Nova knjiga naše saradnice Jagode Kljaić
Don 01 S

Photo: www.online-literature.com

Crveni karanfili

Upravo je objavljena nova knjiga Jagode Kljaić, dugogodišnje saradnice portala e-Novine i XXZ magazin, kao i još nekoliko portala u regionu. Knjiga nosi naslov Crveni karanfili i podnaslov Izbor 100 kolumni, a sve o njoj govori posveta: Onima koji ne mijenjaju omiljeni cvijet.

Nema više gradova prijatelja, što će nam prijatelji, navikli smo se na neprijatelje, s njima lakše izlazimo na kraj

Knjiga na 272 stranice obuhvaća 100 kolumni objavljenih od 2011. do 2019. godine, kronološki strukturiranih, a ispod svakog teksta je datum kad je objavljen i link na kome se može izvorno pročitati. Među Jagodinim osvrtima, komentarima i promišljanjima više od pola je sa spomenuta dva portala. Recenzent knjige je novinar i publicista Danko Plevnik. Izdavač knjige je Radnička Fronta Zagreb.

RIJEČ IZDAVAČA

Cjelokupni publicistički opus Jagode Kljaić značajan je doprinos slobodnom novinarstvu čije su oaze u Hrvatskoj preostali manji nacionalni, regionalni ili lokalni mediji u kojima svoje stavove mogu proklamirati nezavisni intelektualci poput autorice. Iako možda manje čitane od nekih razvikanih imena, kolumnistice poput Jagode Kljaić imaju svoju postojanu publiku koja se postupno, s godinama, uvećava. Razlog tome su i teme koje sve šire i dublje zahvaćaju društveno - političku zbilju Hrvatske, pa time bude interes sve šireg kruga čitatelja.

Iznimnost Kljaićkinih tematskih napisa krase dvije bitne osobine: prva je jasan politički stav koji je nedvosmisleno uz narod, uz radnike, uz potlačene i eksploatirane, a protiv elita i njihovih marioneta koji su uzurpirali naše živote. Druga je autoričin personalizirani pristup kroz koji se vidljivo očituju njena književnička nagnuća. Naime, ona šturim činjenicama, golim i gorkim istinama dodaje svoje refleksije, sjećanja i opservacije i to dovoljno nenametljivo da svoju posebnost umetne u objektivnu zbilju. To je osobni pristup žene na ulici, koja proživljava svakodnevne nepravde, suosjeća s drugima i solidarna je sa svim žrtvama novokomponiranoga hrvatskog kapitalizma.

Dakako da autoričine reminiscencije često dopiru i iz Jugoslavije, zemlje stasanja njene generacije, ali daleko od sentimentalnog nostalgičarenja, one svima otkrivaju usput izgubljeno blago - prednosti življenja u socijalizmu. Između ostalog – besplatno školovanje za sve pa i za one koji se sada, iz svojih akademskih i ostalih pozicija, cinično odriču onih koji su im financirali doktorate, onih koji su radili i stvarali dohodak. Jagoda Kljaić zacijelo nije takav licemjer: ona je oštra, ponosna i odlučna unatoč porazima koje trpi i kao bivša, razočarana socijaldemokratkinja. Ona je i dalje uz narod. Mi mali, obični, jednostavni, koji uviđamo nepravdu i o njoj ponekad nešto napišemo (str. 240).

U tome je veličina tih malih: oni daju male doprinose velikom novinarstvu gdje se malo odnosi na socijalnu stratifikaciju, na smještenost u najširi i najdonji društveni okvir koji danas obuhvaća slabo plaćene, nezaposlene i deprivilegirane radnike u svim privrednim sektorima.

Radnička Fronta poštuje autoričinu hrabrost, integritet i odlučnu lijevu političku opciju i vjeruje da će knjiga Crveni karanfili biti odlična literatura za sve one koje zanima rafinirani kritički pristup bitnim društvenim pitanjima.

Danko Plevnik: ENERGIJA HISTORIONOSTALGIJE

Jagoda Kljaić spada u suvremene literarno-žurnalističke fenomene jer u istoj osobi spaja književne i novinarske vokacije poput Viktora Ivančića i Gorana Gerovca, razlikujući se od njih svojom sklonošću prema lirici. Ta pjesnička preosjetljivost spojena s izvjestiteljskim naturalizmom, radila je i u najtežem tipu novinarstva – tvorničkom listu „Vjesniku Željezare” Sisak, u njenih je 100 kolumni ostavila upečatljiv trag – nemirenja s agresivnom anihilacijom prošlosti. Njena filozofija života i pisanja je jasna: čovjek je biće vremena. Zbog toga ne pristaje na otimanje povijesti, mrtvih i depopulaciju sjećanja. Jaki socijalni ton koji proizlazi iz njenih kolumni, objavljivanih od 2011. do 2019. na portalima e-Novina, Lupige, Konkursa regiona, SBPeriskopa i XXZ magazina i odanost proletarijatu kojeg nema – svrstavaju je u mentalnu preteču „Žutih prsluka”. I oni kao i ona komunikacijski su mogući samo na elektroničkim, ne i u tiskanim publikacijama, pa je izdavanje knjige takvog sadržaja velika usluga i satisfakcija za sve one koji se ne služe internetom ili ne prate sva mjesta oduška autoričina pisanja.

Njena etika ne vrluda, nije podložna političarima i strankama i njihovim medijima, ne odustaje od političke korektnosti, mada ne može otrpjeti zdravstvenu povlaštenost zlih, pošto je dio društvene moći još uvijek u rukama onog ljudskog šljama „koga čak i sve vrste karcinoma izbjegavaju”

Osnovni ton njene fenomenologije razočaranja i ispravljanja osobnih nepravdi ne proizlazi iz fantazmagoričnosti metafora koje bi skrivale težinu stanja i ocjena društva, već iz dokumentiranih i intimnih pokazatelja u čemu se slika i biće stvarnosti razilaze. O teškim stvarima piše verbalnom lakoćom. S fact news suprotstavlja se fake news o antifašizmu kojega se pobjedničkim revizionizmom izjednačilo s fašizmom: „Ljudi glume da su zaboravili, ali, ulice i trgovi pamte.” Uspješno miksa političku historiografiju i kroniku dana: „Nema više gradova prijatelja, što će nam prijatelji, navikli smo se na neprijatelje, s njima lakše izlazimo na kraj.” Radi se o historionostalgiji u akciji koja ne dozvoljava da oteti, potisnuti ili razrušeni materijalni dokazi postojanja prošlosti utječu na potrebu i dinamiku sjećanja i uspoređivanje sa sadašnjicom. Povijesti pokušava vratiti kredibilitet, osporavan kredibilitetom nove dogme o nepogrešivosti ideala.

Ono što ju razlikuje od „ženskog pisma” koje bi se možda trebalo očekivati od jedne poetese jest interes i poznavanje sporta, posebice nogometa, čime ruši maskulinističke predrasude o ženama, budući da se kontinuirano prisjeća ili oprašta od sportskih junaka koji modernim neznalicama ne znače ništa. „Gdje se to danas uči o sramu?” – krucijalno je pitanje koje postavlja nesablažnjivoj javnosti. Nasuprot autokratima koji u novim verzijama ponavljaju i prakticiraju stav Louisa XIV.: „Država - to sam ja!”, Jagoda, kao što joj ime govori, izvire iz humusa i može s pravom humanizma govoriti: „Domovina – to sam ja.” Otuda Lijepa naša čas postaje Lijepa nečija ili Lijepa tkoznačija.

Premda sastavlja dosje jednog vremena i nevremena, ne upušta se u duboke političke analize, ali kada to čini – čini originalno i oštroumno, poput atipične analize hrvatske desnice ili pak objašnjenja Josipovićeva poraza na predsjedničkim izborima. Točna je i njena medijska analiza Dnevnika HRT-a koju vrijeme nije demantiralo nego potvrdilo. Različitost sadržaja njenih kolumni: Papa i Glina, prisilno manjina, galerija regionalnih likova, naklon Sarajevu, prati feralovska odrješitost za verbalnu konfrontaciju sa svim negativno postojećim. Njena etika ne vrluda, nije podložna političarima i strankama i njihovim medijima, ne odustaje od političke korektnosti, mada ne može otrpjeti zdravstvenu povlaštenost zlih, pošto je dio društvene moći još uvijek u rukama onog ljudskog šljama „koga čak i sve vrste karcinoma izbjegavaju”. Ne nasjeda ejdžizmu. Ne podilazi ni čitaocima kojima ne dozvoljava bijeg u skepticizam, indolentnost i nezainteresiranost za realnu, a ne tek za manje opasnu, propagiranu stvarnost. No kao što su integritet i moralna hrabrost društveni izazov za kolumnist(ic)u, ništa manje nisu izazov i za čitaoca, zbog čega se nitko ne može nonšalantno upuštati u čitanje ove publicistike.

Winston Churchill je jednom rekao: „Štampu je lakše zdrobiti nego urediti.” Jagoda Kljaić se ne da zdrobiti. Volja za očuvanjem vlastitog identiteta je temeljna struktura njene kolumnistike.

Oceni 5