jedan blaženi svet, koji je sad već prešao iz stanja blaženosti u stanje razdraženosti, pa i stanje mentalne pokolebanosti. Oni su uvek imali jedno osećanje da ja njima nešto uskraćujem. Uvek sam ja njima bio malo sumnjiv, ali vide da me neko, ipak, podržava, da imam neki renome, i onda su se uvek pitali gde je zvezda i hajde da razgovaramo o zvezdi (smijeh).
 
*Možda ću sada biti malo i provokativan. Neki Beograđani kažu da ste bili loš gradnačelnik. U toku medijske kampanje protiv Vas govorilo se da ste Vi smislili slogan "Tramvajem u XXI vek". Šta Vi na to kažete?

Prvo i prvo, zaboravlja se da sam se ja razboleo od tog gradonačelništva i da sam ja poslednje dve godine već kunjao. Drugo, kakav sam gradonačelnik bio, to pitanje ostavljam za godinu-dve. Verovatno ću onda još sa nekoliko ljudi, sa Radojem Stefanovićem,(5) recimo, da sazovem jednu konferenciju za štampu i da neke stvari raspravimo. Nije moje to da pričam, ali kad me već pitate... Mi smo sanirali finansije Beograda. Mi smo počeli Beograd da izvlačimo iz dugova. Mi smo zaveli zemljišnu rentu sa velikom mukom i omogućili Beogradu izvesne prihode koji su posle išli na ovo sadašnje ulepšavanje grada. Ogromno smo polagali na infrastrukturu, na vodu. Beograd je bio bez vode, sada je ima dovoljno, evo vidite koliko fontana ima. Narod voli šljokice, on je dobio sada ovo ogledalo, a što je ekologija katastrofalna, što su infrastrukture u raspadanju, što su socijalne ustanove nulte, a o stanovima da i ne govorimo... Moj glavni projekt je propao. Za njega sam bio najviše angažovan. To su bili stanovi za mlade. Ja sam imao ideju koja je bila skoro dovedena do realizacije, da nekom vrstom radnih akcija mladi sami sebi grade stanove, neku vrstu provizorijuma za dvadeset godina. Što se tramvaja tiče, odluka o njima je pala pre mene. Već je bio raspisan samodoprinos. Međutim, verovatno bismo mi morali isto tako da idemo na tramvaje, jer se Beograd zanosio tim građenjem metroa i sve drugo je bilo zapostavljeno. A da se metro čak i gradi, a on se ne gradi i ko zna kada će se graditi, dvadesert godina treba putovati kroz grad nekako. Sve se bilo bacilo na autobuse. Beograd je potpuno zapostavio tramvajske i trolejbuske mreže, ukinuo sve to, pa kad je došla naftna kriza, onda se najedanput pokazalo da to više ne može. Niti sam ja ubeđen da su tramvaji sredstvo XXI veka, ali se pitam kako bi Beograđani dolazili sa Čukarice u Beograd. Oni danas dolaze ipak tramvajima. A sem toga, znate, i Beč ima tramvaje, malo bolje doduše, malo čistije, modernije i tako dalje (smijeh).
 
Ja o tome, mnogo ne govorim jer će govoriti činjenice. Pazite, sve ove slavne stvari u Beogradu su započete u mom periodu. Univerzitetska biblioteka, moja bitka, gradska biblioteka, dovršena dva dana po isteku mog mandata, ja nisam bio ni na otvaranju. Narodno pozorište, započeto pod mojim mandatom. Cela filozofija urbanističkog plana je promenjena, tu nije dovoljno promeniti samo filozofiju rečima, nego treba promeniti planove. To je težak i dugotrajan posao, da se Beograd više ne rasplinjava u eksploziju nego da se pređe na rekonstrukciju centra. To je pobedilo, i Bakočević (6) je vrlo vešto, vrlo dobro, vrlo mudro sprovodio moje ideje. On kao da je čitao moje tekstove i sprovodio ih. On bi meni bio sjajan predsednik izvršnog saveta. Da sam imao njega za šefa gradske vlade, radili bismo sve ovo i bolje. Jer ja sam ih učio da treba ići na revitalizaciju jezgra, ali revitalizacija jezgra nije samo farbanje fasada, farbanje fasada je krečenje mrtvaca. Revitalizacija jezgra je rekonstrukcija socijalna, sanacija starih delova grada, mešanje stanovništva, dovođenje mladog stanovništva i tako dalje. Međutim, ja ne potcenjujem nimalo njegove napore. To je lepo šta je on uradio. Vidite, on nije arhitekta i on nije mogao sve finese da zna. A neke stvari ja kao arhitekta ne bih smeo da uradim. Ja sam dve godine proveo i sa Miloševićem, koji je tada bio predsednik GK Beograda. On je mene stalno ubeđivao: "'Ajde jednu ulicu da uredimo da narod vidi, to je bilo njegovo." Ja sam mu govorio, znaš šta je, ja sam profesionalac, ja ne mogu tako. Ako ćemo ići na revitalizaciju starog jezgra grada, za to nam treba pet-šest godina priprema, pa onda traženje kapitala.

*Spomenuli ste Miloševića, kakvi su vaši lični utisci o njemu iz perioda dok ste obojica bili na čelnim funkcijama u Beogradu?

Moram da priznam da mi je bio simpatičan. Imao sam utisak da je to jedan skroman čovek, koji je iz nekog bankarskog sveta prešao u politiku. Govorio je u nekim opštim frazama, svi su govorili u nekim opštim frazama. Bio je prilično poslušan i servilan prema Stamboliću,(7) čak je i prema meni bio jako dobar... Njegova čudna transformacija je počela tamo negde na Kosovu Polju, kad je osetio masu. Tu je došlo do metanoje, kako to kažu psiholozi, do promene ličnosti. Tada se najedanput pojavio neko drugi. To sad uopšte nije onaj čovek koga sam ja poznavao. Ili se on onda tako vešto prikrivao.
 
*Slažete li se sa tvrdnjom Slavena Letice da je Milošević "narcisoidan tip"?

Pa može se sve to znate, reći, razume se. Koji diktator nije "narcisoidan"? Od Čarlija Čaplina (smijeh) pa nadalje. Posle se prave filmovi o njima. On je vrlo zgodna ličnost za filmovanje. On će biti filmovan. Drugo je pitanje šta će biti s njim. To je veliko pitanje. Njemu nema uzmaka. Kuda? On ne može ni u emigraciju da ode, i tamo će ga pripljeskati.
 
*Još jedno pitanje lične prirode. Da li ste izgubili neka prijateljstva, poslije svega što vam se dešavalo nakon osme sjednice?

Pa slušajte, u Beogradu su velike šizme. U Beogradu su se pocepale familije, pocepala prijateljstva, ne znam da li su se i brakovi rasturali. To se jako podelilo, jeste. Progovorio je nekakav bes iz ljudi. To je ono, vraćamo se sad na sredinu razgovora, progovorile su neke revandikacije koje su godinama Srbi u sebi nosili, to osećanje potisnutosti. Tu se opet vraćamo na ono: niko nam nije kriv što smo potiskivali i svoju istoriju i svoje nacionalno osećanje.
 
*Ipak, niste nam odgovorili, koji su bili vaši motivi da se upustite u politiku, ako se tako može nazvati prihvatanje dužnosti gradonačelnika?

Pre svega, dugo su me ubeđivali. Drugo, bio sam već na izmaku svoje graditeljske karijere, mislio sam da izvršim preorijentaciju generalnog urbanistikog plana, što je na kraju krajeva i sprovedeno. Ali, bilo je još nešto. Kad su mene pozvali, ja sam pretpostavio da imaju neke ideje sa mnom. Oni su znali ko sam ja.
 
Znalo se sve, znale su se moje knjige, znale su se moje ideje, znao se moj način istupanja, znala se i moja šezdeset osma i sve... Ja imam utisak da ljudi koji su me doveli, oni su mi prijatelji ja im to ne zameram, ali analiziram, da su oni hteli nešto sa mnom, nisu smeli da urade. Da su oni hteli mene da okrenu prema građanskom Beogradu, s kojim sam ja dobro komunicirao i da ja sad sa Beograđanima razgovaram kao što sad mogu da razgovaram: hajde, dragi moji prijatelji, da vidimo šta ćemo mi sa višepartijskim sistemom. Da je meni to iko rekao, da se moj prijatelj Ivan Stambolić usudio meni to da kaže, ja bih to mrtav ladan u Sava centru izjavio. Mi smo mogli da počnemo i tako da radimo. To se nije dogodilo, tako da ja tu svoju glavnu funkciju, političku, nisam ispunio. A ovo gradonačelnikovanje, to je stvar sad već i ličog izbora. Ne znam, očigledno je Bakočević jako popularan. On je sad dao lepe izjave o velikim pobedama beogradske privrede. Beogradska privreda je sjajno napredovala, a svi znamo da je u kolapsu. Sad samo čekamo da nam Rakovica dođe na Terazije.
 
*Da li intelektualac upuštanjem u politiku gubi svojstvo intelektualca?

Kada pogledate odakle je kampanja protiv mene krenula, vidi se šta je jedan od mojih glavnih "grehova". Prvo, ja sam lično u narodu tada bio dosta popularan. Ne znam kako sad stoje stvari. Meni su na ulici ljudi prilazili, zato što sam se kretao, išao sam trolejbusima, živeo normalno, u stanu u kojem živim već trideset godina. Ja nisam prestao da budem intelektualac, i mislim da je to stvaralo veliko nepoverenje u estabilšmentu, među činovništvom. A činovništvo je strašna reč. Mislim da je svaka moja ideja unapred bila osuđena na propast. Mogao sam ja ne znam šta da kažem, ali ne daj mu, jer ako on prodre onda će doći i drugi, treći i za nas više nema posla. Glavni problem antibirokratske revolucije je kako će ona da se oslobodi birokratije. Koju ne samo da nije srušila nego ju je još uvećala. Antibirokratska revolucija se oslanja na činovništvo, na ćate, na pisare. Ona se ne oslanja na seljake, pa čak ni na radnike. Ona počiva na nekim gradskim međuslojevima. Automehaničare, recimo, koji su ipak tu još i bezazleni... Ja sam posle svega morao da promenim auto-mehaničara jer me je maltretirao: "Gospodine Bogdanoviću, vi da budete izdajica srpskog roda, vas su one ustaše izmanipulisale, dajte da napišemo jedno pismo, evo ja ću da vam napišem, da pošaljemo onom Danasu, onoj Jeleni Lovrić (8) p... joj m..." To je ta vrsta ljudi. Ja živim u selu. Selo je rezervisano. Seljak je mudar i seljak ima osećanje tragičnosti. Seljak oseća da ako bude građanskog rata, da će njegova deca da ginu, neće ovi bukači. To je veliko iskustvo seljaka, svih bez obzira na veroispovest. Mislim da je to stabilniji deo Jugoslavije. Ja se divim radnicima. Divim se tim ljudima koji rade dobro. Rade dobro, rade kao ludi a ne mogu da zarade. I žive na ivici egzistencije. Dokle će oni to da prihvataju. Divim se rudarima. U tom rudniku se gine. Aleksinac, jedanput, dvaput, tgriput, dolaze televizije, dolaze voditelji, pitaju ih čiste blesavosti: je l' vam teško, niko ih ne pita: ljudi, šta radite, gde vam je sindikat. Pa koji bi sindikat rudaru dozvolio da iz godine u godinu ginu ljudi? Pojavi se neki da ide u "aps" istog trenutka, i čita neke blesave izjave, smeška se kao budala. Strašnu sliku o nama ostavlja. Tu se opet vraćamo na problem naše srpske drame. Mi sami o sebi ostavljamo strašnu sliku. I sad se ja divim tom narodu, koji sa tim ludačkim strpljenjem to sve prima. To nigde u svetu nema.

*Postoji li socijalizam? Da li je to samo puka kovanica?

Ja mislim da treba menjati vokabular, treba menjati rečnik. Sve su to reči moje generacije, i ranijih generacija koje za vas ne moraju više da važe. Gde je granica kapitalizma i socijalizma. Ja je ne vidim, gde je granica između religije i ateizma? Ja je ne vidim. Nema religioznog čoveka koji nema ateističke sumnje, i nema ateista, ako nije budala, koji se ne postavlja prema konačnim pitanjima, prema pitanju apsoluta, kako se to kaže. Upravo ovi procesi u Evropi ne važe. Pa, gde je socijalizam? U Švedskoj ili u Albaniji? Albaniji, Rumuniji, da ne pominjem sad i Jugoslaviju.
 
*Još uvijek uspijeva demagogija o "napuštanju socijalizma". Pominjali ste te neke gradske međuslojeve...

Znate šta, ti mehaničari su na kraju krajeva bezazleni. Tog mog mehaničara, na primer, koji je vrlo simpatičan čovek, njega truju tri-četiri bitange advokata, koji sede s njim, piju i oni mu objašnjavaju politiku. Znači, i oni su manipulisani. Ali, cela priča o svetosti socijalizma i o čuvanju socijalizma, i celokupno sujeverje socijalizma potiče od ćata, od činovništva. To su sve loši činovnici, to su ljudi bez profesija. To se sve podizalo kroz te političke škole, kroz neke kurseve. Oni nemaju kuda da se vrate, u tome je stvar. Tu se krije i velika opasnost. Šta ćete vi sa dva miliona ljudi od kojih se većina tako već deformisala, ugojila, izgubila kondiciju, pa nisu ni za neki new deal, ne mogu ni da kopaju kanale. Nisu više ni za fizički rad. Ako je nekad radio za strugom, on o tom strugu više nema pojma. Ako je nekad bio učitelj, on više ne može da se vrati, zaboravio je šta je bio. Profesije su se izgubile.
 
*Na kraju, da ja Vama nešto ispričam. Imao sam prilike da razgovaram sa Ljubišom Đorđevićem, vlasnikom firme "Stilski nameštaj Đorđević", pa smo tako napravili i jedan intervju. Odavno me nečiji stavovi nisu tako oduševili. Da li se slažete da budućnost pripada takvim ljudima i poduzetničkom duhu koji oni donose?

To je jedan fini čovek. Ja ga pratim samo kroz komade nameštaja, jer ja sam ljubitelj starog nameštaja. On bi svuda u svetu bio tretiran kao umetnik. I to umetnik visokog ranga. To je marketerija, u francuskim muzejima se čuvaju primerci velikih marketera sa potpisima. On verovatno i potpisuje svoje stolice. Takvi ljudi su krupna šansa. Mi uopšte imamo veliku zalihu u zanatskim tradicijama: moda, dobra obuća, ručna izrada. Sve što je veština prstiju, mi bismo mogli brzo da dignemo na jedan sloj. Ne dadu opštinari. Oni su ljubomorni na njih. Oni ih mrze. Oni ih pakleno mrze. Ja mislim da bi oni tog Đorđevića obesili na Terazijama da mogu. Eto, to je naša slika.

*Hvala Vam najlepša, i želimo Vam još mnogo velikih djela.
 
Napomene:
 
1. Novinarka zagrebačke televizije
 
2. Azem Vlasi, albanski funkcioner, uhapšen za vreme Slobodana Miloševića
 
3. Beogradski partijski funkcioner, ubijen. Ubistvo nerasvetljeno.
 
4. Partijski funkcioner, ministar republičkog i saveznog ministarstva policije u vreme Slobodana Miloševića. Izvršio samoubistvo.
 
5.  Funkcioner u Skupštini grada Beograda.
 
6.  Aleksandar Bakočević, gradonačelnik Beograda.
 
7. Ivan Stambolić, predsednik Predsedništva Srbije. Nestao uoči septembarskih izbora 2000.
 
8. Jelena Lovrić, komentator zagrebačkog lista Danas.

 

*Valter, Sarajevo, 15. decembar 1989; preuzeto iz knjige “Glib i krv”

Oceni 5