Čuo sam fijuk snajperskog metka

POSLANICA

B. Hodži

Nismo svi zauzdani, prisnî.

Jer, kao što pišem tebi, prijatelju,

a ne Drugom, iza čijih pognutih leđa kleca dim

obogaljene Patrijaršije,

u čijoj krvavoj košulji

skrivena flaša

corpus delicti, vreba

(sjeme mu neproklijalo

nigda

i nigdje),

tako želim da znaš da iza mene,

namjesto uličnih falangi, umorni ćuk

pjesmicom

razvigor stvara,

sjetan i sam,

no ipak

sasvim

neusamljen.

ZAKLETVA

Juče pođem da ponovo pokušam uspostaviti vezu sa svojima. Rani sumrak. Oprezno “giljam” pustim ulicama. Izbjegavam lokve (do maločas je pljuštala kiša). Prljava voda na asvaltu, u plitkim rupama od granata.

Malo prolaznika. Većinom mladi ljudi, hrabriše. Mladost ne haje mnogo za smrt.

Dok sam prelazio raskršće, brisani prostor, jedan uniformisani mladac dozva drugog, koji je stajao preko puta, ispred banke:

“Meho!”

“Šta je?” – odazva se ovaj.

“Obàli ga Titi” – pakosno izusti vojnik, grohotom se smijući.

Još samo prije pet-šest godina najtvrđa zakletva bosanske djece, bez obzira na vjeru i naciju, zakletva koju sam nebrojeno puta čuo, glasila je:

“Tita mi!”

PRIRODNO SVETILIŠTE¹

Među borove iglice

Zalaziš

U sveti hram ležeš

Moćan

otkrivaš svoje tajne

skakavcima

od zemlje do neba

Rastresaš dušin talog

pomerajući okove

zarobljenog uma.

NESHVATANJE

Prije četiri dana, nakon puna dva mjeseca borbe za život, pet operacija i kratkotrajnog oporavka, umro je dječak Igor Pavlović, žrtva udara visokog napona u gradu bez struje.

Srce nije moglo više izdržati.

Velika žalost u Suhom Dolu.

Nešto mrsko u meni melanholično i kao sa distance, nepovjerljivo “dodiruje” nestanak.

Tek na momente, kao sječivo, pod kosom bljesne spoznaja o teatru apsurda.

PERPETUUM MOBILE

Upravo pošao na popodnevni odmor, kad mama utrča u podrum, vičući:

– Dobili su izlaz na more!²

– Ko kaže?

– Nerma.

– Hajdemo do nje!

Je li zaista moguće da će ovaj mirni, sunčani predzadnji dan ljeta donijeti preokret? Da li će moj Svenko, ipak, ovdje krenuti u školu, sav zajapuren rješavati domaće zadatke, pisati prva slova? Da li će Darija, napokon, zanoćiti sa mnom, laka a umorna od svega, štipajući se da se uvjeri da smo opet zajedno?

Svi već jedva izdržavamo tamu memljivih podruma i skloništa. Preksinoć dva puta ustajao da, u kantu za smeće, iznesem crknute miševe. Sigurno ih je privukao miris mrvica sira, natrunjenih preko efikasnog lijepka na dasci.

Valjda ćemo uskoro, napokon, gore, ka svjetlosti.

ZAŠTO SAM “BEZBOŽNIK”?!

Svaka dva-tri dana komšinice Desa Ćećez i Goga Jovanović “šipče” nekoliko kilometara do Donjeg Sela, nekada nastanjenog skoro isključivo pravoslavnim življem, a sad avetinjskog naselja u kome se dim vije iz svega pola tuceta dimnjaka. Idu tamo, u rodno selo, da spasu ono što se može spastii: Muslimani iz okolnih sela, ali i dojučerašnje komšije, u uniformi i u civilu, kradu sve što se dade ukrasti: posuđe, namještaj, hranu, odvode stoku i tovare sijeno i bačve s rakijom na traktore i freze, ostavljajući, poput oblaka skakavaca, pustoš za sobom.

Eto još jednog primjera zašto sam ogorčen zapadnjačkim mitom o bosanskom Davidu i Golijatu: zemlja Tarzana i Coca-Cole kao da ne zna da “mali” jedva čeka da, uz pomoć dobronamjernih (?) savjetnika, sklopi remi sa brutalnim, mnogo nadmoćnijim agresorom, pokupi figure, sklopi šahovsku tablu pa njome grdaljivog moćnika mazne posred ćiferice. I uz to ga, iza leđa množine štićenika, vrhom cipele mazne ispod stola!

Ne pada mi ni na kraj pameti da tvrdim kako Davida nije potrebno dozvati pameti, uljuditi ga, napokon naučiti da zakon ne bi trebalo da leži u topuzu. Kosa mu je, zacijelo, duga i neuredna, brada ista stvar, a njegova divljačka sklonost rušenju i uništavanju već ga “za života” pretvaraju u crnu legendu.

Međutim, u konačnom svođenju računa bi se moralo voditi računa o činjenici da je i David daleko od zlatnog djeteta, jagnješceta suočenog sa vukovom razjapljenom čeljusti.

Inače bismo opet mogli pasti na koljena pred mitskom pričom o kaubojima i indijancima, dobricama i zlicama. Sve dok nas opet iz drijemeža ne prodrma neki novi Plavi vojnik.

No, nije tema “crno-bijelo u koloru” ono zbog čega sam danas sjeo za pisaći stočić kraj uljanice. Nego, ovako: otprilike na pola puta između Konjica i Donjeg Sela, odmah pored makadama koji vodi ka Igmanovom stadionu, već sedmicama trune leš neke nesrećnice, vjerovatno ustrijeljene snajperom. Ne zna se ni ko je žena, ni ko ju je i odakle usmrtio. Niko se zbog snajpera ne usuđuje da priđe lešu, a kamoli da ga odnese na groblje i zakopa, kako to ljudski i božiji zakon i red nalažu.

Zaraćene strane, koje inače redovno komuniciraju putem telefona ili radioveze, za takvu “sitnicu” nemaju vremena. Prezauzeti dogovorima o novim velikim seobama naroda.

A šta je ova ustrijeljena jadnica: žena ili narod?

SLOVO O DOKTORU

Kao što sam ranije već zapisao, ovdje većina ljudi, i pored providnih ograda tipa: “Svi su oni isti”, “Ovo nije moj rat” ili “U svakom žitu ima kukolja”, potajno navija za “svoje”. Tako u raspravama najčešće ostajem sam kad pokušam da pitanja kolektivne krivice razbijem o tvrdo tlo golih fakata. Taj do sada sizifovski posao najčešće pokušam obaviti jednostavnim, naoko priglupim pitanjima: “Misliš li stvarno da su svi Oni balije?” Ili: “Bogati, bi li stvarno mogao dići ruku na djevojčicu?” (Dijete komšije koji je, doduše, dobar, ali, eto, nije “naš”.)

Bože sačuvaj, odmah se prene balkanski ketman. Ko bi mogao poželjeti nešto loše, na primjer, našem “bre” Zoranu, Srbijancu “udatom” u naše krajeve, Prvim Brkovima ulice prkosa?! Ni govora! Naš Zoka… Međutim, čim počne uopštavanje, govor radija, propagande, politike – stvar se istog časa stubokom mijenja!

Šta da se radi s pacifizmom, pokretom koji je u raznim vremenima i na različitim meridijanima polučio dosta uspjeha? Kako njegove postulate primijeniti na prostore zadimljene balkanske krčme?

Da li treba da se uzdržiš od odbrane pred napadom opasnog neprijatelja, za koga će tvoje odbijanje da se zaštitiš biti smiješno, toliko apsurdno da mu vjerovatno neće ni pasti na pamet da odustane od nakane da te stručno i znavijek sredi?

Kad (se) ovo pitam, prije svega mislim na način vođenja ovog rata, broj i karakter njegovih žrtava. Među njima su u zapanjujućem procentu civili. Čak i na “plamenom” Balkanu je bez presedana ovolika količina zlosilja nad starcima, ženama i djeci. Za ovu tvrdnju dovoljni su mi “samo” zločini nad mojim gradom, u njemu, ali i u njegovoj okolini.

Čuo sam fijuk snajperskog metka upućenog ka tijelima zajapurenih, oznojenih domaćica koje petkom trče do pijace, tražeći zaklon među ruševinama, da bi pribavile porodici struk zeléni, sitnicu za mršavi nedjeljni ručak; bolan odjek u meni izazvala je smrt djeda komšinice Dese, na Donjem Selu, starca koji je odbio da pođe sa svojima u zbijeg, sve nadajući se da će tako sačuvati njivicu i kravicu. Ubijen je na kućnom pragu. Jednim jedinim metkom. Doslovno me je u prvim mjesecima rata s nogu oborila i prvi put na razmišljanje o izlasku navela vijest o ubistvu mog kolege Đure Golubovića, njegove supruge i dvojice njihovih sinčića; Svaki put kad nas brđani, grmalji, granatiraju, bez krivice, bukvalno mi se plače: to gine neko drag, nestaju dragi ćoškovi mog djetinjstva, vrela mjesta prvih ljubovanja...

Da se, ipak, vratim osnovnoj dilemi: kako biti pacifista – ovdje i sada?

Odbiti pušku?

Sabotirati bilo kakvu i bilo čiju vojnu službu?

Odbiti zaboraviti važnost JEDNOG muškarca, JEDNE žene, JEDNOG (recimo baš onog komšijskog) djeteta?

Koliko se teško rješivih zamki krije iza ovih, prividno jednostavnih, načelno opšteprihvatljivih pitanja!

Zar i sam rat, svođenje svih “civilizovanih” tema i dilema na puko preživljavanje, nije li i on jedno veliko ili – ili?

Može li moj narod, južni, slovenski, ikad doći do toga da u ogromnoj većini kaže NE režimu, ratnohuškačkim vijestima, lažnoj pozlati “bolje budućnosti”?

Odbiti pušku?

Prozrijeti Pravila Službe?

Plašim se da je i u vezi s ovim ćutljivi nobelovac iz Doca imao pravo.

Plašim se.

(1) Davna pjesma novosadske prijateljice Gordane Draganić-Nonin, sa kojom sam provodio prelijepa ljeta na Boračkom jezeru.

(2) U pregovorima je, uz viski i mezu, jedan od brojnih kamenova spoticanja bio i (“srpski”) izlaz na more. Pokušali su ovdje, kad im već nije uspjelo da u svoje karte ucrtaju “odvajkada srpski” – Dubrovnik.