Čovjek koji je pravio nakit za sirotinju

Brecht, Bertolt

Cijenio sam Brechtov teatarski koncept, volio njegove priče, songove u njegovim dramskim tekstovima posebno, od dramskih tekstova najviše Majku Courage i njezinu djecu, ali sve da ni jedan tekst koji je napisao nisam volio, zbog ovog događaja bih. A dogodilo se ovo: Shelly Winters, u to doba slavna američka glumica, vidje u doba Drugog svjetskog rata u svom teatru nekog Nijemca, izbjeglicu, vrtio se okolo po sali, pomagao na sceni, možda je, mislila Shelly, čistač, svakako jedan od „pomoćnog osoblja“. Slabo je govorio engleski, slabo mu bilo u svakom pogledu. Odvede ga glumica kod svojih roditelja, Nijemaca, da ima čovjek s nekim razmijeniti neku riječ. Mnogo godina kasnije glumica je sa zaprepaštenjem saznala da je taj siromah bio Bertolt Brecht. „Što vam je on rekao, je li vam rekao tko je, čime se bavi?“, pitala je šokirana glumica roditelje. „Nije puno o sebi govorio. Samo je rekao da on pravi nakit za sirotinju“. Tako je to Brecht rekao. Da pravi nakit za sirotinju. Ima li ljepšeg i točnijeg opisa pisca i njegova djela, ima li?

Bukowski, Charles

Jedinstven slavni pisac, koji je bio i htio ostati marginalan. Svoj succès de scandale može zahvaliti svom osobnom ponašanju, svojoj nebrizi za društvene konvencije, svom nedostatku ambicija i svojoj stilskoj jednostavnosti. Pisao je pjesme i prozu koja nalikuje nesputanom kazivanju, pisao tekstove bez želje da budu objavljivani, bez ikakve želje da njegovo pisanje postane „veliki narativ“, jer je to u osnovi bila tek spontana, naizgled ležerna priča ne baš ugodnog junaka. Mnogi su pokušali pisati poput njega (on bi im vjerojatno rekao „Nemojte ni pokušavati, što će vam to“), mislili to je jednostavno, imaju oni slične priče: skitali su, pili naokolo, švalerali se, ponašali se ležerno, odnosili s cinizmom prema drugima i indiferentnošću prema životu, sve kao Bukowski. Samo nisu znali pisati. Ne mogu reći šteta. Tako je mnogo pisaca nastalo od svakog velikog, poneki nije bio loš, ali su se čitatelji uvijek vraćali velikima, a od epigona bježali, loše imitacije mahom same posustale, a kada nisu, postajale napast drugima i muka sebi samima. Zato vjerujem da bi i za književnost bilo bolje da su se neuspjeli imitatori Bukowskog držali šanka i tu sve svoje kazali, uvijek se nađe zainteresirani slušatelj, pod uvjetom da mu se plati rakija-dvije.

Bulgakov na sceni

Čitao sam Majstora i Margaritu Mihaila Bulgakova, tu fantazmagoričnu menipeju nekoliko puta, u prevodu, prijevodu, a i na engleskom, tekst dobro znam, znam njegovu povijest i priču o sudbini romana, i mnoge interpretacije znam, od filozofske do političke, prema kojoj je Sotona Lenjin ili možda karikirani Staljin, a po nekima je riječ o Stanislavskom, tadašnjem utjecajnom „teatarskom djelatniku“, s kojim je s dosta muke surađivao i majstor Bulgakov, a Majstor u romanu je po svoj prilici, pročitao sam, bio Gorki, neće biti iznenađenja, čak strahujem od razočarenja, iako je i sam autor teksta pripadao sceni. Život mu je bio vezan za teatar. I iz priče o Majstoru i Margariti izbija ritam igre, u samu priču je čak uključena scena, a priča podijeljena po „slikama“. Cijeli ovaj roman je sprega osobnih drama i volje vladara sudbine, kako u predstavi na sceni tako i u životu, pa kao svaka drama ide ka krešendu, ka kulminaciji i katarzi, ka dramatičnom razrješenju. Mogla bi, dakle, to biti dobra predstava, ali sam ipak pomalo skeptičan. Znam, doduše, da je teatarska trupa Complicité čuvena, Barbicanova scena samo za najbolje, znam i da je ova predstava hvaljena, što nije lako postići u Londonu, „world capital of theatre“, u kojem je sve što sam mislio da je umjetnost scene drugačije, i uvijek još bolje nego što sam očekivao, pa je tako, srećom, bilo i sa ovom predstavom, od glume do scene. A onda neočekivano rješenje na samom kraju: „Ali nema više Majstora“ – vapi Margarita. „Ovdje je!“ – dreknu profesor Voland, Sotona, Lucifer. Mrak, a onda sve bljesnu, snažno svjetlo gledatelje, svjedoke događaja zaslijepi i Sotona se u trenu pretvori u Majstora. Pisac je izmislio Sotonu, a Sotona stvorio Pisca.

Broch, Hermann

Monolog je kazivanje koje je istodobno ispovijest i propovijed. Nietzscheov Zaratustra je od takvih. Monolog u nekim slučajevima pripada osobi koja kazuje zanimljivu priču, a najčešće pripada značajnoj osobi, onoj koja to jest ili misli da jest. Njezin monolog je značajni, ponekad veliki, čuveni monolog, monolog koji kazuje u nekoj ključnoj situaciji, situaciji velike odluke. Drugi monolozi su dosadni, dokaz nedostatka takta i smisla za komunikaciju. U dramskom tekstu monolog se iskazuje u trenutku presudne odluke, u času sumiranja svega što je jedan život ili osoba. U engleskom se jasno razlikuje monolog, koji je obraćanje publici ili drugoj osobi, od solilokvija (soliloquy), što je neka vrsta intimnog kazivanja, kazivanja sebi samom.

Upravo je takav Brochov fantazmagorični roman Vergilijeva smrt: monolog o smislu poezije i postojanja, roman koji je započeo kao kazivanje, kao jedan piščev tekst emitiran na radiju, onda ga pisac pretvorio u amalgam proze, poezije i eseja, u roman o posljednjim satima, o umiranju velikog rimskog pjesnika Vergilija, koga nagriza sumnja u smisao poezije i koji shvati što je istina tek kada dođe s onu stranu riječi. Postoje filozofi koji su trebali biti ili jesu i pisci, poput Kierkegaarda ili Nietzschea, a postoje i pisci koji su trebali biti filozofi. Ili barem mogli biti, ma zapravo jesu i filozofi. Takav je bio recimo Thomas Mann ili Maurice Blanchot, a i Broch je jedan od njih. Zato su njegovi romani „teški“, čitali su ih gotovo samo oni koji su imali puno strpljenja i znatiželje. Njegov roman Mjesečari (u tri toma) i kolosalna Vergilijeva smrt postali su mjera „zahtjevne literature“. Zato su o njima pisali samo vrhunski intelektualci, a i čitali ga slični. Kažu da je i sam Broch pisao do posljednjeg časa svog života, u smrtnom zagrljaju riječi u svoje tekstove unosio i vlastiti kraj. Nije slučajno da je Broch bio omiljeno štivo Michela Foucaulta, a i drugih, meni znanih filozofa, mojih kolega, pa jedan doktorand Brocha čak naziva „prvim post-analitičkim filozofom“. Mislim da njegove tekstove nije moguće zaboraviti. A nije ih moguće zaboraviti jer pamtimo „duboko“ i „teško“, a ne veselo, bezbrižno, pozitivno (koje tako nesmotreno neki kvalificiraju kao „površno“), zato što ono „teško“, jednom usvojeno, ostaje trajno s nama, a u njemu ono „neugodno“ dovodi u pitanje smisao i svrhu naše egzistencije. A baš takav je Brochov opis Vergilijevih spisateljskih dilema, baš takav, težak opis njegovih zadnjih časova. Zato je svaki predani čitatelj i sam pomalo odlazio dok je umirao junak Brochovog romana. U moje doba je taj roman bio vrlo cijenjen iako mu je težak bio i stil i sadržaj. Možda upravo zbog toga, jer smo mi od umjetnosti očekivali mnogo i smatrali da veliko djelo mora biti zahtjevno. Takva djela smo smatrali dubokim i istinitim. Ona su zapravo bila više od književnosti, bili su lijepo pisane, mudre, gotovo svete knjige. A takve nikada nisu lagane. One uvijek traže puno pažnje, ali puno daju i za uzvrat.