Gdje smo i kako smo
Nara 01 S

Photo: Sara Rahbar, Love Arrived and How Red, 2008.

Crna smrt drži čitavu Ev­ropu u svojim zubima

Noćimo bez svanuća, bdijemo oko samrti mučnog umiranja što se podudara s pojmom smrti čitave jedne civilizacije, a ta agonija traje ravnih dvadeset i pet godi­na. Slaveći pomalo već i jubilej tog evropskog sprovoda bilo bi vrijeme da čovjek progovori riječ-dvije i o opti­mizmu, pošto nas punih dvadeset i pet godina optužuju zdesna i slijeva da na pitanje ove smrti i ovog sprovoda i ovog umiranja i ovog beskrajnodosadnog pogreba i pokapanja gledamo pretjerano crno...

Kako se upravo ovih dana pokazuje sve više sunca od Pravde i od Istine noćnicima i beznadnim vigilantima - pesimistima, spoznajemo i mi da smo gledali na problem evropske civilizacije osnovno krivo, te u ovim blagdanima Trijumfa Pravednosti, Uskrsa Istine i Po­bjede Sveopće Svjetlosti (kada i sam Sveti Otac služi službu pod plinskom krinkom), evo nas gdje padamo na koljena od zanosa nad dubokim i neminovnim zako­nima ljudskog napretka, pjevajući fojerbahovski psa­lam: - Hosana Tebi, Sine Davidov, koji si pobijedio kao Čovjek Dvadesetoga Stoljeća, Hosana! - Spavamo u intelektualnom perju suvremene evropske lirike gdje se ljudi razlikuju samo po tome je li netko larpurlartist ili nije (kao na primjer Marko Ristić - koji to nije), preživamo čitajući debele knjižurine na oblacima poput crkvenih proroka na starim crkvenim slikama, i kao da od Kantona do Madrida ne teče krv, spavamo mirne savjesti, jer traje blagdan mira medu kršćanima i među budistima, a radio-stanice sviraju orgulje dvadeset i če­tiri sata na dan. Svijet je uopće komponiran tako mudro kao kakva Bachova fuga za orgulje. Svijet je (zapravo) neka vrsta violinskog koncerta koji počinje blagom, sumračnom pjesmom jutarnjih misa, a preko dana traju svečani ručkovi i užine na sve strane... U jednu riječ: majalis sa cvrkutom ptica i punim torbama salame i malvazije... Sve miriše na dunje i na jabuke, a ne na ba­rut, a djevojke nas šampanjcem umivaju i mirišljivom nam svojom kosom noge otiru. Na istoku svjetlost mud­rosti, na zapadu tamjan i miomirisi raznovrsni, a na ju­gu četrun i naranče, i to: pune lađe limuna i smokava i datulja, flotile bijelih rasvijetljenih lađa na južnim mo­rima, a dupini i morski psi promolili svoje muzikalne glave te uživaju u anđeoskoj glazbi evropske civilizacije koja svira po evropskim morima... u toj svirci nalazeći svrhu svog vlastitog postojanja asiškog i padovanskog. Lete nad Pragom i nad Triglavom avioni, čitava jata zrakoplova kruže bacajući makovnjače i orehnjače i piškote, pljušti kiša svilenih bonbona, cveba i cekina, zvona zvone, grme prangije, radost na sve strane, kao kaskada srebra i glavnih zgoditaka.

Od istoka Kanton pjeva slavno
od zapada Ebrom teče vino...
Žubori nam vesela Marica
da Balkanom cvatu samo ruže...

Đubrišta su procvala i zamirisala kao parfumerije.* "Hrvatska straža" "Mlada kultura", "Hrvatski dnevnik", "Ošišani jež" i "Antikomunistički bulletin" izdali su posebna izdanja u kojima pozdravljaju satansku pojavu "Pečata" (jer se bori za istinu i pravdu i mir među narodima i socijalnu jednakost), te je zaslužio da bude proslavljen kao što je to već kod nas običaj: ritual­nim izljevom noćnih lonaca, pljuvanjem, trockizmom, intelektualnim hapšenjem i svečanim proglašenjem mo­ralne smrtne osude upravo onih suradnika kojima je već godinama jedina misao da posluže ideji napredne, savremene političke i kulturne svijesti dostojne čovjeka, a ne rodoljuba ili vjernika.

Lijepo je, doista, živjeti... Sinji oblaci zasjali su nad orlovskim vedrinama naše književnosti, obrazi naših sumišljenika zapališe se od unutarnjeg ganuća kao astral­ne svjetiljke, duše naših časopisa oko nas zalepršale su kao plameni kanarinci, i ta goruća stada kruže nad na­šim kontrarevolucionarnim i antidijamatskim "Peča­tom" te se od njinog milog i visokokultiviranog "is­pravnog" cvrkuta pretvaramo u bogougodnike nadrea­lizma, u šizmatike nazovi-dijamata, u Lucifere križarske akcije, noseći oko vrata A. B. C. škapulare Rudolfa Hercega koji nam je objasnio gdje se zapravo nalazi iz­laz iz današnje krize: da tkemo sami sebi gaće od našeg autohtonog platna i da se hranimo našim domaćim pro­duktima: jajcima i puranima, ne pitajući tu pernatu če­ljad kao producente kokošarske robe za njihovo peradarsko, mirotvorno samoodređenje...

U tom sveopćem pomirenju nazora o svijetu, život­nih načela, ideala i idealizama, u tome grljenju spolova i klasa, životnih prasnaga i uzvišenih misli, rastopila se idejno kontrolorska svijest Ive Lendića, Ljubomira Marakovića i Radovana Zogovića kakono sladoled za pas­je žege, nestalo je kontrasta u mišljenju i u književno-umjetničkom stvaranju, okopnjeli su kontinenti zavisti i mržnje pojedinih hiperambicioznih glupana, na kruš­kama i na jabukama dozrele su zlatne i srebrne ure kao nagrade za sve naše lijeve i desne književne redovnike. Pečene kobasice lepršaju zrakom, lovorikom vjenčavaju pjesnike na Kapitolu, a svakom našem rasnom novoro­đenčetu nad kolijevkom proriče vila da će biti nadareno u najmanju ruku kao Radovan - ili Jovan Popović...

Smrt nas je prestala glodati, a ono što se čini kao da ta apokaliptična, crna, ogromna smrt drži čitavu Ev­ropu u svojim zubima (kolik' jagnje od pola godine), to je korpa puna skupocjenih darova; to su povelje novih mirovnih ugovora, to su paketi novih paktova o nena­padanju, to je u jednu riječ: ogromna pošiljka novog Svjetskog Mira, koji se upravo ovih dana sprema da ponovno bukne, a onda ćemo se dalje književno pravdati već kako koji bude znao: na književnim granama poje­dinih drvoreda, po slamnjačama i daskama raznovrsnih socijalnopreventivnih skloništa ili u smradu jame kao predvorju sigurnog groba... Zato je, dakako, aktualno da se u predvečerje ove apoteoze programatski isprav­no i valjano iznegiramo, da se načelno popljujemo i po mogućnosti neumoljivo strogo osudimo na književnu smrt, još prije nego što će to učiniti naši bližnji oko nas koji su uvjereni da je taj njihov veliki književno-historijski momenat na pragu.

Evrope, Civilizacije i našeg vlastitog života revnos­ni promatrači, mi ne možemo da ne vidimo kako su uv­jerenja, tabori, vojske, ideologije i raznovrsne vjere rasjekle tu jadnu zemlju na pola, kako su nazori i religije i nauke i morali ostali razoreni kao hramovi biblijski, ka­ko čitavo to jadno tijelo današnjeg čovjeka krvari, a us­ta su mu suzama nakvašena i jedino što tražimo od opisivača današnjeg stanja fakata jest da ne budu frazeri i da ne pišu fraze, a to je upravo ono što frazere najbolni­je vrijeđa i kako bi oni na tu našu molbu i mogli da rea­giraju nego frazerski, tako da su nas opet jedamput pro­glasili mrtvacima?

Danas pisati o tome kako sunčani točkovi grme lazurnim nebom, fraza je isto tako savršeno glupa kao što je glupo pisati glupe i bespredmetne i formalno bezvri­jedne pjesmice sa nazovi-socijalnom tendencijom, jer svrha književnosti nikada nije bila da lijepi papirnate golube po nepismenim ljubavnim pismima kakva se prepisuju iz ljubavnih listara; danas kada napola ispe­čeni Evropljani kao buktinje tralaliču i lutaju mrakom tražeći spas, danas pisati o tome kako je sve na najbo­ljem putu i u najboljem redu i kako pečeni somuni pa­daju s neba, a tko to ne vidi da je pesimist i antiprjamo-linjenejše-dijamatski raspoložen mrtvac, danas je to ono što sam ja - vrlo blago nazvao pomanjkanjem knji­ževnog dara...

Svi mi prilikujemo u prilikama poprilično neprilič­nim, a tko tvrdi da cicvare oko nas ima po svim jaruga­ma toliko da se i psi u njoj utapljaju, da na planinskim kosama plamšu ognjevi i kresovi optimizma, da isposnici ne moljakaju koru kruha u vrećama nego u dalmatikama, da se po kamenolomima našeg krša lomi sir i izvozi na veliko, taj - braćo moja - laže, jer se ne može pretpostaviti da u to vjeruje što piše... Svijet oko nas ni­je mramorna palača obasjana svjetlošću začaranih zvi­jezda poput rajskog dvora i prosjaci se ne vozikaju u karucama a la Daumont na nebeske gozbe, pak da bis­mo bili u pravu da gonimo dangube i zanovijetala koji prorokuju gromove i poplave, kuge i ratove i smrti, kao glupane kojima svakodnevno iskustvo dokazuje da ne­maju pravo. Stupovi i kolumne evropske civilizacije ni­su sazdani od porfira nego od ljudskih lubanja, a da­našnje evropske turnire prikazivati kao viteške zabave kada su svi kašteli i tornjevi okićeni zastavama, a gra­dovi, sagovi, lampioni, pobjede, svjetiljke, buktinje, ide­je, religije, ratovi i idejni izgledi nisu drugo do divne dekoracije životne dinamike, to je stopostotna romanti­ka i falsifikat stvarnosti isto tako kao što je romantika da se umirući ljudi tješe prekogrobnim radostima koje nas stalno čekaju...

Mi umiremo, a nas uvjeravaju da se nad nama rastvara nebo puno najčudestvenijih ljepota! Mi gladujemo i krvarimo po tijesnim i mračnim i beziz­laznim ulicama evropske sadašnjosti, a nama krasnoslove da će jednoga dana po sunčanim bulevarima naše ci­vilizacije cvjetati danas nama još nepoznati cvjetovi... A tko ne vjeruje da će radost naša životna za dvadeset i dvije hiljade godina biti neizmjerna, i da će nebeska svjetlost oko nas zvoniti kao zvjezdana zvonjava, i da će iz zemaljskih studenaca izvirati sladoled i sladak mošt, i da će se sve prometnuti u sedamdeset i sedmu tajnu, i da će sve biti toplo kao grličino gnijezdo, taj je priklo­nio đavlu uho i treba ga popljuvati kao sotonu! Metafizik na samrti koji vjeruje u boga i u prekogrobni život nije manji vjernik od nazovi-bezbožnika koji se u stvar­nosti ne snalazi i koji ne zna da načela treba primjenji­vati na stvarnost, jer je prvi preduslov svakog dijalektič­kog mišljenja da čovjek svijesno znade kako riječi bez stvarne primjene nisu drugo do isprazan, puki, polunabožni verbalizam... Taj verbalizam je najopasnija zapre­ka svakoj slobodnoj misli i svakom napretku, a protiv tog verbalizma u našoj lijevoj knjizi treba da se bori svatko kome je do te knjige stalo. Na djelu. Ne na jezi­ku.

*Točka na ovome mjestu znači pograničnu demarkaciju izme­đu jedne i druge rečenice, da ne bi kome od naših književnih desnih ili lijevih farizeja palo na pamet, pak da citira kako sam bilo koji od kasnije, u slijedećoj rečenici navedenih listova, nazvao naparfimiranim đubrištem.

*Tekst izvorno objavljen u "Pečatu", maja 1939. godine

Oceni 5