Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (12)
Šekspir

Photo: www.biography.com

Čuje se štektanje mitraljeza, a ja djeci govorim o Šekspiru

PRAZNIČNA PJESMA

Homeru, prvom sekretaru Aresove ambasade

O, slijepi bože, vaskrsatelju voštanih figurica Prošlosti,

u ime Aresa,

bogbogova,

bojim se za san pljačkaša koji noću,

sa čarapom na glavi,

s glavom među nogama,

upadaju u znojem i krvlju opervaženu

tuđost.

Plašim se za njihovu smionost, za njihov nestrah

dok žustro, krvnički,

preturaju

tuđe stvari.

Plašim se za mesare,

čije su oči šipci preklanih udova,

iščupanih grkljana, kadikad dječijih

(KATKAD I DJEČIJIH),

zaborava u ime zastave,

trube,

gomile značaka.

Bojim se Madžarevog amaneta,

neuvelog,

nad ovom bolnom,

nad bonom,

nad mojom Bosnom.

Strah me je za Miševe, za Pihtije, za Suncokrete,

izvučene iz partijskih odijela sa crvenim reverima.

Ako izbjegnu Srp, Scilu,

na čéki,

iza rope ,

čeka ih Čekić,

još jedna velika značka.

Plašim se za njihov nesan,

njihove oznojene dlanove,

usahla tijela i meke stolice.

 

U ime Aresa,

svevidećeg,

plašim se za kišu, čije prozirne igle nemaju gdje da padnu

(osim na krv,

osim na dim,

osim na trulu trulovinu).

 

Za snijeg, obogaćen kerozinom,

srebrnih nebeskih lađa koje nas strašno čuvaju.

Za sunce, miše uplašeno,

strijelca što pri prvom pucnju

panično zatvara oči.

Za beskrajnu noć,

prožetu blijescima,

za crvene megalitre,

za tvrde, tvrde ratnike,

za moju bivšu zemlju na šestoj strani svijeta,

strah me je.

 

PAKETI I “PATRIOTIZAM”

U jednom skladištu na Trešanici Kiso i ja čuvamo pakete sa Boraka koje sutra treba podijeliti (uglavnom) konjičkim Srbima. Oko skladišta je raspoređeno nekoliko vojnika Armije BiH i oni, ustvari, paze na nas i pakete. Mi smo bez oružja, više kao neka garancija (“garancija”!) da će paketi stići onima kojima su poslati.

Kiso je u ovih par dana kontaktirao dosta gradskih Srba s pitanjem jesu li spremni da nekoliko dana prenoće ovdje, sa paketima. Odziv je bio veoma “mršav”.

Zalazimo u noć. Gluha tišina. Na snazi lokalno primirje. Prije spavanja dugo pričamo o svemu i svačemu.

Prije sna, “tankog” kao ćat, razmišljam o “patriotizmu”. I patriotizmu.

EROTIKA

Nakon svega, ostaje mi samo da pokušam hvatati slike, sekundice, implozijice horora. Evo ih još nekoliko.

Ovdje je opet u modi religija. Toliko puta opetovana priča o preobraćenim revolucionarima, posrnulim bivšim vjernicima ateizma, zabludjelim ovčicama, suncokretima, pihtijama, prelivodama...

Neposredno pred rat, predsjednik Opštine, prvi put s Partijom na jutrenje, zaboravlja da skine cipele pri njegovom prvom javnom klanjanju, u četrdeset i nekoj godini života. Kažu da diskretna opomena zaprepaštenog hodže nije mnogo dirnula novopečenog regruta nove, a, bivšeg, i to veoma strogog, sekretara “one” Partije.

Na drugoj strani rijeke, u pravoslavnoj crkvi, poslije pobjede nacionalaca osamdesetogodišnje bake, starice što su prije pred oltarom palile svijeće u gotovo praznoj bogomolji, u “novom dobu” ne stižu ni da poljube popovu ruku poslije bogosluženja. Brži su oni mlađi, novoprogledali: direktori, funkcioneri, konvertirana “crvena buržoazija”.

Ni treći list naše nesretne djeteline nije manje interesantan. Kao primjer navešću jednu “podrumsku epizodu” u kojoj sam i sâm učestvovao. Na memljivo-mračnoj “pozornici” smo mama, ja i jedna starica koju svi zovemo: tetka. Najednom se vrata otvaraju i u podrum ulazi vojnik HVO-a, u civilu, moj kolega, profesor (dogovorne) ekonomije. Bivši “napredan kadar”, Bane (nikad kao Bane!), a sada član rukovodstva mjesnog ogranka HDZ-a.

(Dobro se sjećam frke s kraja osamdesetih kada sam, još prije pojave “narodnih stranaka”, zajedno sa nekolicinom prijatelja u amfiteatru Srednjoškolskog centra “Bratstvo-jedinstvo” u Konjicu osnovao podružnicu UJDI-a, Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu.1

Tada je rečeni gospodin profesor, “partijac iz prvih bojnih redova”, u zbornici digao čitavu halabuku: “Eno nam Goran dolje u amfiteatru osniva nekakvu kapitalističku stranku.”

Elem, sad i ovdje, novopečeni bojovnik s vrata naziva “faljen Isus”, krsti se, sjeda i bez ikakvog uvoda vadi veliki nož iz korica. Kao, samo ga zagléda.

– Vidiš, tetka, ja bih sve one Srbe sa Boraka doveo na raskršće i povješao ih naglavačke. Mogao bih ih, bogami, guliti k’o jaganjce! (Izraz “raskršće” očito se kolegi omakao. Jer, središnjica lokalne Hrvatske demokratske zajednice je, u skladu sa proklamovanim jezičkim čistunstvom, preimenovala (i) ovo, odvajkada tako nazivano sastajalište konjičkih kibicera i zgubidana. Tako je, po diktatu “novih bogova”, naše dobro, staro raskršće najednom postalo “raskrižje”, op. a.)

Jadna tetka, koja je pola života provela pred oltarom, samo se krsti, nešto mrmlja (valjda se moli), pa napokon progovara:

– Nemoj, sinko, to je grijeh!

– Bi’, bi’, tetka, da znaš – odgovara joj travanjski katolik, značajno poglédajući u mom pravcu.

I promrsi nešto sebi u bradu. Možda: molitvu nekom svom bogu.

Posljednji primjer: jednog popodneva, na povratku kući, obratih pažnju na djevojku što predamnom “sjecka” trotoarom. Na njoj dugi sivi mantil, na glavi šamija a pricapila nekog dugonju, sve mi se čini – sa’ će ga povaliti tu, nasred ceste!

Kad sam ih prešišao, diskretno se osvrnem: to sam lice u školi često viđao. Samo, tada je bila u džinsu. Ili u ljetnim haljinicama.

Ponekad i u miniću.

MAJKA HRABROST

Na Pomolu, brdu iznad Konjica, položaji Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane su međusobno udaljeni jedva pedesetak metara. Poslije početne provale mržnje i nasilja, stvari polako “liježu”. Strasti se stišavaju, pa prođe i po petnaestak dana bez ijednog metka. Kako od početka ovojesenjskih pregovora i brđani veoma rijetko pucaju na grad, moj dnevnik je ove zime skoro prazan. Neka samo tako i ostane!

Javna je tajna da pojedini “zabludjeli sinovi” obje vojske noću krišom dolaze u protivničke rovove, ćaskaju s “neprijateljima”, piju rakiju, jedni druge snabdijevaju “štekama” cigareta, skupa se griju kraj logorskih vatri... Šverc cvjeta. Prijatelj mi priča da se susjedi i komšije dogovore čak i kad jedna od komandi, nezadovoljna pacifiziranjem “svetih istina”, naredi otvaranje vatre. Kako bi zadovoljili pretpostavljene, ali i nastavili s kontaktima i trgovinom, tada vojnici s Pomola Konjičanima prirede pravi “vatromet”. No, umjesto “žabica”, “bengalki” i petardi, ova se igra izvodi bojevom municijom, bombama, pokojom granatom manjeg kalibra... Tabori se dogovore o tačnom početku pucnjave, lijepo, “junački” zabiju glave u tranšeje i rovove, pa tako, iz sigurnih zaklona, počnu sa štektanjem – na zvijezde! “Sijevaju” PAM-ovi, zuje svijetleći meci, grme teški mitraljezi, prasne i drmne poneka ručna bomba, “zolja” i “osa”… Sve daleko od živog mesa! Ta “muzika” za izvjesno vrijeme umiri “čvarke” u štabovima, pa bojovnici i gazije opet mogu “udariti” po rakiji i refenanju.

Primjer drugi: moj prijatelj Dino Šašić, već godinu i po dana dreždi na Prevlju, drugoj koti bliskog kontakta uja i balija. Kopa on tamo nedavno tranšeju na nekoj čistini blizu neprijateljskih položaja. Odjednom začu glas s druge strane:

– Hej, balijo, treba li ti pomoć?

Moj drugar, hrabro momče, ne diže glavu.

– Čuješ ti mene, zeleni? Skloni se, držim te na nišanu!

Dinče opet ni mukaet. Dopizdilo mu, valjda, kopanje na smrzloj zemlji, tvrdoj k’o beton. Februar, studeno, vjetar, a on već šesti dan bez cigara. (Zbog gustih minskih polja na Prevlju nema “mimohoda” među rovovima.)

– Pucaj, jebi majku, ionako mi je svega navrh glave! – veli, kao da ga slušam, moja junačina.

Srećom, onom s druge strane doteklo je pameti. I sam promrzao i ogorčen na guzonje koji sada u štabovima zacijelo piju i kenjčijaju, ujo se javio posljednji put:

– Jà čudna hajvana! Ovo još nisam vidio.

I otišao čovjek u bunker da se malo ugrije.

Borci, u Vili, 16. V 1967.

Bilo je to 1939. u Mostaru pred Hot. Neretvom: Adolf Hitler govori veliki govor a zvučnik prenosi javno . – Meni je taj govor izazvao suze i slutnje (suze slutnje) – Vratite nam naše kolonije da izbjegnemo rat !

Stavljam ovaj čvoravi kao malj teški prst na čelo. Psihoza ratna hara odlazim na planinu – teški radnik, a krv teče širom Evrope, Azije i Afrike. U zemlji Mau Mau ljudi se dogovaraju kako će živjeti u slobodi i kreću se pljeskajući dlanovima: Bravo Evropo, nastavi samo tako.

A sve to je moglo biti jednostavno. Otparati komadinu Konga i Tanjganjike pa bi i Adolf i Mau Mau bili zadovoljni.

Dragi Mirko,

Ja sada radim sliku koja će se zvati “Femina Krapineuseo” zato jer imam razloga: zakoni estetike traže od mene. Fotografija, radio i štampa unose pometnju i štetno utiču na estetsku stranu života.

Govor Adolfa Hitlera još se pamti. On je opomena i opravdanje –

L. Drljača

 

Draga Cile,

Kao, došao je i taj dan. Vreo, srpanjski.

Na onu drugu, manju terasu što gleda na potok i cestu postavio sam dva velika, sto vati “teška” zvučnika koja mi Sanjo, eto, nikako ne može oprostiti. Još nisam odvio muziku, bestijalnu odu tjelesne radosti.

Sve je tiho. Napeto. U iščekivanju. Moja dva plavušana, s majkom, tek što su stigli. Zbunjeno zvjeraju naokolo.

Njihov grad. Zavičaj. Rodilište. A sad: drage ruševine.

Mlađi mi ozdo, iz dubine, nešto dovikuje, žustro mašući rukama. Pamtim samo nervozno “veslanje” zrakom.

Mokrim dlanovima stežem balkonsku ogradu.

Potom žurim na željezničku stanicu da tebe, da vas dočekam.

Tu je i Ješo, odavno pretvoren u južni vjetar.

DOBRO GORE KLASICI MARKSIZMA

Između jarčeva na brvnu je sklopljen lokalni dogovor o nenapadanju. Grad je živnuo. Ljudi se slobodnije kreću na ulicama, otvoreni su dućani, pa je čak počela i nastava u školama.

Otišle su mnoge kolege-profesori, pa sam i ja počeo da predajem. Prozori su prekriveni plastičnom folijom, pa nije toliko studeno. U toku jedne “normalne” školske godine učenici završavaju dva razreda.

Situacija je skroz surealistična, suluda. Sa udaljenijih brda se još tu i tamo čuje štektanje mitraljeza, a ja djeci govorim o Andriću, Krleži, Cankaru, Ujeviću, Šekspiru... Kažem im da od njih očekujem da u toku godine pročitaju po tri knjige iz obavezne lektire i da ih moram naučiti solidnom pismenom izražavanju. To je neki minimum ispod koga je, barem u gimnaziji, teško ići.

Mlađi brat mog prijatelja Omara Kudovića, Ismar, mada mu još nema ni osamnaest, ponekad na čas dolazi u uniformi. Omar kaže da im zna pobjeći iz stana, u neboderu, da bi se priključio Armiji na borbenim linijama. Mada fizički golem, Ismar mi se čini nježno, fino vaspitano dijete.

Nemam nikakvih problema sa učenicima. Kakvi su uslovi, oni su sjajni!

U glavi stalno ponavljam proceduru: ako zagrmi, sačuvati prisebnost. S djecom brzo u podrum. Zadnji.

Kapetan broda koji tone.

U BIBLIOTECI

Svako jutro u školi odlazim na sprat, na moje “pravo” radno mjesto, u biblioteku. Jednog jutra, prvi na poslu, “teška” tišina, tamo zatičem razvaljena vrata. Oprezno, s nekom štapinom koja mi se slučajno našla pri ruci, ulazim unutra. Provlačim između polica, sve gledajući jesu li vandali još unutra. Nikog. Sa dna velike prostorije osjetim zadah. Smrad govneta. Iz daljine, kraj srušenih metalnih polica – koliko li je samo snage i obijesti trebalo da se sruše na pod, sa svim onim knjigama. (Više se ni ne pitam: zašto) – vidim knjige na hrpi. Tiho priđem da bolje pogledam. Knjige su vlažne i memljive. Ta već je treća godina rata! A na vrhu, kao da kretenima nije bilo dosta što su sve srušili, ugledam veliko, ogromno, kobasičasto govno. Teško mi ga je nazvati: ljudskim.

Poslije, kad sam sve počistio i koliko-toliko sredio, ložim knjige u humanitarcu, peći od tankog lima koje smo dobijali preko Crvenog krsta. Biram one koje se najmanje čitaju.

****

Bliži se Nova godina. Baš nešto hoću da samog sebe obradujem! Zato odem na raskršće, do stana Sergeja Beljajeva, vođe i dirigenta poznatog hora “Djevojke s Neretve”. Čuo sam da se sprema za legalni odlazak iz grada i prodaje zalihe vina i šampanjca.

Lijepo me je primio, mada se ranije, dok sam se zabavljao s Jasnom Dedić, jednom od njegovih miljenica, nismo baš “mirisali”. Bio je veoma strog prema tim djevojkama, na granici posesivnosti.

Nekad veoma autoritativan, vidim da je dosta oronuo. Za flašu šampanjca, istina izvrsnog, traži pogolemu svotu novca, koju ja nemam. Poslije, kad vidi da sam se unezgodio, snižava cijenu. No, ja sam tada već u sebi odustao. Ipak ću radije mami i sebi kupiti još jednu-dvije kutije cigareta.

SA ZATVORENICIMA

Jutros mi u biblioteku, pod stražom, dolazi grupa zatvorenika iz Sale da počisti krš. Posljednjih mjeseci rade dosta sitnih poslova po gradu, naročito poslije granatiranja: metu ulice, čiste staklo, u našoj školi postavljaju plastične folije na prozorska okna…

Nakon što su sahatak dizali police i vraćali knjige na njihova mjesta, zamolim stražara da im dâ pauzu. “Može, samo ne dugo”, lakonski, ali ne i otresito, odgovara ovaj.

Nudim ih cigaretama koje mi je juče, samo ona zna kako, nabavila prijateljica iz Crvenog krsta Ismija Muratović. Naravno, nudim i “uniformisano lice”.

Sjedimo i dundulimo. Bukti vatra u “humanitarcu”. Vojnik, koji je sjeo nešto dalje, zamišljeno gleda kroz prozor. Nakon nekog vremena počinjemo da ćućorimo. Jedan mi se zahvaljuje za cigaretu, a mene stid. Ni sam ne znam zbog čega.

Kaže da je juče na ulici vidio svog bivšeg direktora, Srbina. “Gospodin” nije smio ni da mu se javi. Samo mu je, veli, u prolazu, brzo namignuo.

Pihtija.

Zato i jesmo tu gdje jesmo.

Skidam džemper. Zatvorenicima očito nije vruće. “Nahvatali” su se oni vlage i studeni za sto života! Vatra od knjiga gori k’o luda.

Najbolje gore klasici marksizma.

1 To, kasnije se ispostavilo – donkihotsko udruženje građana, prvo izvan “kišobrana” Saveza komunista, zalagalo se za mirnu prekompoziciju i (djelimičnu) konfederalizaciju Jugoslavije. Osnovali su ga intelektualci poput Branka Horvata, Žarka Puhovskog, Predraga Matvejevića, Abdulaha Sidrana, Vesne Pešić, Gaje Sekulića, Milorada Pupovca… Bio je to možda i posljednji organizovani pokušaj da se spasi, na drugačijim osnovama uređena, Jugoslavija.

Oceni 5