Mit o Sizifu: Filozofijsko samoubojstvo
Alber Kami

Photo: www.theatredelaville-paris.com

Čovjek je uvijek žrtva svojih istina

Osjećaj apsurda nije isto sto i pojam apsurda. Na njemu se zasniva, samo je jedna točka. Ali se njime ne rezimira, osim u kratku trenu kad iznosi svoj sud o svijetu. Potom mora ići dalje. Živ je, to će reći da mora umrijeti ili odjeknuti dalje. Kao i teme koje smo povezali. Ali, ni tu me više ne zanimaju djela ni duhovi čija bi kritika zahtijevala neki drugi oblik i neko drugo mjesto, već otkriće onog što je zajedničko u njihovim zaključcima. Nikada možda duhovi nisu bili tako različiti. Ali ipak, duhovne krajolike kojima se oni kreću prepoznajemo kao istovjetne. Pa i kroz tako različita znanja na isti se način razliježe krik koji je svršetak njihova puta. Osjećamo dobro da postoji podneblje zajedničko duhovima na koje smo netom podsjetili. Kazati da je to podneblje ubojito, jedva znači igrati se riječima. Življenje pod ovim zagušljivim nebom nalaže da odatle izađemo ili da tu ostanemo. U prvom slučaju, valja znati kako izaći odatle, u drugom, zašto tu ostati. Tako određujem problem samoubojstva i zanimanje koje mogu pobuditi zaključci egzistencijalne filozofije.

Želim se prije toga na trenutak udaljiti od pravog puta. Dovle smo mogli omeđiti apsurd s pomoću izvanjskog. Možemo se ipak zapitati što je u tom pojmu jasno i neposrednom analizom pokušati pronaći njegovo značenje s jedne strane, a posljedice koje iz njega proizlaze s druge.

Optužim li nedužna čovjeka za stravičan zločin, tvrdeći kreposnu čovjeku da je žudio za vlastitom sestrom, on će mi odgovoriti da je to apsurdno. To negodovanje ima svoju šaljivu stranu. Ali također i svoj duboki razlog. Krepostan čovjek objašnjava tim odgovorom konačnu suprotnost između čina koji mu pripisujem i svih svojih životnih načela. „To je apsurdno” znači: „to je nemoguće” ali i: „to je proturječno”. Spazim li nekog čovjeka da nasrće hladnim oružjem na strojnice, držat ću njegov čin apsurdnim. Ali, on je takav samo zbog nesklada između njegove nakane i stvarnosti što ga očekuje, zbog proturječnosti koju mogu pojmiti između njegovih stvarnih snaga i cilja koji sebi postavlja. Ocijenit ćemo također da je neka presuda apsurdna ako je suprotstavimo presudi koju su činjenice prividno zahtijevale. Isto tako, opet izvodimo dokaz na temelju apsurda usporedimo li zaključke ovog razmišljanja s logičnom stvarnošću koju želimo uspostaviti. U svim tim slučajevima, od najjednostavnijeg do najsloženijeg, apsurdnost će biti toliko veća koliko se razmak između dijelova moje usporedbe bude uvećavao. Postoje apsurdni brakovi, izazovi, zlobe, šutnje, ratovi, pa i mir. U svima njima apsurdnost se rađa iz usporedbe. Imam, dakle, razloga reći da se osjećaj apsurdnosti ne rađa iz jednostavnog ispitivanja neke činjenice ili dojma, već da izvire iz usporedbe jednoga činjeničnog stanja i određene stvarnosti, između akcije i svijeta koji je nadilazi. Apsurd je, u biti, razdvojenost. Nije ni u jednom ni u drugom od uspoređenih elemenata. Nastaje iz njihova sučeljavanja.

Na planu inteligencije mogu, dakle, kazati da apsurd nije u čovjeku (ako bi jedna takva metafora mogla imati smisla) ni u svijetu, već u njihovoj zajedničkoj prisutnosti. On je, za sada, jedina sveza što ih spaja. Želim li ostati kod bjelodanih stvari, znam što želi čovjek, znam što mu pruža svijet, te sada mogu reći da znam i što ih spaja. Nemam potrebe istraživati dalje, jedna jedina sigurnost dostatna je onomu koji je traži. Važno je samo odatle izvući sve zaključke. 

Neposredan je zaključak istodobno metodsko pravilo. Neobično trojstvo koje objelodanjujemo nipošto nije neočekivano otkrivena Amerika. Ali, s podacima iskustva ima zajedničko to da je istodobno i beskrajno jednostavno i beskrajno složeno. U tom pogledu, prvo od njegovih obilježja jest da je nedjeljivo. Uništiti jedan od njegovih elemenata znači uništiti ga u cijelosti. Apsurd ne može postojati izvan ljudskog duha. Na taj način, apsurd završava smrću kao i sve. No, apsurd ne može postojati ni izvan ovoga svijeta. I po tom elementarnom mjerilu držim da je pojam apsurda bitan i da može biti prva od mojih istina. Metodsko pravilo, na koje smo maloprije podsjetili, javlja se i ovdje. Ako držim da je nešto istinito, moram to i čuvati. Trudim li se riješiti neki problem, ne smijem samim tim rješenjem zabašuriti jedan od elemenata problema. Jedini podatak za mene je apsurd. Problem je u tome da doznamo kako izaći iz njega, i mora li se samoubojstvo izvesti iz tog apsurda. Prvi i u osnovi jedini uvjet mojih istraživanja jest sačuvati ono što me uništava, prema tome, poštovati ono što u tome držim bitnim. Baš sam to i odredio kao sučeljavanje i neumornu borbu.

A doguram li tu apsurdnu logiku do kraja, moram priznati da ta borba pretpostavlja potpunu odsutnost nade (koja nema veze s očajem), stalno neprihvaćanje (koje ne valja miješati s odricanjem) i svjesnu nezadovoljenost (koja se ne može izjednačiti s mladenačkim nemirom). Sve ono što uništava, zabašuruje ili usitnjava te zahtjeve (a na prvom mjestu pristanak koji uništava razdvojenost) ruši apsurd i omalovažava stav koji se tada može predložiti. Apsurd ima smisla samo ako se na njega ne pristaje.

Bjelodana je činjenica, koja se čini posve moralnom, da je čovjek uvijek žrtva svojih istina. Kada ih je jedanput priznao, ne može ih se osloboditi. Potrebno je malo i platiti. Čovjek koji je postao svjestan apsurda zanavijek je vezan za njega. Čovjek bez nade i svjestan toga ne pripada više budućnosti. To je jasno. Ali je jasno i to da on nastoji umaknuti svijetu čiji je tvorac. Sve što prethodi ima smisla samo s obzirom na taj paradoks. Ništa ne može biti poučnije u tome pogledu nego da sada ispitamo na koji način su iznosili svoje zaključke ljudi koji su, polazeći od kritike racionalizma, prepoznali apsurdno podneblje.

Ali, ostanimo kod egzistencijalnih filozofija; vidim da mi sve one bez iznimke predlažu bijeg. Na temelju osobna razmišljanja, polazeći od apsurda na razvalinama razuma, u svijetu zatvorenu i ograničenu na ljudsko, one uzdižu do neba ono što ih uništava, i nalaze razlog nadanja u onome što ih osiromašuje. Ta je prisilna nada u svih religiozne prirode. Zavrjeđuje da se na njoj zaustavimo.

Ovdje ću primjera radi analizirati samo nekoliko zasebnih tema u Šestova i u Kierkegaarda. Ali Jaspers, dotjeran do karikature, dat će nam tipski primjer ovog stava. Time će ostalo biti jasnije. Ostavljamo ga nemoćnog da ostvari transcendentalno, nesposobnog da ispita dubinu iskustva i svjesnog toga svijeta uzdrmana porazom. Hoće li ići dalje ili bar izvući zaključke iz tog poraza? On ne donosi ništa novo. U iskustvu je našao samo priznanje svoje nemoći i nikakav izgovor da bi izveo neko zadovoljavajuće načelo. Pa ipak, bez opravdanja, sam to kaže, jednim udarcem utvrđuje istodobno transcendentalnost, iskustveno biće i nadčovječanski smisao života pišući: „Unatoč svakom objašnjenju i svakom mogućem tumačenju, poraz ne pokazuje ništavilo, već biće transcendencije.” To biće, koje iznenada i slijepim činom ljudskog povjerenja objašnjava sve, on određuje kao „nepojmljivo jedinstvo općeg i pojedinačnog”. Tako apsurd postaje bog (u najširem smislu te riječi), a ta nemoć da se shvati - biće koje objašnjava sve. Do takva prosuđivanja ne vodi nikakva logika. Ja ga mogu nazvati skokom. A paradoksalno, mi razumijemo Jaspersovu ustrajnost, njegovo beskrajno strpljenje da pokaže neostvarivost iskustva transcendentalnog. Jer, što je nestalnija ta približnost, što se uzaludnijom pokazuje ta definicija, to mu je stvarnije ono transcendentalno, jer strast kojom ga žudi afirmirati upravno je razmjerna s raskorakom između njegove moći objašnjavanja i iracionalnosti svijeta i iskustva. Tako se čini da Jaspers ulaže utoliko više žestine u rušenje predrasuda razuma ukoliko će korjenitije objašnjavati svijet. Taj apostol ponižene misli naći će, na vrhuncu poniženja, čime obnoviti biće u svoj njegovoj dubini.

Mistična misao zbližila nas je s tim postupcima. Oni su opravdani jednako kao i bilo koji duhovni stav. Ali u ovom trenutku postupam kao da neki problem shvaćam ozbiljno. Ne prejudicirajući o općoj vrijednosti toga stava, te moći poučavanja, želim samo razmotriti odgovara li on uvjetima koje sam sebi postavio, je li dostojan sukoba koji me zanima. Tako se vraćam Šestovu. Jedan komentator prenosi neke njegove riječi koje zaslužuju pozornost: „Jedini istinski izlaz”, kaže on, „upravo je tamo gdje nema izlaza po ljudskom sudu. Inače, zašto bi nam bio potreban Bog? Bogu se obraćamo samo da bismo dobili nemoguće. Što se tiče mogućeg, za to su dostatni ljudi”. Ako postoji šestovljevska filozofija, mogu svakako reći da je ona time u cijelosti rezimirana. Jer kad Šestov, na kraju svojih strastvenih analiza, otkriva temeljnu apsurdnost cijele egzistencije, on uopće ne kaže: „Evo apsurda”, već: „Evo Boga: valja mu se prepustiti, čak ako i ne odgovara nijednoj našoj racionalnoj kategoriji.” Da ne bi bilo zabune, ruski filozof nagovještava čak da je taj Bog možda pakostan, pun mržnje, nepojmljiv i proturječan, ali baš kad je njegov lik najstrašniji, on najviše potvrđuje svoju moć. Njegova je veličina u njegovoj nedosljednosti. Njegov je dokaz u njegovoj neljudskosti. Valja skočiti u njega i tim se skokom osloboditi racionalnih iluzija. Za Šestova je, dakle, prihvaćanje apsurda istodobno sa samim apsurdom. Utvrditi ga, znači prihvatiti ga - i cijeli je logični napor njegove misli u tome da ga objelodani da bi u isto vrijeme iskrsnula neizmjerna nada koju on donosi. Još jedanput, taj stav je opravdan. Ali ja sam ovdje sebi preduzeo da razmotrim jedan jedini problem i sve njegove posljedice. Ne moram ispitivati patetiku neke misli ili nekoga religioznog čina. Za to imam cijeli svoj život. Znam da iracionalist drži šestovljevski stav razdražujućim. Ali znam i da Šestov ima pravo protiv racionalista i želim samo znati ostaje li vjeran zapovijedima apsurda.

Prihvatimo li, dakle, da je apsurd suprotnost nadi, vidjet ćemo da egzistencijalna misao, za Šestova, pretpostavlja apsurd, ali ga ne dokazuje. Ta suptilnost misli jest patetična žonglerska majstorija. Kad Šestov, s druge strane, suprotstavlja svoj apsurd javnom moralu i razumu, naziva ga istinom i otkupljenjem. U osnovi, dakle, i u tom određenju apsurda ima pohvale koju mu Šestov daje. Priznamo li da sva nemoć tog pojma leži u načinu kako se on sukobljava s našim elementarnim nadama, osjećamo li da apsurd, da bi opstao, zahtijeva neprihvaćanje, vidjet ćemo da je izgubio svoj istinski lik, svoju ljudsku i relativnu narav da bi stupio u jednu neshvatljivu i istodobno zadovoljavajuću vječnost. Postoji li apsurd, onda je on u svijetu čovjekovu. Od trena kad se njegov pojam promeće u odskočnu dasku vječnosti, više nije vezan za ljudsku lucidnost. Apsurd više nije ono bjelodano što čovjek utvrđuje a ne prihvaća. Bitka je izbjegnuta. Čovjek integrira apsurd i u tom se jedinstvu gubi njegov presudni značaj - suprotnost, razdor i razdvojenost. Taj je skok izmicanje. Šestov koji tako rado spominje Hamletove riječi: The time is out of joint, piše ih, dakle, s nekom vrstom divlje nade koju slobodno pripišemo njemu osobno. Jer, nije ih tako Hamlet izgovorio niti Shakespeare napisao. Opijenost iracionalnim i sklonost ekstazi odvraća od apsurda pronicljiv duh. Za Šestova je razum jalov, ali postoji nešto iznad razuma. Za apsurdni duh razum jest jalov, a iznad razuma ne postoji ništa.

Taj skok može nam donekle osvijetliti istinsku prirodu apsurda. Znamo da on vrijedi samo u ravnoteži, da je on, prije svega, u usporedbi, a ne u elementima te usporedbe. Međutim, Šestov baš polaže cijelo težište na jedan od elemenata i remeti ravnotežu. Naša želja da razumijemo i naša čežnja za apsolutnim objašnjive su samo toliko koliko sami možemo razumjeti i objasniti mnoge stvari. Uzalud je bezuvjetno nijekati razum. On ima svoje područje u kojem je djelatan. A to je baš područje ljudskog iskustva. Stoga bismo željeli sve učiniti jasnim. Ako to ne možemo, ako se tom prigodom rađa apsurd, to se događa baš u susretu toga djelatnog, ali ograničenog razuma i iracionalnog koje se uvijek nanovo pojavljuje. A kad se Šestov diže protiv jednog Hegelova stava, kao što je na primjer: „Kretanja Sunčeva sustava ostvaruju se u skladu s nepromjenjivim zakonima, a ti su zakoni njegov razlog”, kad rabi svu svoju strast da razbije spinozijanski racionalizam, on točno zaključuje o ispraznosti svakog razuma. A odatle, prirodnim i neopravdanim zaokretom dolazi do nadmoći iracionalnog. (1) Međutim, prijelaz nije jasan. Jer ovdje se mogu umiješati pojmovi granice i plana. Prirodni zakoni mogu vrijediti do određene granice, a čim se ona prijeđe - zakoni se okreću protiv sebe samih da bi stvorili apsurd. Ili se pak oni mogu opravdati na planu opisa a da time ne budu istiniti na planu objašnjenja. Sve je ovdje žrtvovano iracionalnom, a kako je zahtjev za jasnoćom zanemaren, apsurd iščezava s jednim od predmeta svoje usporedbe. Apsurdni čovjek, naprotiv, ne provodi to poravnanje. On priznaje bitku, ne prezire posve razum i prihvaća iracionalno. Tako ima pred očima sve podatke iskustva i nije baš raspoložen skočiti prije negoli sazna. On jedino zna da u toj usredotočenoj svijesti nema više mjesta za nadu.

(1) Naročito u povodu pojma izuzetka, a protiv Aristotela.

Tagovi

Oceni 2