Kupovina tomosa i druge satirične priče
Srpska pravoslavna crkva

Photo: portalanalitika.me

Crkveno ujedinjenje vredno milion i po zlatnih franaka

Ministarstvo kulture Srbije oglasilo se povodom nedopustivog pisanja nekih tabloida, navodeći između ostalog: „…društvo mora da bude jedinstveno i solidarno u osudi ovih medijskih zlodela, jer će u suprotnom preći u pretcivilizacijsko stanje etičke otupelosti i nemorala“.  Ne, nije se, ako mislite, osvrnulo na neviđenu hajku koja se vodi po beogradskim medijima i političkim kuhinjama protiv Crne Gore (ne zna se koja je kujna gora: opoziona ili poziciona!). Tu nema, niti će biti bilo kakve reakcije. Dapače, tu postoji bezobalna sloboda da pišete i govorite što vam padne na pamet.

Kad je u pitanju Crna Gora, „pravo da znate istinu“ je poginulo prvo. Muka mi je i od stalnog busanja televizije N1 kako oni iznose stavove sviju strana i kako im je jedini kriterijum istina. Svakodnevno, tokom cijelog dana, po beogradskim medijima se vodi najprljavija moguća kampanja, prljavija i od one koja je vođena prema „ustaškim koljačima“ u Hrvatskoj prije tri decenije, bez prava da se čuju argumenti koje iznose mnogi crnogorski mediji, na kojima i ja, uostalom, pokušavam doprijeti do makar jednog uha u Srbiji!

Što čovjek i da očekuje od nekih polupismenih novinarčića, koji nijesu u stanju ni da pročitaju jedan zakon, ili da provjere podatak od kada postoje postojeće eparhije SPC u Crnoj Gori, kada sa državnog vrha se upućuju uličarske riječi ambasadorki USA u Podgorici, crnogorskom rukovodstvu, lažovi optužuju druge da lažu, prijeti Crnogorcima u Srbiji oduzimanjem državljanstva, nevaspitani i primitivni Dačićev sekretar, Veljko Odalović, javno priča i iznosi tvrdnje kao da je u zadnjoj kafani na Dorćolu. Nije, g-dine Odaloviću, za Vas mitropolit crnogorski Mihailo – Miraš! To hoće li on biti u Ostrogu nije Vaš problem, niti države čiji ste sekretar, a Vašu krštenicu vadite na Kosovu, odakle ste pobjegli i širite omrazu zbog kakve ste i pobjegli sa Kosova.

Njegove kontemplacija na temu crnogorske nacije dostojne su najprimitivnijeg, krezubog Šešeljevog ravnogorca, sa kamom u ustima, sa postrojavanja ispod Avale prije 30 godina. Da ne govorimo da jedan sekretar Ministarstva vlade Srbije priča o zakonu koji nije ni pročitao. Niti zna, tako primitivan i neobrazovan, da je CPC uredno registrovana kao vjerska organizacija, te, u svakom modernom zakonodavstvu, u skladu sa međunarodnim standardima, ima sva prava u Crnoj Gori kao bilo koja druga vjerska organizacija. Da Srbija poštuje iste te međunarodne standarde ne bi odbila registraciju eparhije CPC u Lovćencu prije 10-tak godina, jer jedino opravdanje za neregistraciju vjerske organizacije može biti njeno ugrožavanje ljudskih života i državne sigurnosti. Da se stiglo do Strazbura morali biste je registrovati! Nažalost, nije, jer nije bilo žalbe.

Jadno zvuče riječi kako se Srbija ne miješa u unutrašnje stvari Crne Gore, kada se zna kolika je podrška vlasti Srbije prvostepeno osuđenim za tzv. državni udar i njihovom DF-u, zatim, kakve zapaljive izjave javno izgovaraju, koliko je prisustvo i uticaj medija iz Srbije u Crnoj Gori, … Klasično medijsko trovanje građana Crne Gore, kojim se podstiču građani na proteste i ko zna što još. Čak i jedna Vesna Pešić se pravi nevješta, pokušavajući da problem locira isključivo među građane Crne Gore. Valjda je zaboravila ko je i kako instruirao Srbe po Hrvatskoj, BiH, …? Ono što je žalosno, za razliku od devedesetih prošlog stoljeća, u Srbiji postoji marginalni  otpor bjesomučnoj kampanji koja se vodi protiv Crne Gore, oličen u par desetina imena sa „peticije 88 intelektualaca“. Možete mislite kakve sve budalaštine pričaju medijski poslenici, političari, analitičari, …, pravnici, poput, recimo, Boža Prelevića, koji je motiv za donošenje zakona našao u „aferi Knežević“ i njenom prekrivanju? Toliko se pravnik Prelević zainteresovao za Zakon da ga nije ni pročitao, pa je izvukao mrtvu aferu, aktuelnu prije godinu dana. Sličnih „analiza“ su prepuni beogradski mediji.

Srbija se, poput vremena uoči ratova devedesetih, našla u situaciji u kojoj svi mediji pišu i govore o Crnoj Gori, jezikom i „činjenicama“ Informera, Alo, Srpskog telegrafa, … U kojoj akademici, naučnici, kulturni radnici, pa sve do higijenskih radnika u gradskim čistoćama govore jezikom i „činjenicama“ tih tabloida, Vojislava Šešelja, Dveri, Zavetnika, … A dovoljno je samo da na netu pročitaju Zakon o slobodi vjeroispovjesti Crne Gore i da potraže istinu čak i na srpskoj vikipediji, koja je poznata po iskrivljavanju istorije Crne Gore. „Ujedinjenje pravoslavnih crkava sa područja novoformirane Kraljevine SHS je dogovarano na četiri preliminarne konferencije, održane od 1918. do 1920. godine..“. Na prvoj, krajem 1918-te, u Sremskim Karlovcima,  Crnogorska pravoslavna crkva nije ni učestvovala, iako se obmanjuje kako je od nje potekla inicijativa. Dalje: „Sjedinjenje pokrajinskih pravoslavnih Crkava u jednu Srpsku Crkvu proglasio je Kralj Aleksandar I. svojim aktom od. 17. juna 1920…”

Dekret regenta AleksandraKojoj to nepameti treba objašnjavati da ta Ujedinjena srpska crkva nije mogla biti „vjekovni vlasnik crkvene imovine“ u Crnoj Gori?!? Bez ako nema sposobnost da obrne vrijeme unazad? ‘Ajde što popovi pričaju takve gluposti, oni vole krupne riječi, kao crkva je jedna i jedinstvena, kod njih je sve u transcedentalnim povezanostima, ali da takve stvari pričaju obrazovani ljudi, posebno pravno obrazovani ljudi, na nivou je idiotizma. Taman da je svaki krš u Crnoj Gori bio srpski, država Crna Gora je imala svoj pravni subjektivitet, i Crnogorska pravoslavna crkva u njoj takođe. Ne postoji taj dokument koji nju organizaciono smješta kao dio Srpske crkve prije nego je ukinuta. Srpska crkva se do njenog gašenja obraća CPC kao „sestrinskoj“. Makar u Beogradu imate Glasnike SPC pa pogledajte! Tada ne biste pravili taj ljeljanski humor o krštenici Sv. Save. Jedino bi moglo da se priča o krštenici Aleksandra Karađorđevića, jer je on tvorac te Ujednijene srpske pravoslavne crkve, a ne Sv. Sava!

Ali hajde da stvari postavimo onako kako ih je postavila sama KSHS i njihov ministar vjera: „Jedinstvena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini SHS stvorena je maja 1919. ujedinjenjem pravoslavnih crkava na teritoriji nove državne zajednice… Do tada, ove pokrajinske crkve imale su različit položaj: Beogradska i Karlovačka arhiepiskopija i Crnogorsko primorska mitropolija bile su samostalne (autokefalne). Isti status imale su i dve eparhije, Dalmatinsko istrijska i Bokokotorsko dubrovačka, koje su dotada podpadale pod upravu Bukovinsko dalmatinske mitropolije. Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini imala je status samoupravne (autonomne) crkve pod upravom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu. I pravoslavna crkva u Staroj Srbiji i Makedoniji, do 1912, zavisila je od carigradskog patrijarha.

Kupovina tomosaUpravo zato što je Vaseljenska patrijašija ustupila teritorije pod svojom jurisdikcijom, plus što se bavila CPC, nad kojom nije imala nikakva prava i za koju je tražila dokument kojim se ona saglašava, KSHS je morala da plati milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Ne zato što je, kako piše onaj šalabajzer – istoričar, A. Raković, to praksa u pravoslavnom svijetu. Raković pokušpava da opravda to što je SPC morala da kupi oba tomosa, i onaj 1879, i onaj 1922.

Kopija originalnog tomosa Ujedinjene SPCO tome da je tomos 1922.godine dat isključivo zbog novca, jer su prekršena kanonska pravila, Vaseljenski patrijarh Melentije IV i Sveti Sinod vaseljenske patrijaršije, u pismu od 24. februara 1922. godine (broj protokola 1036.), kojim se priznaje uzdizanje Srpske pravoslavne crkve Kraljevstva SHS na stepen Patrijaršije, piše: “Posavjetovavši se o tom pitanju po dužnosti sa našim Svetim Sinodom pohvalismo želju crkve i države i priznali smo korist, koju pravoslavlje može imati od takvog uzdignuća, a način postupanja našli smo da je u saglasnosti više sa crkvenom ekonomijom, nego li sa preciznošću kanonskog reda“.

Tomos SPC 1922. godineUopšte ne sumnjam da će ova argumentacija naći čitaoce samo u Crnoj Gori, kod onih koji ovo manje – više znaju, da se niko u Srbiji neće ni osvrnuti, a kamoli prenijeti svojim čitaocima makar djelić napisanih činjenica. Dnevno ćete čuti u javnom prostoru Srbije „otimanje vjekovnih crkva i svetinja SPC“ najmanje hiljadu puta. Toliko da ljudi, vjerovatno, kad ih bude ujutro, prvo što kažu u bunilu „ne damo ti Milo naše svetinje“. Konačno, to je i cilj. Da se ljudima isperu mozgovi i da se slučajno ne zapitaju „je li to, majku mu, istina“. Argumentacija da će „Milo da rasproda manastire i crkveno zemljište, napravi kockarnice, bordele“ je upravo nivo sveukupne propagande koja se vodila iz Beograda još od čuvenog Memoranduma, pa do danas! Ratni huškači su ponovo uzjahali prost svijet, željni njihovog ludila, omamljenost nasiljem, jer „jedna misao i jedna volja ovladala je svim članovima srpskog naroda, da mu njegova državna teritorija dopre do morske obale i jadranskih pristaništa“ – kako to pisaše Jovan Cvijić. Pa ako ne može baš cijela teritorija Crne Gore da se šklapi, onda makar crkveno, koje nije nimalo zanemarljivo. A i preko jake SPC u Crnoj Gori uvijek će biti živa ideja Velike Srbije. Zato se mnogo ne pominje Cetinjski mananstir, već je najveća povika na zlatni rudnik, manastir Ostrog!

Kao đak osnovne škole Savo Pejanović u Podgorici (tada Titograd) bio sam, zajedno sa ostalim učenicima, statista na snimanju filma, na obalamna Cijevne, neđe u drugoj polovini šestdesetih godina. Šetali smo sa nekakvim krstovima na kojima su bile obješene zastave, što me neodoljivo podśeća na aktuelna litanija po ulicama crnogorskih gradova. Možda bi neko, sa namjerom da snimi film sa srednjovjekovnom tematikom, mogao iskoristiti te litanije za svoj film, kao mizascen. Došla su vremena, nažalost, da se mladi ljudi razmeću kako znaju da se „pravilno“ krste, kako se kadi, kako se unosi badnjak u kuću, … kao da su savladali kvantnu teoriju. To je dobar znak da smo otišli u crveni ban, što bi rekao moj negdašnji drug sa studija, Basara. Ili, bolje rečeno, moleban. Banovano!

*Tekst prenosimo sa portala Aktuelno uz dozvolu autora

Oceni 5