Crveni Njegoš: Socrealista, marksista, simbol otpora Staljinu

Prva prava prilika jugoslovenskih vlasti da proslave neki značajniji kulturni jubilej i na tom nivou ispromovišu nove vrijednosti na opštedržavnome nivou ukazala se 1947. godine kad je obilježeno 100 godina od prvoga izdanja Gorskoga vijenca, što je ujedno pružilo šansu težnjama ka stvaranju centralizovane kulture jugoslovenskih naroda. U novim političkim i ideološkim koncepcijama kao srećna okolnost pogodio se Njegošev etnički korijen – svjesni činjenice da je glavni razdor u bivšoj Jugoslaviji bio na liniji između Srba i Hrvata, Njegoševo etničko porijeklo kao Crnogorca omogućilo je zaobilaženje eventualnih favorizacija nasljeđa jednih ili drugih. (320)

Istoričar književnosti Vukoman Džaković je tvrdio da je Njegoš pjesnik socrealizma i da kod njega nema romantičarskih ideja

Budući da Crnogorci nijesu optuživani za hegemonističke aspiracije, Petra II mogao je svako prihvatiti. (321) Pošto je vlast nakon Drugoga svjetskog rata priznala Crnogorce kao samosvojan narod s pravom na samoopredjeljenje, to je omogućavalo tretiranje Njegoša kao crnogorskoga i jugoslovenskoga pisca, čime su izbjegnuta ranija prosrpska tumačenja. Zalažući se za centralizam i u politici i u kulturi, Njegoševa važnost i isprepletenost njegove ličnosti u obje oblasti pomagale su pribavljanju legitimnosti vladajućim tendencijama.

Proslava Gorskoga vijenca bila je po svim nivoima organizacije, porukama koje su poslate i uopšte diskursa koji je vladao tokom manifestacije ponovno kanonizovanje Njegoša u potpuno novome ruhu. Kao nekad izgradnja kapele 1925. i ovaj događaj imao je prvorazredni značaj u (dobro kontrolisanoj) državnoj propagandi. Hrvatski Vjesnik je na naslovnici objavio veliki Njegošev portet s porukom „Proslava stote godišnjice ‘Gorskog vijenca’ je praznik za sve narode Jugoslavije“, dok su nova izdanja toga djela štampana u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, drugi prijevod objavljen je u Sloveniji, a prvi put Gorski vijenac je preveden i izdat u Makedoniji. U organu vladajuće partije Borbi, „četiri od šest kolumni bilo je posvećeno Njegošu, a njegova slika odštampana je pet puta veća nego slika Tita (...) Znajući za Titovu sklonost ka preuveličanim sopstvenim slikama, ovakvo grafičko rješenje zaista predstavlja rjetkost“. (322)

Sami Titov telegram poslat Odboru za proslavu stogodišnjice Gorskoga vijenca koji glasi: „U ime Vlade FNRJ i u svoje ime pridružujem se proslavi stogodišnjice spjeva za slobodu Južnih Slovena – Gorskog vijenca – velikog pjesnika Južnih Slovena, sina Crne Gore, Njegoša, koji je odigrao krupnu ulogu u podizanju svijesti Južnih Slovena u borbi za svoju nezavisnost, slobodu i napredak“, (323) najbolje svjedoči u kakvom je duhu interpretiranja čitavo proslavljanje proteklo.

Centralna proslava organizovana je na Cetinju juna 1947. godine uz prisustvo najvažnijih ličnosti Crne Gore i visokih predstavnika ostalih jugoslovenskih republika iz političkoga i kulturnoga života. Glavne momente s proslave zabilježene u štampi sabrao je u svojoj studiji „Njegoš u socijalističkoj i nacionalnoj ideologiji Crne Gore 1945–1989“ Dragutin Papović, đe kaže: „Filozof Vuko Pavićević je narodnooslobodilačku borbu povezao s Njegoševim rodoljubljem i tvrdio je da su stihovi ‘Neka bude što biti ne može’ bili glavni motiv rukovodstva narodnooslobodilačke borbe. Publicista Nikola Lekić je naveo da je Njegoševo djelo bilo najbolji podstrekač narodnooslobodilačke borbe i najbolja zaloga bratstva i jedinstva. Lekić je tvrdio da istraga poturica nije ništa drugo nego otpor seljaštva turskom feudalizmu, da Njegoševo djelo nije idealističko već realno i dijalektičko, da je u njemu Njegoš progovorio snagom revolucionara i da je Njegoš, kao i Lenjin, pravio razliku između pravednog i nepravednog rata. Istoričar književnosti Vukoman Džaković je tvrdio da je Njegoš pjesnik socrealizma i da kod njega nema romantičarskih ideja.

Profesor Danilo Lekić je smatrao da je Njegoš kroz odnos prema Mlečanima napadao zapad i da je opisivao pojedinosti ove nazadne civilizacije

Džaković se trudio da Njegoševo djelo približi socrealističkim shvatanjima, i izjavio je da Njegošev realizam nema dodira s građanskim realizmom. Kako bi Njegoša i njegovo djelo što više približio socijalističkoj ideologiji Džaković je tvrdio da je Njegoš u ‘Gorskom vijencu’ prikazao turski feudalizam i dekadenciju feudalizma zapada u čijim se njedrima razvijalo građansko društvo. Istoričar i pravnik Niko S. Martinović je smatrao da Njegoševo djelo treba tumačiti marksističkim metodom. Tvrdio je da se Njegoš u ‘Gorskom vijencu’ borio protiv turskog feudalizma i protiv civilizovanog mletačkog feudalizma. Martinović je dodao i da je Njegoš ‘Gorski vijenac’ napisao pod uticajem Francuske revolucije 1789. godine. Profesor Danilo Lekić je smatrao da je Njegoš kroz odnos prema Mlečanima napadao zapad i da je opisivao pojedinosti ove nazadne civilizacije.

Profesor i publicista Marko Kažić je naveo da je Njegoš kroz riječi vojvode Draška opisao dekadentnost mletačkog i zapadnog društva. Kažić je tvrdio da je Njegoš u NOB-u bio pokretač i vaspitač borbenih i naprednih narodnih masa. Sudeći po ovim stavovima, Njegoš je bio prvi marksistički pjesnik Crne Gore, jer su vodeći političari i intelektualci njegovo djelo tumačili kao proizvod klasne borbe.“ (324)

Na centralnoj proslavi stogodišnjice govorio je predśednik NR Crne Gore Blažo Jovanović. (325) On je rekao da se Njegoš borio protiv „bezdušnosti hrišćanske kapitalističke Evrope“ te da je bio veliki poštovatelj Rusije, jugoslovenstva i slobode Crne Gore i Crnogoraca, koji se borio protiv turskog okupatora i domaćih izdajnika. (326) Jovanović je, kao i mnogi prije njega, jedan istorijski mit iz Njegoševa djela vratio u modu i utvrdio da je istraga poturica u Gorskome vijencu prikazana neobično živo i istinito. Istraga je po njemu bila uzor u toku NOB-a i naveo „da je u ratu više nego ikada ranije potvrđena istinitost i trajna pjesnička vrijednost ‘Gorskog vijenca’, da se Njegošev lik lepršao na zastavama Titove armije i da je Njegoš tokom rata bio suborac i učitelj partizana.“ (327)

Glavno tumačenje Njegoševa djela na jubileju pripalo je književniku Radovanu Zogoviću. „On je promovisao ideje koje je vlast vidjela u Njegoševom djelu. Zogović je tvrdio da je Njegoš revolucionarnu 1848. godinu tumačio baš kao i Karl Marks, i da se u ‘Gorskom vijencu’ Njegoš borio protiv turskog feudalizma, odnosno turskih eksploatatora i venecijanskog kapitalističkog svijeta. Zogović je Njegoševo djelo tumačio kao klasnu borbu, i naveo je da je ispod glavnog konflikta u ‘Gorskom vijencu’ zastupljena borba klase feudalaca i klase porobljenog i eksploatisanog seljaštva. U ‘Gorskom vijencu’ je vidio dokaz da se novi pravedni društveni poredak može podići samo na razvalini starog i izvojevati samo revolucionarnom borbom. Zogović je izjavio da je čitav ‘Gorski vijenac’ himna revolucionarnoj borbi za uništenje nepravednih i nerazumnih društvenih odnosa i ustanova.

Pomoću Njegoševog djela Zogović je opravdao ciljeve socijalističke revolucije u Crnoj Gori. I on je Njegoša smatrao, u osnovi realistom, i tvrdio je da je Njegoš veoma blizak socrealizmu. Zogović se osvrnuo i na Njegoševu nacionalnu pripadnost. Izjavio je da je Njegoš, prije svega, crnogorski pisac i da pripada istoriji crnogorske literature. Zogović je tvrdio da je Njegoš sebe smatrao i Crnogorcem i Srbinom, i da pripada i srpskoj i jugoslovenskoj književnosti, ali da je njegova crnogorska nacionalnost nesporna.“ (328)

Ovakvi manevri u tumačenju Njegoša mogu se sabrati u nekoliko analitičkih sudova: partizani iz Drugoga svjetskog rata legitimisani su kao savremena verzija Njegoševih oslobodilaca iz Gorskoga vijenca; neprijatan motiv – pokolj muslimana, otklonjen je zaobilaženjem religijske potke i veoma popularnim komunističkim epitetom „domaćih izdajnika“; predstavljajući ga kao narodnoga pjesnika komunisti su se direktno obraćali radnicima i seljacima, koji su bili stanac novouređenoga društva, a Njegoševo djelo im je bilo veoma dobro poznato – tako je bio olakšan put prijemu komunističkih parola i proklamacija u narodu. Uz ovo treba dodati i izrazito popularisanje Njegoševa nesvetačkog života i nedržanja do svešteničkih regula, što je potpuno odgovaralo komunističkom odnosu prema vjeri. Zanimljivo je analizirati i ulogu koju je Gorski vijenac odigrao u popularizaciji marksističkih vrijednosti. Nesumnjivo da je većini Crnogoraca „dijalektički materijalizam“ bio komplikovan za objasniti. Za sliku istorije kako je vidi Karl Marks valjalo je naći crnogorski pandan, kako bi tehnološko-ekonomske fraze bile prijemčivije domaćoj publici. Kao što smo viđeli iz govora, komentatori su se potrudili da Gorski vijenac prikažu ni manje ni više nego kao djelo u kome se opisuje borba kmetova protiv feudalne vlastele; crnogorsko-turski rat i „istraga poturica“ pročitani su kao svojevrstan „sukob klasa“. Budući da Marks u sukobu klasa vidi nastanak istorije, neprijateljski čin Crnogoraca prema muslimanima iz Njegoševa djela bio je početak crnogorske istorije; a komunisti su nasljednici te Crne Gore, nastavljači i čuvari te tradicije.

Rusiju volim – kaže Njegoš – ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je već dodijalo, pa hoću taj jaram da zbacim

Neprikosnoveni ideolog poslijeratne Jugoslavije Milovan Đilas podržavao je promovisanje izuzetne Njegoševe revolucionarne i slobodarske poezije, ali je u jednom tekstu predlagao obazriviju upotrebu njegova štiva, budući da se neka djela, naročito Luča mikrokozma ne uklapaju u socparadigmu. Đilas je u Luči vidio primjese misticizma, eklektizma i religioznosti. (329) Omladinski pokret štampao je iščupak iz ranijih njegovih članaka u kojem on Gorski vijenac vidi kao djelo koje izražava suštinu zbivanja jedne epohe u razvoju naroda Jugoslavije – sukob između „pravoslavne raje i turskih feudalaca i njihovih prirepaka“. (330)

Ni nova Njegoševa velika godišnjica, 100 godina od njegove smrti, neće proteći bez aktuelizacije najopipljivijih društvenih i političkih tema kroz njegov lik i djelo. Budući da je te godine sukob između Jugoslavije i SSSR-a bio na vrhuncu oko Informbiroa, jubilej će biti iskorišćen da se iskritikuju Staljin i njegove pristalice u Jugoslaviji. Govoreći na proslavi o Njegoševu stavu prema Rusiji, Blažo Jovanović taj odnos slika u negativnom kontekstu – navodi da je stav ruske diplomatije uvijek bio utilitaran a pomoć Crnoj Gori uvijek odmjerena i u skladu s ruskim interesima. (331) Za svaki primljeni rubalj iz Rusije, kaže Jovanović, slijedio je veliki prijekor. „Njegoševo raspoloženje zbog svega toga najbolje se vidi, između ostaloga, iz izjave date Matiji Banu, gdje se on žesti na takve Ruske postupke. ‘Rusiju volim – kaže Njegoš – ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je već dodijalo, pa hoću taj jaram da zbacim’“. (332)

Predśedniku crnogorske vlade bilo je veoma stalo da slikovito prikaže Njegoševo razočaranje u Rusiju i iznese pred javnost svaki njegov buntovnički potez prema ruskoj diplomatiji. Citirao je Njegoševe riječi ruskome predstavniku u Beču kojemu je rekao da nije ni ruski, ni turski, ni austrijski, već samostalan i slobodan čovjek. Približavanje Jugoslavije SAD-u u toku raskola sa Staljinom i primanje vojne i materijalne pomoći sa zapada našlo je refleksije u izlaganju Blaža Jovanovića povodom Njegoša, nešto što je samo četiri godine ranije bilo nezamislivo – isticanje Njegoševe želje da pośeti Ameriku – „Razočaran postupcima Rusije i sit njene ‘pomoći’, on se, kako je rekao drugom prilikom Matiji Banu, ozbiljno nosi mišlju ‘da se preveze preko Atlantika’ i da posjeti Ameriku, tada najnapredniju zemlju liberalne demokratije, jer ‘slobodnoj Crnoj Gori – kaže on Banu – priliči da samo od slobodne države kao što je Amerika prima pomoć, kad već ne može bez nje biti.’“ (333)

Crnogorske prilike iz XIX vijeka predstavljane su kao trenutna stvarnost – što se može tumačiti u smislu – kad je veliki Njegoš mogao okrenuti leđa Rusiji, možemo i mi. Dakle, prošlost je ponovo prizivana do te mjere da će se raskol među komunistima upoređivati s događajem iz Gorskoga vijenca. Papović nam donosi nekoliko zanimljivih tumačenja koja su iznijeli tadašnji akteri sukoba: „Publicista Puniša Perović je u Njegošu vidio simbol otpora SSSR-u i Informbirou, i naveo je da, kao što su poturice i ližisahani iz ‘Gorskog vijenca’ bili šibani vatrom Njegoševe mržnje, tako i pristalice SSSR-a stoje na udaru Njegoševog slobodarskog genija. Predsjednik crnogorske vlade Blažo Jovanović je izjavio da je Njegoš bič za sve narodne izdajnike, i da je Njegoš uz KPJ dok ona vodi borbu za opstanak od agresivnih snaga velikoruskog šovinizma i sovjetske birokratije“. (334)

Pomenuti Njegošev sintagmem „rob petrogradskih ćudi“ bio je neformalni moto čitave proslave. Vladimir Kolar je baš pod tim naslovom objavio tekst u Pobjedi u sklopu stogodišnjice. U njemu je dao istorijski osvrt na Njegoševu političku biografiju, s posebnim akcentom na odnosima Rusije i Crne Gore od vremena vladike Danila. Ispod teksta, na istoj stranici, nalazimo Staljinovu karikaturu koja stoji na carskome tronu pred pokleklim podanicima s porukom „Dosljedan tradiciji samodržaca“. (335) Kolar je u svome tekstu čitavu istoriju rusko-crnogorskih odnosa predstavio kao duboko interesnu. Za njega Rusija nikada nije iskazivala iskrenu ljubav prema Crnogorcima, već je rubljama kupovala njihovu borbenu snagu kako bi ugrožavala Osmansko Carstvo. Nije propuštio da iznese sve negativne odnose Rusa prema Petru I i Petru II – podnaslov o Njegoševu stricu naslovljen je: „Petar Prvi policiski protjeran iz Petrograda“, što je zbilja istinita opservacija. Što se tiče Njegoša, njegov odnos prema Rusiji tumačen je kao razočaravajući, a autor citira stihove iz Šćepana Maloga koji govore o tome kako su Rusi ostavili Crnogorce da se sami bore s Turcima; zaključujući da se u Gorskome vijencu Rusija i ne pominje, pošto je Njegoš uvidio da je ne može smatrati sigurnim osloncem u borbi protiv Turaka. (336)

Blažo Jovanović je izjavio da je Njegoš bič za sve narodne izdajnike, i da je Njegoš uz KPJ dok ona vodi borbu za opstanak od agresivnih snaga velikoruskog šovinizma i sovjetske birokratije

Slične teze na mnogo opširnijem prostoru iznio je jedan drugi autor u studiji „O tradicionalnim odnosima između Crne Gore i Rusije“. (337) U hronološkoj retrospektivi zaključeno je da Crna Gora nikad nije priznavala nametano rusko tutorstvo te da je ruski imperijalizam crnogorsku državu konstantno ugrožavao svojim interesima. Osnovni motiv za pregled rusko-crnogorskih odnosa autor je naveona početku rada, jer piše iz razloga što: „Današnji sovjetski imperijalisti u težnji za potčinjavanjem drugih naroda i za svjetskom dominacijom služe se, pored ostalog, jednim posebnim propagandnim sredstvom – pričom o izuzetno velikomvznačaju Rusije za oslobođenje slovenskih naroda (...) zavstvaranje njihovih država i izgradnju njihovih nacionalnih kultura. Da bi dokazali tu svoju tezu, sovjetski hegemonisti ne prezaju ni od najgrubljih falsifikata i izvrtanja istorijskih činjenica.“ (338) Zato nastoji da objasni „suštinu jugoslovensko-ruskih odnosa na primjeru veza između Crne Gore i Rusije.

To objašnjenje potrebno je dati ne samo zato da bi se raskrinkale laži“, već i da bi se spriječile težnje „birokratskih kasti“ koje pokušavaju Jugoslaviju približiti „sovjetskoj Rusiji“. U radu je najveći dio prostora posvećen grkim iskustvima Petra I i Petra II s carskom Rusijom i detaljno eksplicirana težnja ka nezavisnosti jugoslovenskih naroda od vladajućih krugova u Petrogradu.

***

318 Niko Simov Martinović, „Njegoš i 1848“, Stvaranje, br. 1, 1946, str. 43.

319 Isto.

320 Ono što ide u prilog tezi da je Njegoš bio najpodesnija ličnost za prvu veću promociju jeste apstrahovanje na državnom nivou stogodišnjice Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića, 1946. godine.

321 Vahtel, str. 177.

322 Isto, str. 178.

323 Pobjeda, br. 34 (11. 6. 1947), str. 1.

324 Dragutin Papović, „Njegoš u socijalističkoj i nacionalnoj ideologiji 1945–1989“, Matica, jesen 2013, str. 233−234.

325 Blažo Jovanović (Podgorica, 1907 – Herceg Novi, 1976), bio je crnogorski komunista, političar, pravnik. Član KPJ od 1924. U međuratnome i u toku Drugoga svjetskog rata jedan je od najistaknutijih Crnogoraca u komunističkom pokretu. „Predśednik Vlade Narodne Republike Crne Gore postao je aprila 1945. godine i na toj dužnosti ostao je do 1953. godine. Od decembra 1953. do jula 1962. godine bio je predśednik Narodne skupštine NR Crne Gore. Dužnost sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru obavljao je od 1943. do 1963. godine, a kasnije Komunističke partije Crne Gore. Bio je prvi predśednik Narodnog fronta, a kasnije Saveza socijalističkog radnog naroda Crne Gore i prvi predśednik SUBNOR-a Crne Gore. Od 1940. do 1954. bio je član CK KPJ, a od 1954. Do 1969. godine član Izvršnog komiteta CK SKJ. Za poslanika Savezne skupštine je biran od 1945. do 1963, a od 1963. do 1975. godine bio je predśednik Ustavnog suda Jugoslavije. Učestvovao je na održavanju Prve konferencije

evropskih ustavnih sudova i Pete međunarodne konferencije „Evropski mir putem prava“. Jula 1971. godine izabran je u Izvršni komitet Svjetske organizacije pravnika „Svetski mir putem prava“, a 1973. Godine učestvovao je na konferenciji ove organizacije. Autor je više političkih tekstova, kao i monografije Aktuelna pitanja Ustavnog suda Jugoslavije. Imao je čin rezervnog general-majora JNA i bio član Savjeta federacije.“ Izvor: Srđa Martinović, „Crnogorska vojna elita JNA“, Matica, br. 70, Podgorica, 2017.

326 Papović, str. 236.

327 Isto.

328 Isto, str. 236−237.

329 Milovan Đilas, „O nacionalnoj istoriji kao vaspitnom predmetu“, Komunist, br. 1, 1949, str. 61.

330 Milovan Đilas, „’Gorski vijenac’ izražava suštinu zbivanja u jednom periodu naše istorije“, Omladinski pokret, br. 23 (12. 6. 1947), str. 5.

Jovanović Blažo, „Njegoš i njegovo vrijeme“, Pobjeda, br. 209 (6. 9.1951), str. 2−3.

332 Isto.

333 Isto.

334 Papović, str. 238−239.

335 Vladimir Kolar, „Rob petrogradskih ćudi“, Pobjeda, br, 209 (5. 9. 1951),

str. 9.

336 Isto.

337 Radovan Lalić, „O tradicionalnim vezama između Crne Gore i Rusije“, Istorijski zapisi, knj. VII, sv. 7−9, 1951, str. 273−293.