Crni čovek sa belim zubima rascepi usta
Za Vujicu Rešin Tucića na početku nije bio jezik, reč, već ljudski pogled, lep i nevidljiv. Gledati, to je veliki rizik, piše on. Kao i za Crnjanskog, život je za Tucića širi i veći od literature, nespoznatljiv i neobuhvatljiv u svojoj veličanstvenosti. Jezički i vizuelni eksperimenti, jednostavnost forme, otvorenost duha dovode ovde do snažnih uvida koji nisu traženi već dolaze kao nagrada za formalnu raznovrsnost i neopterećenost. Te spoznaje se mogu učiniti u nekim pesmama beznačajne i bez poente, obične, prostačke, u drugim urnebesno smešne u rasklapanju i razaranju ideoloških oblandi i tabua, ali one govore samo o jednom, o tom neponovljivom životu i njegovoj nesamerljivoj vrednosti (Dragoljub Stanković)
onaj što se smejao ispred obilićevog venca
Ispred Obilićevog venca, 1963. godine jedan crni čovek sa belim zubima mi priđe i rascepi usta pokazujući zube.
Tražio mi cigaretu. Usro sam se od straha pred tim osmehom na rastezanje. Dam mu cigaretu. Zapalio je i naborao gubicu, bez ikakvog glasa iza zuba. Brrr!
Nije bio Crnac, već mu duša crna.
trotinet
Ovamo trotinet! T-r-r-r. Kroz glavnu ulicu, do hotela.
T-r-r-r-t. Stoj!
Gospođo, imate li FILMSKE SVESKE?
Veselo, veselo!
T-r-r.
Zdravo saobraćajac!
Idem desno.
Ugalj KREKA sve nas čeka.
T-r-r-r. T-r-r-r-t!
*Pesme prenete iz knjige Jaje u čeličnoj ljusci (1970)
Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.