Čovjek razapet na tri kruga

U januaru 2010. radiolog je toj glumici biopsirao masu. Pod mikroskopom vidio je listove vretenastih ćelija koje se brzo dijele. Tumor koji je napunio krvne sudove i zatrpao normalne nivoe tkiva, bio je rijetka vrsta kancera koja se naziva stromalni gastrointestinalni tumor, ili jednostavno, GIST. Vijest je brzo postala još gora. Novi skenovi su joj pokazali mrlje na jetri, nadute limfne čvorove, kao i masu koji je čvrsto natrunio lijevo plućno krilo, kao da ga je neko poprskao sprejem. Rak je metastazirao po cijelom tijelu. Pročitavši to GIST s kraja godine 2009. Lurija misli da je tog jutra gledao jednu ženu koja je već bila na onom svijetu.

I nije bio ni prvi ni posljednji takav među ljekarima. Iz dana u dan postajalo je sve normalnije da će ta žena nestati zauvijek, kao iznenada oteta. U februaru 2010. Hiba Alami se javila u kliniku San Pietro. Profesor Mannu ispostavlja nalaz da je hirurško liječenje nemoguće: Neoplasia cefalo-pancreatica inoperabile sottoposta a biopsia eco-endoscopica. Dimissione. Tako joj još jednom ovjerava onu smrtnu presudu, na još jedan način, koncentrišući se na novi detalj. Govorilo se o nekoj kombinaciji hemoterapijskih lijekova, ali niko nije jamčio da je hemoterapija djelotvorna za njenu vrstu sarkoma. Svi su joj sugerirali da ima tačno određeno vrijeme. - Potpisala sam svoja pisma, poslala mailove, plaćala račune i usmjerila volju prema kraju. U presudu nije bilo nikakve sumnje. Rečeno mi je da idem kući umrijeti - rekla je Hiba Alami.

Doktor Mannu upućuje je, međutim, svome dobrom kolegi onkologu Jorgeu Saavedri, profesoru i predstojniku na Odjelu za onkologiju Univerzitetske klinike u Valensiji. Pogledavši nalaze Saavedra joj bez mnogo dvoumljenja kazuje da postoji lijek Gleevec - imatinib, koji se inače koristi protiv hronične mijeloične leukemije. Već tada, objasnio je Lurija, profesor Jorge je bio upućen u studije i konkretne slučajeve da Gleevec, osim što veže i onesposobljava Bcr-abl protein, inaktivira drugu tirozin kinazu, zvanu c-kit koji je pokretački gen u GIST-u. U ranim ispitivanjiama, u već potvrđenim slučajevima, Gleevec se pokazao izvanredno klinički aktivnim protiv c-kit-a, a samim tim i protiv GIST-a.

Ne dočekavši brzi kraj, kako su se nadali, Hiba Alami na prvom razgovoru pristaje za profesorom Saavedrom i ulazi u studiju koju vodi. Bolest ju je učinila još smjelijom, a šta je imala izgubiti. Odlučila je leći na odjel za onkologiju klinike u Valensiji i počinje uzimati Gleevec. Mjesec dana kasnije, njeni su tumori nestajali hipnotičnom brzinom. Energija joj se vratila; mučnina je nestala. Ona je iznenada ostala među živim, odlazak je odgođen. Njen oporavak te godine po štampi su nazivali medicinskim čudom. U Olive press iz Valensije objavili su reportažu o njoj, ona je najavila nove uloge, davala je savjete i drugim žrtvama raka; medicina je sustigla rak i stala mu prvi put na rep, napisala je, bilo je razloga za nadu. Čak i ako nije bilo univerzalnog lijeka na vidiku, govorila je prešutno citirajući profesora Saavedru, nova generacija lijekova kontroliraće rak, a sljedeća generacija će napraviti korak dalje i sasvim ga onesposobiti, kao da mu neko povadi detonatore.

Iskoristivši vrijeme koje je opet neočekivano zijevnulo Hiba Alami odigrala je važnu ulogu u seriji La isla de los elegidos koja prikazuje sudionike jednog reality showa na udaljenom ostrvu, koji ne znaju da je u međuvremenu život na Zemlji izumro, tako da se ispostavlja da je ta njihova igra, kao život, posljednja nada čovječanstva. U seriji En la torre de arena igra među nekim ljudima koji se oporavljaju od katastrofalne ekonomske krize i planduju u nekom kampu na sjeveru Madrida. Upisala je sina iz prvog braka u četvrti razred, mlađi sin je te godine napunio šestu godinu. Još jedan razvod, treći po redu, privede kraju.

Tada je u ljetovalištu blizu Barcelone upoznala i Antonija McTominaya, škotskog zastupnika u britanskom parlamentu, liberal-demokratsku zvijezdu, pred kojim su se na tom kongresu evropskih liberala svi klanjali. Poslije ga je uspjela zasjeniti, približavajući se obali na paradnom čamcu sa zlatnom krmom, razapetih grimiznih jedara, dok su ga veslači pokretali srebrenim veslima uz svirku usklađenu sa pastirskom frulom i gitarama. Uzdižući se na vrhu čamca, pokrivena baldahinom optočenim zlatnim nitima, dok dječaci mašu oko nje ogromnom lepezama, Hiba Alami je zajedno sa svojom trupom odigrala to veče ulogu, nedodirljivo, imitirajući pred tim uvaženim gostima pristajanje migranata na evropske obale. Bilo je sve blago posuto kičem i prenaglašeno, uz mnogo fanfara, uštimano majestetično, da sve ispadne onako kako je zajedljivi režiser Mustafa Akinjo, također ljevičar, zamišljao da taj dolazak sniva i može recipirati evropska elita, sve dižući na kub.

Srevši je sutradan u hotelskom lobiju Antonio, oduševljen glumom, poziva Hibu Alami na večeru, ona je smatrala doličnijim da on dođe u njen apartman. Želeći odmah pokazati predusretljivost, nevezan nijednim protokolom, Antonio je posluša i dođe, što je bio samo prvi takt jedne turneje koja će se po mediteranskoj obali nastaviti mjesecima. Tako počinje afera koju će britanska štampa naklonjena torijevcima, uskoro početi razvlačiti po svojim portalima, hvatajući se za to što je u žaru te strasti poslanik McTominay zaboravio na svoju suprugu, koja je za to vrijeme bila njihove zajedničke političke borbe po Edinburghu. To će natjerati sve što misli zdravorazumski u njegovoj stranci da se udalje od njega i solidarišu sa jednom izdanom ženom.

Konzervativni portali su zaključivali da je romansa sa razularenom Hibom Alami probudila i dovela do paroksizma suviše ljudske strasti koje su se krile i mirovale u ovom dotad krotkom zastupniku, smrvivši posljednje dobre osobine. Upozoravali su da će njegova ljubavnica imati više uticaja na političko djelovanje parlamentarca i uskoro cijele stranke, od njegove zakonite žene koja je verzirana u liberalnim politikama i već učestvovala u nekoliko inicijativa koje su zajedno pokrenuli. Prateći ih po rivijeri novinari su izvještavali da ta Alami dijeli svoje čari i ulagivanje na mnogo dijelova, svaki od njih donosi neki nov užitak, tako da jadni Antonio iz dana u dan postaje sve više njenim zarobljenikom. Držala ga je uz sebe, ne puštajući ga ni danju ni noću, kockala se s njim, pili su zajedno, a noću bi zastajali uz prozore marseilleske migrantske sirotinje i zadirkivali one unutra. Ljude koje su okupili oko sebe u toj šarenoj procesiji voljeli su ih mnogo, uživali su njihovom lakrdijanju kojim su se priključivali, zavoljevši Antonija tek tada, kad su vidjeli da među njima bezbrižno nosi obrazinu komedijanta, dok je u parlamentu najčešće tragičan.

Proslavivši četvrtu godišnjicu neočekivanog oporavka, na vrhuncu slave, u proljeće 2013. ćelije Hibinog kancera postale su iznenada otporne na Gleevec. Došlo je vrijeme da se opet vrati samo sebi. Njene neoplasie, koje su ostale uspavane četiri godine, osvetnički su se razmnožavale kao da pokušavaju nadoknaditi izgubljeno vrijeme. U nekoliko mjeseci su na trbuhu, limfnim čvorovima, plućima, jetri, slezini oživile nabujale mase. Mučnina se vratila, jednako snažno kao i prvi put. Maligna tečnost se izli u rezervoare njenog trbuha. Kraj je bio opet izvjestan.

Po tome što ćelije njenog GIST-a postaju otporne na Gleevec - Hiba Alami, među mnogima, nije bila nimalo posebna ni neponovljiva profesoru Saavedri. Nije bio izrazito dotaknut tim nevjerovatnim pogoršanjem, kao što se nije bio naročito oduševljen onim čudesnim ozdravljenjem. Našem Luriji, međutim, to putovanje i Hibin slučaj je dragocjen jer za tu istoriju vrlo naprednih lijekova za kancer dotad nije znao. Već tada 2013., kada se sve to sa Hibom događalo po drugi put, bili brojni su izvještaji, Saavedra ih je sve već bio proučio, koji su govorili da mutacije mijenjaju strukturu proteina Bcr-abl i čine ga vremenom rezistentnim na Gleevec. Naučnici su još prije desetak godina, znao je već Saavedra, bili došli do zaključka da će lijek druge generacije morati blokirati taj protein na drugi trik, tražeći novu ulaznu tačku u ključnom središnjem rasjedu.

Godine 2005. tim naučnika iz Bristol-Myers Squibb-a stvaraju još jedan inhibitor kinaze i taj novi lijek, ne baš isti kao Gleevec, pristupa Bcr-ablovom srcu kroz novu molekularnu pukotinu na površini proteina. Pacijenti, rezistentni na Gleevec, masovno su se vraćali u remisiju i išli opet prema ozdravljenju. Taj novi iladž zvao se vedro, prozračno, Sunitib, kao neki paraglajder. Počevši uzimati novi lijek, mase koje su Hibin abdomen počele opterećivati brzo su opet splasnule, metastaza na jetri se učahuri.

Vrijeme se opet otvorilo, nije bilo kraja, kao da će se ti baloni pred njom otvarati beskrajno, Hiba Alami nakon nove krize krenu obići još jedan krug tim serpentinama koje se silaze nadole. Te godine se neočekivano zainteresovala za borbu Kurda i već 2014. se našla u napuštenom selu blizu Mosula, u kojem se kurdske snage bore protiv ISIL-a. U tom njenom novom interesmanu jedna vrlo čitan kolumnista prepoznao je skrivene simpatije samog parlamentarca McTominaya prema Kurdima, koji ostaje u Rimu, dok taj Antonije svojoj Kleopatri prepušta Siriju, Fenikiju, dobar dio Judeje, Kipar i veliki dio Kilikije, zaveden čarolijom ljubavi, pisao je taj kolumnista duhovito parafrazirajući Plutarha. Kao nepokoran konj koji predstavlja dobar dio Antonijeve duše, samo se ritnuo i odbacio od sebe još jednom sve korisno i spasonosno za svoju karijeru.

U kratkom filmu koji je tamo snimila Hiba Alami se vidi kako na tenkovskoj školjki crvenim ružem ispisuje riječ "Revolucija", a zatim se upućuje na prve linije linijama prema ISIL-ovcima koje su udaljene samo nekoliko kilometara. Mjesec dana kasnije posjećuje sjedište pešmerga u gradu Duhok u Iraku za vrijeme odbrane pred napadima ISIL-a; imala je misiju da isporuči hranu i vodu trupama pešmerga, koje je zatekla kako na treningu kolju zubima zmije i zečeve, u čemu se i sama okušala.

Lurija na Sassariju nije izlazio poslije posla vani nekoliko noći, kolege su ga uzaludno zvale, želio je proučiti cijeli slučaj i objasniti sebi do u detalje tu čudesnu igru sa ćelijskim nitima kojim su se zadnjih godina kolege bavile, a da on nije ni znao. Osjećao je spremnost cijelog kolektiva da Hibu Alami dignu iz mrtvih po treći put. Tom highlanderu koji je dolazio sa dinarskih gora, iza sedam granica, gdje su vijesti dolazile najkasnije i putovale najduže, tako da niko nije vjerovao da mu od Rima do kuće treba dva sata leta, sada se otvorila mogućnost, kao nekim čudom, da na ovom centralnom proročištu, na carskom ladanju, gleda najnoviji magijski trik koji ljude vraća iz mrtvih.

Za to u njegovom gradu ostalo je tek da se čuje. Koristio je svaki slobodan moment da obiđe pacijenticu. Profesor Manuu redovno je donosio stručke svježih ljiljana iz svoga vrta i tražio od sestara da ih mijenjaju u vazi na njenom prozoru. Lurija je naveče gledao seriju Misterioso u kojoj će Alami odigrati ulogu Aesme, u nju se zaljubljuje neki tajni agent Španjolac na granici sa Marokom gdje je došao da otkrije teroriste. Činilo se da Hiba Alami vrlo brzo postala centralna ličnost u toj bolnici.

Lurija otiće tako daleko da se profesoru Mannuu na jutarnjem sastanku usudio predložiti jednu invanzivnu intervenciju, kada će srezati metastazu s jetre i poštricati sve nabujale mase i dati joj vremena da se opet vrati na terapiju medikametima, da se ta fudroajantna progresija kojoj su nazočili već jednom zaustavi. Doktor Mannu je ipak ostao suzdržan na tu brizantnu ideju, iako se Luriji činilo da nije posve nezaokupljen, i podučio ga da se s pacijentima ne može uvijek biti oridinarius, nego da se nekada može biti i vodič. Često je Mannu posjećivao Hibu i izvodio je u šetnju ulaštenim hodnicima, vrtjeli su se ukrug, zadnji put kad je priveo prozoru na kraju hodnika na prvom spratu udahnula je u posljednji moment, zaslijepljena sjajem rascvale mirte koja je stajala pored bolnice. Iz dana u dan dah joj je bio sve kraći.

Te šeste noći, otkako je Hiba legla na njihovu kliniku, i Lurija se priključio kolegama na plaži Porto Ferro, gdje su raspaljivale vatre do duboko u noć. Nekom kolegi iz Soluna i kolegici sa Urala počeo je obrazlagati čime se, po njegovom mišljenju, oni zapravo bave. Njih dvoje su odabrali Luriju za druženje jer je tvrdio da svijetli polupani konsonanti našeg prezimena pamte još uvijek kombinacije glasova na kojima se prije 15 stoljeća dozivalo po zatalasanim stepama iznad Crnog mora i zapijevalo molepstevije po niskim bazilikama oko Lezbosa. Došavšem iz dubokog gorja odnekud mu je bilo blisko sve mediteransko.

Nacrtao je te noći, na vrhuncu opijenosti, tri kruga na pijesku. Neka jedan circulous bude tok rasta normalnih ćelija, koji se razmnožavaju kroz nekoliko generacija i potom iscrpe svoju sposobnost da se nastave dijeliti. Drugi krug su ćelije raka koje se dijele do u beskraj, nezaustavljivo, nikada se ne crpeći. Neka između njih stoji jedan krug matičnih ćelija koje se regenerišu kada zatreba, kao grimizni vrutak života koji se krije u našoj jetri, kulja i uzdiže uspravno. Čovjeka razapetog na ta tri kruga, njegovu jetru, neprestano okupira neki gravitacijski tegljač povlačeći ga stalno nadesno u orbitu raka, svijajući ga polako cijelog u onkološku odeždu, okrutan kostim, otrovnu pelerinu, monduru zatočenika, ljusku kukca, koji će do kraja propisati tačno određeni broj dozvoljenih pokreta. Dok matične ćelije uzdižu kao na središnjem krvoskoku, kancerozne tom neugasivom regeneracijom čovjeka samo posuvraćuju.

Problem je, elaborira Lurija, što kancer, ušiven u naš genom, živi na našim čežnjama, sav prožet željom, zakopanom duboko u embrionima, za neprestanom invazijom i besmrtnošću; on imitira matičnu kreaciju, samo što napreduje naopako i sve odvrće naizvrat. Kad jednom pobijedi i proraste, jednog po jednog, pretvoriće nas u oderanu živu ranu, u besmrtno nabujalu posuvraćenu rodnicu, koje prima i usisava u sebe samo raspad i rasipanje, dok se i sama ne prospe kao raspukli mijeh. Kancer je mana našeg rasta i napretka, pogreška u kopiranju gena kada se ćelija podijeli, ali taj maler usađen je duboko u nas i predviđen milenijima ranije. Riješit ćeš ga se isto onoliko koliko ćeš, na prvu želju, prestati stariti, iskorijeniti iz sebe seksualnu čežnju ili samog sebe pukom voljom izliječiti.

To što niko ne zna, ne odlučuje o svojim genima, svom roku trajanja, što niko ne može izbrisati taj maler upisan duboko u nama, što živi i ne znajući za pogrešnu šifru, inspirisanog Luriju tu noć nije pokolebalo da nastavi pozivati kolege da se okupe oko niti svima zajedničke, i uhvate taj končić, dok se ćelija dijeli, svaka ponasob, u pravom momentu, kao pincetom, razdvajajući benigno i maligno, normalno i nenormalno. Kasnije su ga prozvali čovjek sa krugovima, u neko doba noći morao se skinuti do pasa, da pokaže svoje ožiljke i popravi dojam. Želio je pred tim evropskim publikom ostaviti utisak idealne mješavine prekaljenog klošara sa jedne blatnjave ploče na visokoj nadmorskoj visini, gdje se pružao njegov zaboravljeni divlji grad u kojem je nekad početkom dvijehiljaditih zboden, i verziranog naučnika sa naočalima iz srca imperije koji je tu došao da nakon ulupanih milenija sada konačno definiše granicu između zdravlja i bolesti.

- Ovo je moja nova normalnost - rekla mu je Hiba Alami, prvi put kad su razgovarali, bilo je to svega nekoliko dana po njenom dolasku. Bol ju je već toliko morila da se teško kretala od kreveta do umivaonika i vrata. Njenu žilavost, privlačnu tankovijastost, već je polako potapao val neobične nabreklosti koji ju je pretvarao u neko novo ja. Za dvije sedmice noge, otežale, neće više moći sama podizati na krevet, pri lijeganju namještala ju je medicinska sestra. - Pretvaram se u slonicu - rekla je jetko.

Tog prvog dana kad ju je pregledao, tek na svjetlosti, njena koža se presijavala novim pokrovom žutila, u dvije sedmice već će postati fluoroscentna. Prema Luriji radilo se samo o tome da treba napasti njen blokirani žučni kanal, rastvoriti ga odgovarajućim stentom, otvoriti put za kolanje tih tekućina, kako bi se pacijentica što prije vratila Sunitibu. Njene metastaze, kao i dosad, bio je uvjeren Lurija, ekspresno će opet odreagovati na taj lijek povlačeći se. S blokiranim žućnim kanalom, međutim, jedna tableta Sunitiba dovela bi njen već visoko povišeni bilirubin, koji se polako taložio u njoj sve više, do monstruozne i ubistvene razine. Cilj je bio omogućiti da sve opet poteče normalno, da svi putevi splasnu.

*Prozu koju donosimo u nastavcima možete u celini pročitati u časopisu Sic!