Ne odričem se
Bpride1

Photo: Facebook/Beograd Prajd

Crtica o beogradskom Prajdu

Istina je da su doživljaji slobode razlikuju, pa ih verovatno ima onoliko koliko i ljudi na planeti Zemlji, te tako nekim istopolnim parovima ne smeta da svaki poljubac znači spuštene roletne, svaka razmena nežnosti na javnom mestu potencijalni rizik, da ljubav znači sakrivanje, a zajedničko sticanje imovine to da će neko jednog dana ostati bez krova nad glavom. I to je u redu. Ono što nije u redu jeste nerazumevanje porekla takvog stava, koji dolazi iz dubina internalizovane homofobije koja mnoge pojedince i pojedinke ostavlja u okovima predrasuda čak i kad su osvojili delimične slobode.

„Još jedna Parada ponosa u Beogradu prošla bez incidenata“ bio je deo mnogih naslova u srpskim medijima, a ujedno i sve što većinu interesuje kada je ovaj dan u pitanju. I to je u redu, a najviše zbog toga što je tačno da se u gradu osećao tek delić one tenzije koja je deo mnogih loših uspomena na prethodne Parade. Problem je ipak u tome što se incidentima smatraju samo ekstremni nasilni ispadi, dok rečenice izgovorene javno ili privatno, glasno ili tiho, čija je jedina funkcija da povrede, ostaju deo slobode govora, koja je obično rezervisana za one kojima je ta sloboda data odmah po rođenju. Tako odnos prema LGBTIQ zajednici još jednom podseća na odnos prema ženi u patrijarhalnom društvu, a kada joj se bez ikakvog uzdržavanja kaže da joj je za sreću dovoljno samo to što je muž ne tuče.

Parada ponosa jeste prošla bez incidenata, ali dok je Sonja Sajzor, jedna od najpoznatijih trans aktivistkinja u zemlji, u Manježu govorila o tome da iako radi od 18. godine ipak nema ni dana radnog staža, neki se građanin žalio što se kasnije vraća s posla i što ne može da prošeta omiljenim parkom, ne razmišljajući o tome da su LGBTIQ osobama sva vrata zatvorena tokom cele godine – pet radnih dana + vikend. Dok su se istopolni parovi držali za ruke, možda prvi put ove godine, neka se građanka mrštila na uglu dve beogradske ulice, potpuno nesvesna da su ne tako davno i njena prava bila pod znakom pitanja, i da su se promenila baš zbog onih žena koje nisu uzmakle pred silom većine. Upravo zbog toga privatno ponekad mora da postane javno, pa i političko, ako ni zbog čega drugog, a ono makar zbog vidljivosti i nade u to da neke nove generacije neće biti obeležene kao nepodobne za ljubav, slobodu, roditeljstvo, i sve ono drugo što čoveka čini ljudskim bićem. Upravo se zbog toga o Paradi ne ćuti, već se obavezno pita „kako je bilo na Prajdu?“

***

Kažem Goranu „Nemam onaj osećaj od prethodnih godina,“ pa krajičkom oka vidim neke mlade ljude koji se posipaju gliterom i trče sa duginim zastavama na leđima kao neki novi superheroji i pomislim da je možda bolje da ćutim.

Oceni 5