Crvena Tuzla

Toliko puta sam bio u Tuzli na književnim susretima u čast Meše Selimovića a da zapravo nikad nisam vidio ništa od samog grada. Nisam vidio niti osjetio ono što bi trebao biti duh ovog grada. Moji doživljaji Tuzle su se svodili na sjedenje po kafanama, silaske u podzemlje noćnih klubova, na mahmurluke hotelskih soba, na prežderavanja i svaku vrstu pretjerivanja.

Budući nošen takvim vihorom užitaka, ustvari eufemizama za nekontrolisanu autodestrukciju, nikad ovaj grad nisam mogao sagledati jer sam bio zagledan u sebe, u vlastite ponore, a u njima nije bilo mjesta za doživljaj jednog bitnog bh. grada. Možda je bilo trenutaka kada sam uživao u tek otvorenom Panonskom jezeru nekad 2004. kada smo se kupali u kratkim hlačama pa bi takvi slani odlazili na književne promocije. Bilo je takozvanih normalnih užitaka, ali književni susreti su obično takvi da u njima vrijeme ima drugu logiku, i prolazi jako brzo.

Čak mi se i početak jedne značajne i velike ljubavne priče desio u Tuzli, ali sam grad je bio nekako u prikrajku svega toga. Mislim da čovjek tek u nekim godinama može biti toliko zreo da savlada sve prepreke koje u njemu postoje. To su prepreke provincijskog gledanja na svijet, to su glupave regionalne razlike, takozvani regionalizmi, to su takozvane jezičke razlike, običajne i kakve sve ne. Sada sasvim jasno mogu osjetiti užitak dok hodam pješačkom i biciklističkom stazom pored rijeke Jale do centra grada kada se krene od hotela Tehnograd na Slavinovićima. Gledajući bašče na drugoj obali i pitoma zelena brda koja jesen nije pomilovala svojim dlanom punim jarkih boja. Čak sam i u stanju pravilno da izgovaram tuzlanska prezimena, tj. i prije sam bio u stanju ali nisam imao vremena ni živaca za takve nijanse.

Tako sam prvi put ove godine osjetio duh ovog grada iako ga nisam tražio tamo gdje ga pisci inače traže: u kafićima i kafanama. Znam sve o kafićima i kafanama, vlasnik sam nekoliko diploma, magisterija i doktorata na bjelosvjetskim prestižnim fakultetima smjera kafanske provenijencije. Dugo sam se bavio kafićizmom i kafanologijom, mada mi je kultura kafića bila uvijek bliža, više sam cijenio kosmopolitizam kafića nego narcizam malih razlika kafanskog svijeta. Naravno, sve ovo sam izmislio, ali vjerujem da postoji kosmopolitski duh bjelosvjetskih kafića, bistroa, taverni, restorana, gradskih kafana, terasa na kojim se dešavaju zasvagda isti rituali. Kafa i posmatranje ljudi; alkohol i posmatranje svjetova kroz grliće flaša, jer i Herbert je znao da su pijanci zapravo astronomi i astrolozi; zvjezdoznanci koji putuju brzinom misli do trenutka kad je pukao lješnik iz kojeg se počeo širiti svemir brzinom koja nema takmaca.

Prvo me je zapanjila arhitektura zgrada iz doba kasnog socijalizma, i zaključio sam da je ona puno bolja, ljudskija i ljepša nego tornjevi-spavaonice jednog Alipašinog polja. Svi ti nizovi zgrada su mi izgledali potpuno svježi, urbani; aleje nekog meni nepoznatog drveća, aleje kestena i platana. Čak i postdejtonska arhitektura nije rogobatna kao ona u Sarajevu, jer je ona samo varijanta onog što Jurica Pavičić naziva ‘kaštelanskim eklekticizmom’. Ja bih to nazvao sevdahom provincijskog arhitekte, to je onaj naš čovjek koji će ti na kutiji tvrdog HB-a nacrtati skicu hotela i takvog će ga onda majstori i napraviti. Ono što će ugledati svjetlo dana biće neviđeno ruglo od betona, gipsanih labudova i gipsanih jonskih stubova, kič i nadrealizam bez kraja i konca.

Sarajevo je šampion arhitektonskog nesklada, dovoljno je sjetiti se svih banaka, auto-kuća, tržnih centara izgrađenih na zelenim površinama zgrada na Alipašinom polju. Ruglo nad ruglima, ruglo koje smo bili primorani prihvatiti kao udio nesklada u svijetu. To je ono kad oko mora sliku surove stvarnosti odaslati u mozak koji onda nabacuje razne instagram filtere kako bi vlasnika mozga obavijestio da on zapravo gleda u arhitekturu raja.

Zanimljivo mi je to da me prije nikad nije zanimala arhitektura gradova, valjda je i to rezultat zrenja u svakom pogledu.
Tuzla nije današnja Bosna. Mislim u najboljem smislu da nije Bosna. Tuzla je slobodan grad za razliku od Sarajeva. Tuzla nije etnički čist grad, ovdje žive, rade, i hodaju imena i prezimena svih naših naroda i građana, i vidi se da je Tuzla bila i da jeste crveni grad. Zato se ja osjećam u Tuzli puno normalnije nego u Sarajevu. U Tuzli ne postoji egzistencijalni srklet karakterističan za sarajevsku kotlinu, i nemam za to racionalnih dokaza, ali mislim da su ljudi u Tuzli manji šupci od onih u Sarajevu, gdje su šupci patentirani kao humanoidna podvrsta.

I da završim ovaj neskriveni hvalospjev urbanom i antinacionalističkom duhu ovog grada, koji već godinama uspješno vodi Jasmin Imamović, s nadom da će on takav i ostati. Crveni grad.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana