Tamnoput i tužnog lica
Nebb 03 S

Photo: Anne Magill

Čovjek koji se odmara

Stric Andrea dolazio je svake godine točno prvih dana kolovoza i kod nas ostajao i poneki tjedan rujna. Njegov stari Renault 4 i dalje je bio u voznom stanju, a služio mu je i kao  štiva, jer su mu sad namirnice i svakidašnja prehrana postali najvažnija životna briga. Špageti, riža, pelati, parmezan, kava i mnogo litrenki vina, crnog, a ne crvenog, kako su govorili u Torinu, ali u svakom slučaju Barolo, Barbera, Dolcetto… Najbolja, jer on je uvijek birao najbolje i najskuplje. I tako oduvijek, još od mladih dana kad su mu, premda je na posao išao u plavom kombinezonu, cipele morale biti elegantne. U četvrtima Veruda i Barake ubrzo je došao na glas i svi su ga već nazivali piturom. Imao je svoju radionicu sa skladištem pozadi, četiri radnika i nekoliko šegrta i dobro zarađivao, jer on nije bio običan soboslikar, nego dekorater zaljubljen u svoj zanat, koji je zidove dvaput i triput prelazio valjkom i biranim uzorcima za porube s naknadno iscrtanim viticama koje su ostavljale dojam osjenčanog okvira. Subotom bez kašnjenja tjedna plaća, a navečer… pa dobro, pustimo sad subotnje večeri.

Nakon hrane na red je dolazila torba s tunjama. Izvlačio bi jednu po jednu i hvalio im ribarska svojstva: poseban najlon, proziran za izlov na srednjim dubinama, plav i zelen za tamne dubine. A zatim udice, polirane, posrebrene, veće za orade i zubace, manje za špare, arbune, baraje, fratre… I još cijeli niz olova, kopči i tunja. Ali nipošto štapovi. „Štapovi su za početnike, za gospodu, za niškoristi. Mi smo ozbiljni ljudi!“

Prvih je godina dolazio vespom. On, koji u Puli nije htio ni bicikl, morao se prilagoditi novim prilikama i novim ritmovima koje je život tamo gore nametao. U početku je pokušao nastaviti sa svojim zanatom, ali tamo gospodina pitura nitko nije poznavao i ljudi nisu imali potrebe za porubima i viticama, niti želje trošiti, „ma nabaci jednu ruku boje i vozi…“ A poslije, i nemilosrdna je konkurencija učinila svoje. Preostala je samo tvornica. Gore nego u vojsci. Tamo je trebalo „skakat’ k’o majmun” da se ne zaostane s ubitačnom normom, i po tko zna koji put pokazivao bi prstenjak lijeve ruke koji mu se skvrčio i ukočio zbog nesreće na radu. Zatim toksični plinovi, otrovne mješavine gume, i noćne smjene od kojih bi cijeli sljedeći dan bio ošamućen.

Ostao je neženja i dugo živio s roditeljima, također esulima iz ’47. Kad je potom ostao sam, morao se uhvatiti kućanskih poslova te postao sitničav i prezahtjevan prije svega u izboru i pripremi jela. Povrće oprati sedam puta, bila je jedna od njegovih mudrih izreka. Dagnje su morale biti barem 24 sata u vodi koju je često trebalo mijenjati da se očiste. On je i u Puli volio odlaziti na tržnicu, a posebno u ribarnicu. A u međuvremenu tunje su trunule u torbi. „Još nismo spremni“, znao bi reći, „pecanje traži određenu pripremu, određeno vrijeme.“ Zapravo je s godinama izgubio nekadašnji polet. Kosa mu je ostala na glavi, prosijeda, ali ipak gusta, kao i onaj ironični osmijeh pod tankim brčićima poput Clarkea Gablea. Iskreno, više nego djelovati sad mu se dopadalo maštati.

Za blistavih rujanskih dana, kad bi plaže opustjele, opet je obilazio mjesta svoje mladosti. Svaka uvalica, klanac, stijena, kamen činili su se davnim uspomenama. Smreka, grmovi majčine dušice, smilja, grmovi kadulje koju je gotovo pobožno žvakao prizivali su osjećaje i snoviđenja koja su dugo vremena bila uspavana.

Ali snovi i sjećanja neizbježno su morali ostati jedini preostali dodir s vlastitim gradom. Iznenadna i paralizirajuća bolest primorala ga je na invalidska kolica u domu za nemoćne tridesetak kilometara od Torina.

Kod nas je u međuvremenu povijest slijedila svoj tok, ali je naišla na sve zamršenije klupko koje je bilo nemoguće razmrsiti. Na gordijski čvor. Stoga je trebalo presjeći i to je učinjeno vrlo bolno.

Među prvim izbjeglicama koji su iz Bosne stigli u naš grad, isticao se mladić otmjena izgleda, tamnoput i tužnog lica uokvirenog nenjegovanom bradom i namjerno razbarušenom crnom kosom. Na otvorenju jedne izložbe predstavio se kao slikar, Omer, diplomirao na sarajevskoj Akademiji. U našoj je kući, oduvijek okupljalištu umjetnika, primljen srdačno. Uglavnom se razgovaralo o umjetnosti i suvremenom slikarstvu. Nismo se zadržavali na situaciji u njegovom gradu, no mogla se naslutiti sva njegova patnja i briga za one koji su tamo ostali. Htio se nekako vratiti, premda je bio svjestan opasnosti kojoj se izlaže, ali tamo dolje ostala mu je starica majka koja nije htjela napustiti kuću.

Budući da je trenutno situacija u Bosni bila možda manje opasna, odlučio je otputovati i zamolio nas može li kod nas ostaviti jedno njemu važno platno na čuvanje, s obzirom na to da je riječ o njegovom diplomskom radu predstavljenom na Akademiji. Ogromno platno bilo je smotano oko drvenog držača. Kad ga je ne bez zrnca ponosa, odmotao, prenerazili smo se u nevjerici. Platno je, posve naturalistički, predstavljalo nagog muškarca koji je spavao ispružen na glatkoj stijeni. Najčudnije je bilo što je muškarac bio savršena slika i prilika našega strica Andree. Štoviše, bio je to upravo on. Sve se podudaralo do najsitnijih detalja te se dobro vidio i ukočeni prstenjak, odnjegovani brk i premda je muškarac spavao, onaj lagani osmijeh kao kod nekoga tko je potpuno zadovoljan što se nalazi u tom opuštenom položaju, s jednom malo odmaknutom nogom opuštenom na stijeni.

Kad je Omer uspio shvatiti razlog našeg čuđenja, i sam se zbunio i nije uspio sakriti emocije. Život čini čuda! A ipak je sve bilo vrlo jednostavno, objasnio je kad se pribrao. Nekoliko godina ranije dobio je stipendiju za pripremu diplomskog rada. Onda je odlučio posjetiti Istru o kojoj je često slušao kao o gostoljubivom i sugestivnom kraju. Neko se vrijeme zadržao u Puli i s fotoaparatom lutao u potrazi za nečim što bi mu posebno privuklo pažnju, što bi ga inspiriralo. Jednog lijepog dana sredinom rujna, verući se obalom, u nekoj je škrapi naišao na ispruženog golog muškarca koji je vjerojatno zaspao milovan suncem. Iznenadnom asocijacijom, figura ga je podsjetila na Mantegninog Mrtvog Krista, sigurno ne zbog položaja tijela koje je kod mantovanskog umjetnika predstavljalo svu ukočenost smrti i patnju koja joj je prethodila, nego više zbog suzdržane boje i fizičkog izgleda tijela izražene muskulature. Ovdje, u ovoj figuri prenijetoj na platno, opuštenost je bila potpuna. Umjesto ukočenosti bilo je prepuštanje čovjeka koji se svim svojim bićem povjerio morem uglačanoj stijeni. Očigledno da je to bilo njegovo more i njegova zemlja koji su ga prihvaćali štiteći ga poput majke i on je ponirao u taj zagrljaj pun povjerenja.

Zato ga je izabrao, objasnio je na koncu Omer, i naslovio „Čovjek koji se odmara“. U tom prizoru preslikanom na platno činilo mu se da je prepoznao bit čarobnog krajolika koji ga je u tom trenutku ugostio i neraskidivu vezu s onima koji su u njemu živjeli.

*S talijasnskog prevela Lorena Monica Kmet; Objavljeno na portalu Strane

Oceni 5