Priča o mom životu: Kako sam uspeo (4)
karl malden

Pobeđeni strah: Entoni Perkins i Karl Malden

Photo: IMDB

Čuo sam svog oca kako govori iz mojih usta

Nisam imao agenta dok nisam potpisao ugovor sa „Vornerom“. Agent koji je već bio povezan sa tom produkcijom, bi, jednom ili dva puta, uskočio i pobrinuo se za sklapanje mog ugovora. Onda, kad bi se ta predstava ili film završili, otišao bi svojim putem. Moli Kazan, koja je, kao što sam pomenuo, bila tip osobe koja bi uzimala na sebe da ispravi sve nepravde, potrudila se da sve to promeni za mene. Pozvala je Ejba Lastfogela (direktora „Vilijama Morisa“) i zatražila da nešto, tim povodom, uradi za mene, jer nisam imao agenta. Ejb me je pozvao jedne večeri iz Los Anđelesa, po mom vremenu, oko deset sati:

„Voleli bismo da te zastupamo“, kazao je.

Rekao sam mu da sam polaskan i da ću potpisati ugovor ako me on bude predstavljao.

„Neću te ja lično zastupati“, objasnio mi je Ejb, „ali obećavam da će ti moja vrata uvek biti otvorena. Svaki put kada ti bude potreban savet ili budeš imao neko pitanje, možeš da dođeš u moju kancelariju.“

Razmislio sam o tome i pozvao sam ga nekoliko dana kasnije. „Kada sledeći put budem u Los Anđelesu, mogu li da popričam sa tobom?“

Prihvatio sam to i Ejb me je prepustio svom saradniku, Semu Vesbordu. Sem je bio pravi čovek kompanije „Vilijam Moris“. Njegov sekretar u to vreme bio je jedan mladi čovek – Majk Zimring. Majk još nije bio oženjen i kad god bih došao u Los Anđeles, mi bismo se družili, išli u bioskop, na večeru. Zbližili smo se odmah, i kada je postao zastupnik agencije, pričao mi je o svim svojim avanturama. Bio je jedan od onih momaka iz agencije koji su morali da idu po terenu kako bi pokrili sve, putujući od studija do studija, saznavajući šta se dešavalo u svakome od njih. Majkov teren je bio „dolina“ – „Vorners“, „Republik“, „Dizni“, „Univerzal“. Ubrzo su ga unapredili u agenta. Tajming je bio savršen za mene.

Počeli su da me šetaju od jednog do drugog agenta unutar „Vilijama Morisa“, pa sam pozvao Ejba i rekao mu da želim da radim samo sa jednim čovekom. „Prepusti me Majku Zimringu.“ Ejb je to uradio i bio sam prezadovoljan.

Jedan od velikih blagoslova moje karijere bio je taj da je moj odnos sa agentom Majkom Zimringom prerastao u jedno od najdragocenijih prijateljstava u mom životu. Kada je Majk postao šef književnog odseka u „Vilijamu Morisu“, drugi agenti iz kompanije su počeli da me zovu misleći da sam ponovo ostao bez agenta. Čak i tada, posao je bio podeljen po odeljenjima, svi su očekivali da nađem nekoga unutar mog „glumačkog“ atara. Ali ponovo sam pozvao Ejba i on je sve organizovao kako bih ostao sa Majkom. Mislim da sam bio jedini glumac koga je on predstavljao godinama. Majk je ostao moj agent duže od pedeset godina, i to je verovatno holivudski rekord, ali što je još važnije, on je ostao moj najdraži prijatelj.

I dalje sam bio glumac sa ugovorom kada je Majk počeo da me predstavlja i snimio sam mnoge filmova B produkcije tokom tih godina, ali i filmove poput Dokova i Bejbi Dol, filmove o Drugom svetskom ratu poput Pakao Montezume i Zauzeću viši položaj, čak i najveći 3D film u pop kulturi pedesetih, nazvan Fantom iz Ulice Morg. U tom filmu, u kojem sam glumio zlog ludog naučnika, pomoćnik mi je bio majmun.

Režiseri slobodnjaci poput Luisa Majlstouna i Ričarda Bruksa snimali su te filmove. Nisu gajili velike iluzije o stvaranju umetnosti, ali su znali gde da postave kameru da dobiju materijal koji bi u montaži postao film.

Fear Strikes Out: Karl Malden i Anthony PerkinsUglavnom, producenti su i dalje vodili posao. Sećam se da sam radio sa „Vornerom“ dve godine, i to uglavnom sa direktorom studija Stivom Trilingom, kada su me pozajmili studiju MGM za snimanje filma Zauzeću viši položaj. Moj prijatelj, Dik (Ričard) Vidmark, igrao je glavnu ulogu, tako da sam se radovao dobroj zabavi. „MGM“ me je toplo primio. Direktor studija Dor Šari mi je ostavio flašu dobrog šerija u garderobi i čak je došao na set da me pozdravi.

Rekao je: „Karle, želim da ti bude prijatno i nadam se da ćeš imati dobro iskustvo na mom terenu.“

Zahvalio sam mu i dodao: „Znaš, radio sam u ’Vorner Bradersu’ dve godine i tek treba da upoznam ’Džeka Vornera’.“

Snimili smo Zauzeću viši položaj, prosečan ratni film, i vratio sam se u „Vorner“ nekoliko meseci kasnije da snimim film Fantom iz ulice Morg. Negde oko trećeg ili četvrtog dana snimanja, dok sam sedeo na zvučnom setu, čuo sam prodoran glas:

„Gde je taj prokleti Karl Malden?“ Rekao sam: „Ovde sam.“

To je bio Džek Vorner: „Hteo si da me upoznaš? Evo me.“

Mislim da sam rekao: „Pa, drago mi je što sam te upoznao.“ Ali nije bilo važno. Rekao je ono što je hteo da kaže i otišao dalje. Džek Vorner je bio tu da vodi posao, ne da stiče prijatelje. Ostavio je svoje režisere da se pobrinu za dosadne poslove, poput rada sa glumcima.

Pobeđeni strah: Entoni Perkins i Karl MaldenJedan od „Vornerovih“ režisera, pod ugovorom, bio je Gordon Daglas, koji me je uključio u Bombarder B-52. On se dokazao na komedijama Naša družina, Dis, Dems i Dos – bio je čovek bez velike umetničke ambicije, samo je odrađivao svoj posao.

Prava zvezda filma bio je avion, ali zvezda u filmu, koju je svako primetio, bila je devojka – Natali Vud, devetnaestogodišnjakinja, puna života, prelepa, koliko jedna devojka može da bude. Gde god da se Natali nalazila, scena je bila ista – muškarci, muškarci, muškarci! Stalno su se motali oko nje. Ali kada bi počelo snimanje, Natali je bila vrhunski profesionalac.

Te iste godine sam snimio Pobeđen strah, priču o bejzbol igraču Džimiju Pirsalu. Entoni Perkins je igrao Pirsala i kako nije znao ništa o bejzbolu, morao je da nauči kako se baca loptica na teren i na kraju je neverovatno odglumio taj lik. Ja sam igrao njegovog zahtevnog, zapovedničkog oca. Ovoga puta nisam brinuo da li ću ispuniti očekivanja stvarnog oca, zato što je već umro, tako da sam bio opušten.

I dalje sam pokušavao da nađem neku vezu sa svojom situacijom, sa svojim ocem. Sećam se da se zaista uključio kada smo radili na sceni gde posećujem Džimija dok igra u nižoj ligi. On mi ponosno saopštava da ga je njegov udarački prosek postavio na drugo mesto. Moja rečenica je bila, „To nije prvo.“ Rekao sam, ne gledajući ga, kao da sam postiđen njime. Kada smo snimali tu scenu, nisam baš registrovao taj momenat. Ali, kasnije, kada sam je video prvi put na platnu, odjednom sam ponovo bio u Geriju. Čuo sam svog oca kako priča iz mojih usta. Razumeo sam šta je motivisalo oca Džimija Pirsala; kao i mog oca, samo je želeo da njegov sin bude bolji. Niko nije imao tu moć da utiče na Džimija, kao njegov otac. Moj otac, takođe, znao je da bude prisan i društven sa drugim ljudima, ali je mogao da se okrene ka meni i kaže nešto što bi me povredilo, kao nožem, iako tako nije mislio.

Kada je Džimi Pirsal video film, rekao mi je, „Čoveče, učinio si mog oca zlobnim.“

Rekao sam, „Bio je takav, zar ne?“ „Da, ali ne toliko.“

Pitao sam se odakle je to došlo iz mene. Nisam pokušavao da ga učinim ocem iz pakla. Uvek sam imao na umu to da je on mislio da je bio dobar otac, pokušavajući da uradi najbolje za svog sina. Nijedan čovek se ne budi ujutru sa namerom da bude zao; nijedan negativac (osim ako je veoma loše opisan) ne želi da bude zao. Moraš da igraš teške ljude koji reaguju na određenu situaciju, na određen način, kao ljude koji su gurnuti u zapećak.

Dok sam snimao Pobeđen strah te 1957. godine, Dik Vidmark mi je doneo jedan roman. Bila je to priča o ratu u Koreji – Vremensko ograničenje Henrija Denkera. Dik i poznati filmski urednik Bil Rejnolds planirali su da zajedno produciraju filmsku verziju, i pitali su se da li bih ja to režirao. Predstava se i dalje igrala na Brodveju, pa sam mu obećao da ću je pogledati kada se budem vratio kući u Njujork.

Bio sam zabrinut zbog obima ratnog filma, ali me je priča zaintrigirala. Pomislio sam da bi to moglo biti nešto što mogu da režiram, zato što je to, kao i sve dobre drame, bila zapravo priča o ljudskim odnosima. Tematski, predstava se bavila etičkim kodom u vojsci. Prikazivala je severnokorejske vojnike kako muče američke zatvorenike, one koji su označeni kao izdajnici, kada su popustili i odavali informacije. Predstava je nametala pitanje: „Šta bi ti uradio ako bi se našao u takvoj situaciji?“ Odlučio sam da se potpišem kao režiser.

S obzirom na to da sam veoma dugo bio daleko od kuće, Dik se složio da mogu da ostanem u Njujorku i da radim s piscem Henrijem Denkerom kako bismo pokušali da napravimo priču. U međuvremenu, Dik i Bil Rejnolds su ostali u Los Anđelesu radeći na svojoj priči.

S vremena na vreme uporedili bismo mišljenja. Posle nekoliko meseci uzeli smo najbolje iz obe verzije i napravili prilično dobar scenario.

Vremensko ograničenje, rediteljski debi Karla MaldenaTada je zapravo počeo moj posao režisera. Iako sam bio naviknut da razvijam svaku scenu u smislu svog lika, sada sam morao da sagledam svaku scenu u smislu čitave priče. Umesto fokusiranja na lik koji sam igrao, sada sam morao da imam u vidu mnogo širu sliku. Ne mogu da kažem šta je bilo teže, već da su to bili veoma različiti procesi. Kažu da svaki glumac vidi film ili predstavu u kojoj se nalazi, strogo iz tačke posmatranja svog lika. Glumac koji igra slugu u Hamletu ubedio bi nas da je predstava zapravo priča o loše plaćenim radniku, koji je dao sve od sebe kako bi ostale stvari išle glatko u dvorcu, dok ga njegovi poslodavci, koji su zaljubljeni u sebe, uzimaju zdravo za gotovo. To je povlastica glumca, ne režisera. Morao sam to da zapamtim.

Imali smo dvadeset i četiri dana da snimimo Vremensko ograničenje. Raspored snimanja bio je veoma sličan televizijskom filmu. Njegov budžet je bio čak manji nego za televizijski film. Nismo mogli da priuštimo angažovanje najskuplje ekipe, ali Dik i ja smo sastavili veoma dobar tim: Ričard Bejshart, Karl Benton Rid i Rip Torn i Martin Balsam, u svojim prvim većim ulogama. I, naravno, igrao je i Dik Vidmark.

Nisam bio zabrinut zbog obaveza mojih glumaca. Zaposlio sam veliki broj pozorišnih glumaca i znao sam da oni mogu da se snađu sa snimanjem od dve, tri, četiri stranice teksta scenarija, koje sam imao na umu. Ono što me je brinulo bila je kamera, postavljanje kamere radi najboljeg efekta. Tu sam bio novajlija i morao sam da se zaštitim. Hteo sam da uspostavim ritam bez mnogo rezova. Bil Rejnolds je svakoga dana bio na setu i njegovo montažersko oko bilo je neprocenjivo. Sugerisao mi je kada bi nešto trebalo da se zumira ili da se snima preko ramena. Naučio me je da snimam te kadrove, kada se prilika ukaže, kada sam bio već pripremljen za njih. U svakom slučaju, ako bi se desilo da mi ne trebaju, tu je bila soba za montažu; ako su mi bili potrebni, da naglasim scenu ili za nešto drugo, onda je bilo dobro da ih imam.

Jedna od privilegija bila je u tome što sam imao glumca kao svog producenta i što je Dik zakazao dve nedelje proba. Prvu nedelju smo proveli čitajući scenario za stolom, kao za predstavu, a onda smo to postavili na noge. Kamerman Sem Levit pridružio nam se druge nedelje. Cenio sam to što je Levit želeo da razume stil za kojim sam žudeo. U vreme jedne pauze za ručak prošetali smo po terenu. (Bili smo na starom Goldvin terenu, na aveniji Formosa, u Holivudu.) Rekao sam mu da sam želeo da sve izgleda jednostavno i iskreno, ništa posebno.

Time Limit: Ričard Vidmar u prvom rediteljskom poduhvatu Karla MaldenaAli ja sam imao jednu scenu na umu u kojoj je mogao da se iskaže kao umetnik sa kamerom, koliko god je želeo. Postojala je jedna scena u zatvoreničkom kampu gde su zatvorenici iz rata morali da glasaju kako bi odlučili ko će da ubije jednog od njih koji je, kako su otkrili, bio u dosluhu sa čuvarom. Dugo sam razmišljao kako da vizuelno osmislim to napeto glasanje. To je bio kritični momenat, ne samo dramaturški nego i tematski. Za mene je to bila srž filma. Ko bi među nama, koji gledamo taj film, mogao da kaže kako bi se on ponašao, da li bi i on popustio pod tom vrstom pritiska? Mislio sam da su zatvorenici spavali na otiračima, pored vatre, pa sam odlučio da uzmu grančice i da im zapale vrhove. Onaj čiji bi se vrh grančice zagaravio trebalo bi da ubije izdajnika. Objasnio sam Semu kako sam želeo da oni otkrivaju svoje grančice, jedan po jedan, otvarajući šake kao pupoljak cveta, da bi naznačili taj dramatični momenat. Pretpostavljam da moje režiranje nije bilo drugačije od mog ulaska ukoštac sa dugim govorom. Samo neka bude u pokretu, neka priča ide napred, sve dok se ne dođe do veoma kritičnog momenta. Onda poentiraj.

Kao što to biva, trebalo je da prvog dana snimimo prvu scenu filma. Bili smo u našem korejskom kampu, u dolini San Fernando. (Danas bi za to potrošili deset miliona dolara i putovali bi u Šri Lanku ili neko slično mesto, ali to je bila priča o ljudima – dolina je bila odgovarajuća. Prva scena filma je pokušaj bekstva, jedan od zatvorenika juri ka ogradi sa bodljikavom žicom. Rekao sam kamermanu da sam želeo da uradimo tu scenu u jednom kadru, s druge strane ograde. Ovo bi podrazumevalo njegovo trčanje do ograde, početak penjanja uz žicu, onda ugledamo Korejce kako nišane i kako ga ubijaju. Levit mi je obećao da bi to moglo da se uradi.

(Nastaviće se) 

Oceni 5