Čudesno glazbeno ljeto 1968. 

Ako je 1967. obilježilo remek djelo Beatlesa „Sgt Pepper“ i naramak fascinantnih debuta, 1968. je donijela pravi naramak epohalnih albuma rocka. Posebice za mitskog „ljeta ljubavi“ i eksplozije psihodelije s obje strane Atlantika, no jednako je živahno bilo i na svim drugim poljima najšire shvaćene „rock scene“. Jer, od početka lipnja do polovine rujna 1968. obilje sjajnih albuma ubiralo je plodove prijelomne 1967. etablirajući nove „standarde“. Ne samo psihodeliju koja se uvukla u sve grančice razgranatog stabla „rokerske“ popularne glazbe – od countryja do soula, od folka do tvrdog rocka - ili blues hard-rocka koji se formatira esencijalnim izdanjima poput „Wheels On Fire“ Creama i prvijencem Jeffa Becka, već i sve većom prisutnošću duplih albuma koji su – posebice nakon genijalniog „Bijelog albuma“ Beatlesa s konca godine - postali gotovo pa nezaobilazni u diskografiji.

Već na samom početku lipnja The Band, otimajući se predodžbi o „tek pratećim“ Dylanovim svircima,  objavljuju fascinantan „Music From Big Pink“. Album koji je  naizgled odsviran kao session pokazao je raskošne aranžmane vrsnih instrumentalista (među kojima je svakako ključnu ulogu imao klavijaturist Richard Manulel čije su orgulje kao „sparing partnera“ imale gitaru Robbiea Robertsona) te čudesne vokalne harmonije. Istovremeno i „rustičan“ – zahvaljujući vokalima Ricka Danka i Levona Helma – kao zanimljiv iskorak prema folku i country-rocku bio je zapravo neumoljivo „rockerski“ album koji je inovativnošću i svježinom utro put mnogim kasnijim žanrovskim podvrstama. Naravno, skladba „Weight“ koja se našla na albumu za kojeg je tri skladbe napisao ili supotpisao Bob Dylan, baš kao i „To Kingdom Come“, „This Wheels On Fire“, „Tears Of Rage“, „I Shall Be Released“…, ostala je dio vječne zelenjave rocka.

U istom mjesecu The Doors objavljuju svoj treći album “Waiting For The Sun“ koji je, mada slabiji od prethodnih albuma objavljenih godinu ranije, dao i hitoidni singl „Hello I Love You“ sa zaraznim riffom (koji duguje štogod i Kinksima), solidnim baladama („Summer's Almost Gone“, „Love Street“…) te sjajnom „Spanish Caravan“ sa flamenco gitarom… Kantautor Randy Newman – čija karijera eto traje bez padova do danas – objavljuje istoimeni nastupni album, a Aretha Franklin „Aretha Now“ s deset skladbi (hitova poput „Think“, „I Say a Little Prayer“, „See Saw“, „I Can't See Myself Leaving You“) koji ju, kao i „Lady Soul“ iz iste godine predstavljaju u najboljem mogućem izdanju.

I Jeff Beck u lipnju objavljuje samostalni prvijenac. Čudesni gitarist Yardbirdsa (i dio trijumvirata Clapton-Page-Beck) na debutu (koji nikad kod šire publike nije dosegnuo slavu albuma Creama ili prvijenca Zeppelina mada je to apsolutno zaslužio) a na kojem je glas pozajmio Rod Stewart, a bas svirao Ron Wood, pokazuje koliki je Beckov utjecaj na formatiranje hard blues-rocka i tadeašnjih gitarista. Posebice u nadahnutim obradama blues standarda Williea Dixona koje su – dao bih ruku u vatru – superiornije verzijama led Zeppelina.    

Drugi album Buffalo Springfielda „Buffalo Springfield Again“ objavljen je 18. lipnja i do danas trajan spomenik genijalnom bandu sjajnih glazbenika i autora. Stephen Stills je na njemu bljesnuo sa dvije izvanvremene folk-rock teme („Bluebird“ i „Rock & Roll Woman“) te u jazzy obojenoj Everyday“, Neil Young potpisao standarde „Mr Soul“, „Expecting To Fly“ i „Broken Arrow“ a Richie Furay odličnu „A Child's Claim to Fame“.

Kao mala bara s tri velika krokodila Buffalo Springfield nije mogao dugo opstati pa se udarna trojka ubrzo nakon objavljivanja albuma razilazi: Stills s Nashom i Crosbyjem osniva CSN, Young kreće sa solo karijerom, a Furay utemeljuje country rock band Poco.

No country rock je tog ljeta dobio svoje prvo i apsolutno remek djelo: „Sweetheart Of The Rodeo“ grupe The Byrds. Mnogi su i ranije očijukali s countryjem no The Byrds su nakon dolaska Grama Parsonsa u njega uronili bez zadrške. Iako „Sweetheart Of The Rodeo“ ima samo dvije autorske skladbe (obje Grama Parsonsa te odavno pretvorene u klasike žanra)  obrade pjesama Merlea Haggarda,  Louvin Brothersa, Woodyja Guthriea i Boba Dylana, savršenim poznavanjem oba sastojka nove žanrovske tvorevine, ostaju školski primjer country rocka iz njegovih formativnih godina.

S druge strane Atlantika u Velikoj Britaniji tog ljeta 1968. izlazi nekoliko albuma koji imaju golemu ulogu ali i trajno žareći utjecaj sve do danas. Drugim albumom „A Saucerful Of Secrets“ – tek nešto slabijim od genijalnog debuta – Pink Floyd se učvršćuju u ulozi predvodnika britanske psihodelije. Bez Syda Barretta (koji je za album napisao samo „Jugband Blues“) s Davidom Gilmourom kao pridošlim gitaristom, Pink Floyd čine novi korak prema eteričnoj psihodeliji sa sve dužim instrumentalnim pasažima.   Mada je do danas ostao u sjeni prvijenca, album je dao odlične brojeve „Remember a Day“, „See Saw“, „Set the Controls for the Heart of the Sun“ – koja u kasnijim koncertnim izdanjima postala arhetipski broj psihodeličnog space rocka, „Let There Be More Light“… te širom otvorio vrata kasnijim prog-rock projektima „More“, „Ummagumma“, „Atom Heart Mother“ te „Meddle“.

Dvostrukim albumom „Wheels Of Fire“ – koji izlazi u kolovozu – Cream pak učvršćuju svoju poziciju pionira hard rock bluesa i Claptona (posebice u studijskim brojevima poput „Crossroads“ kao gitariste s božanskim statusom. I album studijskog materijala i koncertni album (naravno, spojeni u popularan format dvostrukog LP-ja) do danas ostaju vraški utjecajni i inspirativan na mnoge glazbenike pa i na Jacka Whitea i stoner rockere mlađih generacija makar s minimalnim nagnućem prema bluesu. Album je, naravno, dao i izvanvremeni standard Jacka Brucea „White Room“ ali i „Sitting On Top Of The World“, „Politician“ te fantastičnu šesnaestominutnu koncertnu izvedbu Dixonove „Spoonful“.

I danas gotovo zaboravljeni The Moody Blues tog kolovoza objavljuju „In A Search Of The Lost Chord“; tipični psihodelični album na kojem su, nadahnuti učenjima Timothyja Leara i psihodeličnih tripova, odbacili orkestracije u korist sveprisutnog melotrona Mikea Pindera i „novog zvuka“. Multiinstrumentalistična družina mu se pridružila svim mogućim glazbalima od flaute do sitara kročeći, zahvaljujući i novim mogućnostima studijske alkemije, stazom „Sgt Peppera“. Albumom nakon kojeg je slijedio niz logičnih i razrađenijih projekata Moody Blues su utirali put psihodelijom nadahnutom prog-rocku, koketirajući i s klasikom, te bili glavni promotori melotrona kao ultimativnog (predsintesajzerskog) instrumenta „progresivnih“ bandova. 

Sva tri spomenuta albuma imala su golem utjecaj na britansku scenu poznih šezdesetih i ranih sedamdesetih no Ameri su tog ljeta imali svoje jake favorite. Psihodelični barjak visoko su podigli perjanici kalifornijske scene Jefferson Airplane i Grateful Dead. Prvi još jednim zapaženim albumom „Crown Of Creation“ ovog puta okrenutim sci-fi temama, no s manje rasplinutih brojeva te bliži „klasičnijoj“ strukturi pjesme.

Bio je to logičan put u genezi banda, autorske profiliranosti i konkretnosti  te koncertne i studijske uvjerljivosti pa ne čudi da je „Greasy Heart“ uz „Somebody To Love“ tog ljeta postala nezaobilazni koncertni standard.  Drugi album Grateful Deada „Anthem Of The Sun“ bio je nepatvoreno studijsko remek djelo. Uspjevši transponirati koncertnu energiju i svirku u studijske uvjete Grateful Dead su bljesnuli albumom koji je uspješno spojio avangardu (koju je sa donio klavijaturist Tom Constanten nadahnut učenjima Cagea i Stockhausena),  sa psihodelijom, folkom, jazyy improvizacijama… stvorivši neponovljiv zvučni kolaž.

Ipak najznačajnije izdanje američke psihodelije tog ljeta bio je album „In-A-Gadda-Da-Vida“  grupe Iron Butterfly; album čiji se utjecaj proteže do danas kad je neo-psihodelija s elementima prog-rocka i krautrocka u velikoj modi. Prisutna i kod domaćih snaga poput Chuija ili na ovogodišnjem albumu Bare i Majki. Naslovna mantrička sedamnaestominutna tema s prepoznatljivom repetirajućom bas figurom kao i cijeli album ostaju upisani kao jedan od zaglavnih komada psihodelije s konca šezdesetih.  

S onu stranu psihodeličnog tripa ljeto je iznjedrilo još dva sjajna albuma: prvijenac Creedence Clearwater Revivala i „Cheap Thrills“ Janis Joplin & Big Brother & Holding Company. Ovaj potonji – znan i po omotu kojeg je nacrtao kultni underground stripaš Robert Crumb – bio je katapult koji je Janis dobacio do zvijezda.

Njen emocionalan bluesom natopljen vokal poduprt blago psihodelijom ozračenim gitarskim zvukom tipičnim za bandove iz San Francisca, bljesnuo je u čudesnoj rockerskoj verziji standarda „Summertime“ te u vječnost upisao skladbe poput Janisine „Turtle Blues“, „Ball & Chain“, „Piece Of My Heart“, „I Need A Man To Love“…

Istoimeni prvijenac grupe Creedence Clearwater Revival započeo je tog ljeta jednu od najfascinantnijih priča u povijesti rocka. Storiju o bendu koji je u manje od tri godine objavio šest albuma i svojim utjecajem dobrano promijenio tokove – ajmo tako reći – tradicionalnog ili bazičnog američkog rocka. Predvođeni sjajnim autorom, gitaristom i pjevačem Johnom Fogertyjem CCR su na prvijencu uprli prstom u sve izvornike koje su tako uspješno posvojili. „I Put A Spell On You“ kao cover Screamin' Jay Hawkinsa je bio njihov naklon bluesu/rhythm and bluesu, obrada „Suzy Q“ Dalea Hawkinsa rockabillyju, „Ninety-Nine and a Half“ posveta Wilsonu Pickettu i Staxy…

No svim tim žanrovskim sastojcima Fogerty je dodao i osebujan „močvarni“ zvuk Louisiane, rock, atmosferu spontanog jam sessiona, začine countryja…   Prvijenac je u brojevima poput bluesy rocka „Working Man“  i „Get Down Woman“ te „Porterville“ naznačio trasu kojom će se na slijedećim albumima kretati band, ali i Fogertyjev fascinantan skladateljski talent koji će naprosto eksplodirati na kasnijim albumima. 

Ajmo biti realni: ljeto 1968. – u političkom, sociokulturnom, kulturološkom ali i glazbenom smislu – nemoguće je ponoviti. No preslušavanjem ovih izvanvremenih albuma na njega se i pedeset godina kasnije itekako vrijedi podsjetiti.