Film "No Hard Feelings" (2023)
No Hard Feelings 1

Photo: Macall Polay/Sony Pictures

Cura za sve, film ni za koga

„There is something seriously wrong with you” (Gary, „Cura za sve”)

Maddie Barker, 32-godišnja vozačica Ubera i konobarica, na rubu je financijske propasti i gubitka kuće koja joj je jedina ostavština pokojne majke. Stoga je primorana odazvati se na oglas na Craigslistu u kojem bogati roditelji nude auto u zamjenu za to da netko hoda s njihovim sramežljivim sinom Percyjem kako bi ga „oslobodio iz njegove ljušture” prije fakulteta. No, pokazuje se da Maddien šarm neće biti dovoljan da obori s nogu mladog Percyja.

Redatelj i scenarist Gene Stupnitsky, poznat po svojem radu na proslavljenom sitcomu „U uredu” kao i filmovima „Godina prva”, „Zločesta učiteljica” i „Dobri dečki”, ovog puta donosi film „Cura za sve”. Riječ je o takozvanoj seks-komediji, žanru koji je prestao biti zanimljiv prije petnaestak godina i koji jedino autori poput Stupnitskyja pokušavaju oživjeti, s vrlo ograničenim uspjesima.

Stoga bi nas moglo začuditi da je oskarovka Jennifer Lawrence (serijal „X-Men”, „Silver Linings Playbook”, serijal „Igre gladi”) pristala glumiti u jednom takvom filmu koji zbog svoje neobične, ali vrlo kontroverzne premise, u startu sam sebi puca u nogu. No to je i cilj filma – izazvati kontroverze i potaknuti zanimanje za film koji ni po čemu nije zanimljiv.

Dobri poznavatelji rada Jennifer Lawrence znaju da je glumica i u prošlosti imala diskutabilnih uloga i neuspjeha i kod kritike i publike što ju je natjeralo da uzme kratku pauzu od glume. Gledajući njen film „Ne gledaj gore”, ali i ovaj film, mišljenje je pisca ovih redaka da ta pauza nije bila dovoljno duga.

Svoje mišljenje opravdavam time da se radi o filmu koji se jako teško može klasificirati kao komedija, prvenstveno zbog nedostatka onog bazičnog osjećaja koji svaka komedija mora izazvati – smijeha, ali i zbog vrlo kontroverzne premise na kojoj počiva ovaj film, nezanimljive režije, neujednačenog tona filma, mediokritetskih nastupa i mnoštva drugih stvari koje ovom filmu ne idu na ruku.

Počnimo od premise filma i zapitajmo se na kakvu bi osudu film naišao da se 32-godišnji muškarac počne udvarati 19-godišnjoj (u SAD-u maloljetnoj) djevojci?! Lako je očekivati osude za poticanje groominga, seksualnog uznemiravanja, pedofilije i sličnog. No, dvostruki holivudski standardi govore da je ovo sasvim normalno i da može biti izvor komedije. Kao da je sam Woody Allen, redatelj i scenarist koji je oženio svoju posvojenu kćer, sudjelovao u izradi scenarija.

Čak i ako zanemarimo ridikuloznu premisu, film je to koji nije ni za koga, pogotovo što se tiče humora. „Cura za sve” je takozvani one-trick pony, film koji je jedino sposoban proizvesti politički nekorektne šale najgore vrste – vulgarne, pretjerano seksualizirane, zahodske i blago rečeno rasističke.

Posve je to razumljivo od nekog tko nakon „U uredu” nije uspio proizvesti nešto aktualno i duhovito jer, koliko god se trudio, ne možeš staru komediju naučiti novim trikovima i tako ju držati svježom i primamljivom za nove generacije.

Rijetke su komedije koje su bezvremenske i koje će se čak i nakon nekoliko desetljeća moći gledati kao da su napravljene taj dan, a na prste jedne ruke moguće je nabrojati one napravljene u ovom desetljeću koje će postati klasici. „Cura za sve” sigurno nije na toj listi.

Ono što je počelo kao seks-komedija koju je neprirodno gledati zbog nedostatka šala i užasa koji personificira lik Jennifer Lawrence koja postaje sve više nasrtljivija i vulgarnija prema jednom maloljetniku ubrzo se pretvara u romantičnu melodramu u kojoj se žrtva i zlostavljač sve više zbližavaju (tzv. stockholmski sindrom) i u kojem saznajemo nepotrebne detalje iz Maddiene prošlosti koji bi ju trebali humanizirati.

Tako doznajemo da ju je otac napustio, da je majka bila bolesna, kuća joj je jedina uspomena na nju, loši ljubavni odnosi potječu iz problema s ocem uz slične srcedrapajuće detalje koji doprinose tonskoj neujednačenosti filma. Film tek u trećem činu ponovno postaje seks-komedija i tako sve više remeti temu radnje i pokazuje da ni on sam ne zna u kojem smjeru treba ići.

Glumački, film bi trebala nositi jedna oskarovka, no nju je posve zasjenio mladi Andrew Barth Feldman koji je filmu dao ljudsku crtu i čiji se lik javlja kao glas razuma naspram poremećenom i duboko uznemirujućem liku Jennifer Lawrence. Ni jedno ni drugo nije nadareno za komediju, pogotovo ne Lawrence, no dojma sam da je Feldman ipak čovjek s jednim okom u kraljevstvu slijepih te da je time izvojevao Pirovu pobjedu.

Ostatak glumačke postave nije ispunjen slavnim imenima, niti bilo čemu pridonosi radnji ovog filma nakon kojeg bi čovjek najradije uzeo izbjeljivač i prosuo ga u oči kako bi zaboravio što je gledao.

Režija je nezanimljivo odrađena, montažni postupci ne nude previše novog i interesantnog, fotografija je solidna, no specijalni efekti su vrlo loši, koliko god ih malo ima. Glazba je „razbacana” odnosno ne odgovara tonu scene osim skladbe Maneater koja je dobro pogođena s obzirom na karakter Maddie koja je žderačica muškaraca.

Vodeći se primjerom imenjakinje Jennifer Lopez, Jennifer Lawrence poseže za najjeftinijim sredstvom privlačenja publike – opscenošću i golotinjom, no čak ni to ne pomaže ionako užasnom filmu koji nije nimalo vrijedan vaše dragocjene pažnje.

*Prenosimo s portala Ziher

Oceni 5