Remake poslijeratnog filmskog klasika
Black Narcissus 2020

Savremeni "Black Narcissus": Nova TV adaptacija u produkciji BBC-ja i FX-a

Photo: FX/BBC

"Crni narcis" nekad i sad

U poratnim godinama britanska se kinematografija nametnula kao jedna od najvažnijih na svijetu, što se vidjelo i po nominacijama za Oscara. David Lean i Carol Reed već su otprije režirali, no upravo su u spomenutom razdoblju doživjeli vrhunac, prvi s "Kratkim susretom", "Velikim iščekivanjima" i "Oliverom Twistom", drugi s "Bjeguncem", "Palim idolom" i "Trećim čovjekom". Ipak, po sudu kasnijih redateljskih velikana poput Martina Scorsesea, oni nisu bili i najvažniji filmaši zemlje koja se upravo oporavila od ratnih razaranja, ta bi počast pripala redateljskom dvojcu Michaelu Powellu i mađarskom emigrantu Emericu Pressburgeru, koji je još za rata snimio povijesnu kroniku u boji "Život i smrt pukovnika Blimpa", u kojoj se drznuo važan lik Nijemca predstaviti kao pozitivca, potpuno ravnopravnog svom engleskom konkurentu.

Oslobođenje su pozdravili zagrobnom fantazijom "Pitanje života i smrti" s Davidom Nivenom u glavnoj ulozi, neobičnom spoju crno-bijelog i Tehnicolor filma, no prije što su se prepustili plesnim i opernim filmovima ("Crvene cipelice" s Moirom Shearer i Jamesom Masonom postale su im najčuvenije ostvarenje, a "Hoffmanove priče" Scorsese je stavio na prvo mjesto svojih najomiljenijih klasika), napravili su neobičan iskorak, dramu o anglikanskim opaticama u malom mjestu na visovima Himalaja, ekranizaciju romana "Crni narcis" Rumer Goden, objavljenog 1939. Iako to u vrijeme snimanje nije tako izgledalo, ispalo je da film ima i aktualnih referenci, budući da su se nekoliko mjeseci nakon premijere Englezi povukli iz Indije, pa su neki uspoređivali dostojanstveno silaženje opatica niz Himalaje s odlaskom britanskih trupa iz pozamašnog dijela svoga carstva.

Film je inače dobio dva Oscara, za najbolju kolor fotografiju (Jack Cardiff kasnije je i sam postao redatelj) i najbolju scenografiju u boji (Alfred Junge), međutim, puno je važnije da je posvuda imao komercijalnog uspjeha, što donekle zahvaljuje kontroverznom sadržaju. Uostalom, njegova najuzbudljivija scena odigrava se na visokom zvoniku na kojem se bore dvije opatice, jedna je upravo skinula halje i nosi svjetovnu odjeću, dok je druga ostala vjerna svom pozivu, postala je naime najmlađa nadstojnica samostana u dijecezi.

Prva se zove sestra Rose (glumi je Kathleen Byron) i od samog početka pravi probleme svojim kolegicama, a naročito je ljubomorna na svoju šeficu sestru Clodagh (već tada velika zvijezda Deborah Kerr), jer se ta suviše dugo zadržavala u razgovoru s naočitim i vrlo muževnim gospodinom Deanom (David Farrar), zaduženom za brigu oko zgrade u kojoj su se sestre smjestile. Taj se sviđao i sestri Rose, ali nije reagirao na njezina koketiranja. Redatelj Powell je bio u donekle delikatnoj situaciji, ranije je ljubakao s Deborah Kerr (na snimanju "Života i smrti pukovnika Blimpa"), a sada se odlučio za Kathleen Byron, što je još više potpirivalo netrpeljivost dviju glumica, međutim, zaključio je da je to u filmskom svijetu uobičajena stvar i da će scena biti uvjerljivija ukoliko se njih dvije uistinu ne podnose.

Opatice su došle na Himalaje, jer su od tamošnjeg generala dobile kuću u kojoj su mogle osnovati školu i bolnicu za lokalno stanovništvo. To što je kuća prije toga bila generalov bordel samo pojačava erotsku tenziju filma, koja će kasnije eskalirati na više razina. Ne samo da gospodin Dean, odjeven samo u hlačice, a ponekad i bez košulje, uzbuđuje čedne stanarke te neobične nastambe, nego tu je i puno senzualnih crteža na zidovima, koji su se dobro uklapali u odaje namijenjene konkubinama, ali su opaticama poput šake u oko pa ih prekrivaju zastorima.

Najveće je zgražanje izazvala scena u kojoj Rose, sada odlučna da više nikad ne odjene posvećene halje, boji usta jarko crvenih ružem. Nju je Jack Cardiff snimio u krupnom planu, u tolerantnijim zemljama ona se probila do integralne verzije, ali je u nekima isječena: u Americi je film ionako bojkotiran od strane Nacionalne lige za zaštitu pristojnosti, pa ih se umilostivilo time što su uklonjeni prizori u kojima se pokazuje romansa sestre Clodagh prije no što se zaredila.

Čitav je film snimljen u velikom londonskom studiju Pinewood, a dijelovi po engleskoj provinciji koja je podsjećala na Indiju. Powell i Pressburger su inače preferirali snimanje na lokacijama, no upotreba studija smanjila je ionako veliki budžet filma. Jedini Indijac u glumačkoj ekipi bio je holivudska zvijezda Sabu, glumio je generalova sina zaljubljenog u koketnu Kanchi, jednu od polaznica škole koju su organizirale opatice. Nju je glumila Jean Simmons, tada već renomirana mlada engleska glumica, a kakav joj je bio status dostatno pokazuje činjenica da joj je ime na jednom od plakata filma smješteno odmah ispod onog Deborah Kerr, i to jednake veličine, iako je njezina uloga bila tek epizodna.

Među statistima je bilo nešto malo Indijaca koji su živjeli u Engleskoj, no to je ujedno bilo sve. Planine u Himalajama dočarane su matte-procesom, oslikanim staklima smještenima u drugi plan svakog pojedinog kadra, što je specijalni efekt kojim je ovladao i naš veteran Oktavijan Miletić i koristio ga za "Seljačku bunu 1573." Vatroslava Mimice, što objašnjava kako su tamo niknuli zagorski dvorci koji više nisu postojali.

Film je s godinama stjecao sve bolju reputaciju, a osobito nakon objavljivanja blu-ray diska u čak tri navrata, zadnji put 2014. Na njima je "Crni narcis", koji je uzgred dobio ime po mirisu što ga je 1911. patentirao Caron i kojim se razmeće generalov sin pred Kachi, zabljesnuo kao i na originalnoj 35mm kopiji u vrijeme premijere. Danas slovi kao kultno ostvarenje bez kojeg se ne može zamisliti nijedna ozbiljna retrospektiva britanske kinematografije. Nimalo slučajno da su BBC i američka kablovska mreža FX ("Sinovi anarhije", "Uvijek je sunčano u Philadelphiji", "Pravednik" i dr.) odlučili zajednički napraviti novu verziju, kao mini-seriju iz tri jednosatne epizode. Glavni su aduti bili činjenica da se priča odjednom razvukla na 170 minuta (film je trajao samo 100 minuta), što se snimalo na originalnim lokacijama, a mnoge od važnih uloga dobili su Indijci.

Velika je vrlina što je mini-seriju lako odgledati tijekom večeri, dodatna minutaža uopće ne smeta, štoviše pojedina zbivanja su bolje obrazložena, a neki od likova čak su i slojevitiji nego u originalnom filmu.

Priča započinje 1934. u pokrajini Darjeeling u Britanskoj Indiji, gdje nadstojnica samostana majka Dorothea (legendarna Diana Rigg u jednoj od svojih posljednjih uloga) objašnjava sestri Clodagh (Gemma Arterton pripada mlađoj generaciji engleskih glumica i poprilično je popularna) kako posao koji je očekuje možda nije primjeren njezinoj dobi i iskustvu, ali u crkvi smatraju da ga je ona u stanju obaviti. S grupom od četiri sestre kojima će ona biti voditeljica otići će u udaljeno mjesto podno Himalaja i osnovati školu i bolnicu u zgradi darovanoj od strane mjesnog moćnika. Njegov sin Dilip Rai - indijski glumac Chaneil Kular - također će biti među polaznicima, a njegovu simpatiju Kanchi ovaj put igra Indijka Dipika Kunwar. Sestra Clodagh ne osjeća se najugodnije u novom okružju, stalno razmišlja o romansi koju je prekinuo 1. svjetski rat i prisilio je da se odrekne svjetovnih užitaka, a još je više uznemiruje susret s gospodinom Deanom (Alessandro Nivola iz "Čovjeka bez lica", "Jurskog parka 3" i "Američkih varalica"), on zapravo vodi tvornicu čaja u neposrednoj blizini ali je dobio zadatak od vlasnika zgrade da pomogne došljakinjama kad god zatreba.

Za razliku od filma Powella i Pressburgera, on je potpuno odjeven, pretpostavlja se da su na ovakvim visinama temperature niske, ali se zadržava u razgovoru sa sestrom Clodagh i više no što bi trebalo. Sve ga zanima o njoj, kakav joj je bio nekadašnji momak, što bi se dogodilo da se vratio iz rata i shvatio da ga ona zapravo ne voli, a htio bi i znati kako se zvala prije zaređenja. Njoj je sve to isprva neugodno, no Dean je jedina osoba s kojom može uistinu komunicirati, dok uokolo doživljava samo poraze. Tamnoputa sestra Philippa (Karen Bryson) zadužena je za vrtlarstvo i htjela bi zasaditi cvijeće koje bi zadivilo čitavo okolinu, što Clodagh smatra nepriličnim: odlučuje se vratiti natrag i požaliti sestri Dorothei da se s njihovom šeficom ne može surađivati. General pak doznaje da mu se sin vrzma oko Kanchi, smeta mu što je ona nižeg podrijetla i naređuje da je išibaju. Objašnjava da mu ona može biti konkubina ali njihova veza ne može ni na koji način biti legalizirana.

Poseban slučaj je sestra Rose - vrlo dobra Aisling Franciosi glumila je u serijama "Pad", "Igre prijestolja" i "Istina o mom bratu": u ovoj verziji ona je psihički nestabilna, žali se na glavobolje, dok ju je Kathleen Byron igrala kao jaku ženu, potpuni antipod Deborah Kerr kao sestri Coldagh. Kad potonja odluči raskinuti sa samostanskim životom, ona naručuje odjeću iz engleskih dućana u Indiji, dok ova Rose naprosto odjene haljinu kakvu nose i mještanke.

Takva se ukaže i Deanu, no on odbije njezina udvaranja, a njoj je jasno i zašto: naime, zaljubljen je u sestru Clodagh, a i ona nije ravnodušna prema njemu. Obračun dvije žene na vrhu zvonika jednako je efektan kao i u originalnom filmu. Jedini je problem što je Clodagh sada potpuno poražena i nema joj druge nego vratiti se u Darjeeling sestri Dorothei, koja će je rasporediti negdje diljem svijeta. Neće to biti nešto čime će se moći pohvaliti, jer je ipak iznevjerila povjerenje koje joj je ukazano.

Mini seriju je vrlo dobro režirala Dankinja Charlotte Bruus Christensen, ona je inače direktor fotografije, pa je vjerojatno snimila i ovaj projekt, i to vrlo dobro, jer je fino ujednačila lokacije u Nepalu i u studiju Pinewood (bez kojeg se ni u ovoj prigodi nije moglo). Kad ćemo moći gledati novu verziju "Crnog narcisa"? Vjerojatno skoro i po svoj prilici na HBO-u, koji često emitira proizvode kako BBC-ja tako i FX-a.

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista s dozvolom uredništva

Oceni 5