Čovjek koji prkosi vremenu

Francuski pisac u doba realizma Gistav Flober, autor svjetski poznatog romana ''Gospođa Bovari'', govorio je kako svaki dan mora da napiše nekoliko stranica sa namjerom da živi duže i ublaži strah od starosti. U današnjem vremenu ljudi bogati duhom i stvaralačkom energijom ne mare mnogo ni za godine ni za starost. Darovite osobe u poznom dobu ne plaše se tereta godina nego misle, stvaraju i energijom duha čuvaju svježinu duše.

Novinar, profesor, doktor nauka, istraživač, pisac, moj urednik i prijatelj Fadil Ademović, sa adresama u Sarajevu, Sidneju i Bijeljini u 87. godini života uporedo priprema i piše petnaest knjiga! Neumorni hroničar, lucidni kritičar i uporni istraživač ušao je u duboke godine da bi otkrivao istinu ispod jugoslovenskog podneblja i pisao knjige o zabludama, tragedijama, obmanama i zločinima koji su se događali ne samo našim precima nego i nama. Nije jednostavno ni lako rasvjetljavati djela zločinaca i njihovih idejnih vođa koji su smišljali šta i kako učiniti da nam svima bude gore. Jer, u nazovidržavama nekadašnje Jugoslavije vlasti slave svoje zločince iz Drugog svjetskog i najnovijeg rata devedestih godina minulog vijeka kao heroje i nevine rodoljube i tako tragediju svojih naroda produžavaju u nedogled.

Fadil Ademović daje odgovore na pitanja iz naše prošlosti koju su mnogi istoričari i novinari iskrivili i nafilovali lažima i tako sve ono što je bio lijepo (antifašizam, brz poslijeratni razvoj i težnja da se život učini dostojnim čovjeka) čime bi se slobodoljubivi svijet ponosio pretvarali u ružan san, A sve ono što je bilo ružno nastoje uljepšati i sve zločine zataškati. I zato u svojim istraživanjima i knjigama Fadil Ademović otvara sumnje, postavlja pitanja i traži odgovore: zašto je čovjek takav i otkud toliko zla u ljudima? Ovo jugoslovensko podneblje ima na jednoj strani gadnu prošlost, krvavu istoriju i budućnost koja nije nimalo svijetla. Zato je naša prošlost unazad jednog vijeka neizvjesnija nego naše sutra.

Svog budućeg urednika i profesora Fadila Ademovića zapazio sam još kao novinarski poletarac s početka šezdesetih godina dvadesetog vijeka kada je radio za sarajevsko ''Oslobođenje'', a njegov izvještaj o posjeti Predsjednika Republike Josipa Broza Tita Zenici prilikom otvaranja jedne od čeličnih peći u ovom velikom kombinatu koji je zapošaljavo više hiljada radnika mogao bi se koristiti kao lekcija u udžbenicima novinarstva. I baš iz te zeničke čeličane lik radnika Arifa Heralića, jednog od junaka mnogih novinskih reportaža, našao se i na jugoslovenskoj novčanici od hiljadu dinara. Za seriju svojih tekstova iz Zenice Fadil Ademović je dobio specijalnu nagradu. Odlazi zatim u Sarajevo gdje uspješno magistrira i doktorira na Fakultetu političkih nauka; postao je profesor studentima žurnalistike. Prije toga, završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu. Nijednog trenutka nije ispuštao novinarsko pero iz svojih ruku. Dolazi u bosanskohercegovački list za selo i poljoprivredu ''Zadrugar'' za glavnog i odgovornog urednika. Ubrzo, ovo glasilo će imati veći tiraž nego ostali poljoprivredni listovi u Jugoslaviji – ''Poljoprivrednik'' u Novom Sadu, ''Zadruga'' u Beogradu, ''Poljoprivredni vjesnik'' u Zagrebu, ''Kmečki glas'' u Ljubljani ili ''Poljoprivredni vestnik'' u Skoplju.

Sredinom 1977. godine telefonski poziv iz Sarajeva. Zove me Fadil Ademović i kaže do što prije dodjem u redakciju ''Zadrugara''. Nisam siguran da li je moj budući urednik znao da u to vrijeme moje pisanje nije bilo baš po volji dobojskih glavešina ili ne; uglavnom otišao sam u Sarajevo, Fadil i zamjenik glavnog i odgovornog urednika Senad Malohodžić srdačno su me primili i rekli: od sutra si novinar ''Zadrugara'' i dopisnik-urednik za sjevernu Bosnu, Vojvodinu i Slavoniju. A meni laknulo – imao sam jaku zaštitu. Riječi Fadila Ademovića uvijek su sijale po mojoj duši kao tople sunačne zrake i u njima nikada nije bilo leda. Uvijek mi je govorio: ''Čitaj i piši jer ćeš tako dugo ostati vitalan''. Svojim obrazovanjem, znanjem i kulturom osvajao je srca mladih novinara i saradnika.

Fadil Ademović rođen je 1931. godine u Bijeljini. Njegov stariji brat Adem Ademović bio je učesnik narodnooslobodilačkog rata od 1941. godine, prvoborac. Poginuo je kao jedan od najhrabrijih partizana u Semberiji. Novinarsku karijeru počeo je Fadil Ademović u listu ''Naša riječ'' u Zenici i uspješno nastavio u ''Oslobođenju'' i nekada uglednoj sedmičnoj reviji ''Svijet''. Poslije ''Zadrugara'', gdje je desetak godina bio glavni i odgovorni urednik, imenovan je za savjetnika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i pred rat je otišao u penziju. Dobitnik je najviših novinarskih nagrada za životno djelo: ''Veselin Masleša'' Udruženja novinara Bosne i Hercegovine i ''Moša Pijade'' Saveza novinara Jugoslavije, nagrade gradova Zenice i Bijeljine… U dva mandata bio je predsjednik Udruženja novinara Bosne i Hercegovine.

U penziji počinje izuzetno plodna karijera publiciste, istraživača i istoričara. Do ove godine, kada je proslavio 87. rođendan, napisao je nekoliko kapitalnih knjiga. Još prije odlaska u mirovinu počeo je da istražuje istoriju i razvoj novinarstva. Plod tog rada bile su knjige ''Prve novine i novinari u Bosni i Hercegovini'' i ''Bosanskohercegovačka štampa između dva svjetska rata: 1918 – 1941''. Samo dvije godine poslije rata izašle su još dvije knjige iz pera Fadila Ademovića: ''Princ palikuća u Sarajevu'' u kojoj se opisuje ratno pustošenje Eugena Savojskog grada na Miljacki i ''JNA – beznađe zla''. Posljednje godine minulog milenijuma pojavljuje se knjiga ''Novinarstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941 – 1945''. Čovjek koji prkosi vremenu, na početku 21. vijeka štampa knjigu ''Atif Purivatra – život i djelo'' koja je proglašena za najbolju knjigu u BiH 2002. godine. Moj urednik i profesor ne haje za godine: već 2007. pojavljuje se njegova knjiga većeg formata na 814 stranica: ''Crkveno bespuće u politici''.

- Ova knjiga puna je podataka, citata, dokumenata, analiza i zaključaka – nepregledno more istine koja izranja kao stijena iz dubina ovog vremena laži – napisao je novinar Jusuf Trbić, Fadilov zemljak. Čim je izašla, knjiga je postala nezaobilazni orijentir svim istraživačima vremena i religijske i političke prakse koja je ostavila krvavi trag na tlu nekadašnje Jugoslavije. Pitao sam ga kako je uspio da sve to sakupi i zapiše i stvori tako vrijednu knjigu. Odgovorio je da to nije teško: godinama se istražuje po starim kompletima novina i arhivima i sakuplja građa i onda se to posloži i napiše..

Slijedi još jedan veliki poduhvat: četiri knjige u dva toma ''Četništvo i četnička propaganda u jugoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu''. Kako navodi Trbić, kvislinška i zločinačka priroda četničkog pokreta predstavljena je temeljito i dokumentovano da sve rehabilitacije četnika, uključujući i Dražu Mihailovića izgledaju smiješno. Fadil Ademović se upustio i u rasvjetljavanje tvrdnji kvaziistoričara da je Mihailović osuđen na temelju falsifikovanih dokumenata. Kopao je po četničkim, njemačkim, talijanskim i ustaškim izvorima i došao do zaključka da su dokazi izneseni na suđenju zasnovani na tačnim činjenicama i podacima.

U knjigama Fadila Ademovića obrađene su i strahote minulog rata za koji veliku krivicu snosi i nekadašnja Jugoslovenska narodna armija. O toj Armiji i njenom sunovratu napisana je knjiga sa simboličnim naslovom ''JNA –beznađe zla'' . Neshvatljivo je da je JNA, čiji je zadatak bio da čuva teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije, države koja je za vojsku, prvenstveno za oružje, generale i oficire izdvajala milijarde dolara, upravo prva krenula u rušenje i ubijanje svoje zemlje. Nekada je ta Armija bila ''odbrana tvoja'', kako je pjevao Branko Ćopić, a onda, za vrijeme ministara Nikole Ljubičića, Branka Mumule i Veljka Kadijevića i bukvalno postajala – beznađe.

Knjige Fadila Ademovića odlikuju se svježinom stila i izražajnom snagom i pisane su razumljivo i jednostavno ne samo za visokoobrazovane ljude nego i za sve čitaoce koji vole istinu. To je čovjek koji u svojim poodmaklim godinama živi bez pakosti i tuge, to je plemeniti duh koji ne stari. A za otmjene i umne ljude i duhom bogate žene ne postoji starost.

Fadil Ademović često iz Sarajeva odlazi u Sidnej gdje žive njegova djeca, ali stigne i da navrati u svoju rodnu Bijeljinu. Stalno putuje, čita, istražuje i piše. Jer, pisati za Fadila Ademovića znači ostati vjeran svom idealu: istini i želji da svijet bude bolji i pravedniji.