Da je Hitchcock biti lako, Hitchcock bi bio svatko

FILM: Rebecca; triler; SAD, 2020. 

REŽIJA: Ben Wheatley 

ULOGE: Lily James, Armie Hammer 

OCJENA: ** ½

Podsjećanje na prijašnju, uspješniju verziju nekoga ili nečega lebdi nad remakeom "Rebecce" Alfreda Hitchcocka u režiji kultnog britanskog nezavisnog filmaša Bena Wheatleyja. Nova "Rebecca", s logom Netflixa, kao da preuzima ulogu mrs. de Winter (nekad Joan Fontaine, sad Lily James).

Kad se ona uda za udovca Maxima (Armie Hammer na mjestu Laurencea Oliviera) i dođe na imanje Manderley, svi će je, na njezinu štetu, uspoređivati s pokojnom Rebeccom. U tome prednjači čuvarica kuće, lojalna mrs. Danvers (Kristin Scott-Thomas; nekoć Judith Anderson). Na svakom koraku De Winter se suočava sa superiornošću Rebecce.

"Bila je jako lijepa" i "Ne možete je zamijeniti" samo su neke od notifikacija za inferiornu pridošlicu koja se, u očima domaćina, ne može mjeriti s prethodnicom.

Kao što se sjena Rebecce nadvija nad De Winter, tako se nad Wheatleyjevim filmom nadvija i sjena Hitchcockova klasika iz 1940., inspirirana dvije godine starijim romanom Daphne du Maurier.

Ako je De Winter utjelovljenje nove "Rebecce", filma, Hitch utjelovljuje lik Rebecce. Malo nedostaje da vidimo inicijal "H" umjesto "R" koji De Winter viđa svugdje po kući, ali i izvan nje da se čini i kako jato ptica zlokobno formira oblik tog slova na nebu. Nazovi "H" radi Hitchcocka? Možda bolje reći dozovi, kao duha Rebecce.

"Ona je još ovdje, osjećate li je? Pitam se što kaže za vas? Uzeli ste joj muža i prezime", gđa Danvers provocira De Winter. Duh pokojna Hitchcocka proganja Wheatleyja koji mu je "uzeo" film. Zapitamo li se što bi Hitch rekao za remake "Rebecce", mogući odgovor jest da bi pohvalio Wheatleyja što nije snimio "kadar-po-kadar" obradu njegova filma kao Gus Van Sant "Psiha", ali i glumice, James i Scott-Thomas, možda i Hammera koji posjeduje određenu galanciju starih filmskih zvijezda.

Scott-Thomas je odlična, a James je idealna "hitchcockovska" plavuša koja bi se uklopila u izvorni film (i druge Hitchove) da se nova "Rebecca" oboji u crno-bijelo i "demodernizira" na sliku i priliku kinematografije četredesetih. Wheatleyjeva "Rebecca" je komad fotogeničnog "glossy" filma u krajnjoj opreci s c/b siluetama i monokromom Hitchova izvornika, premda zadržava određenu "chiaroscuro" igru sjena.

Snimljena u modernom full-koloru i superstilizirana, negdje na pola puta između posljednjeg "Velikog Gatsbyja" i Netflixove serije "Ratched", "Rebecca" je fotografski, scenografski i kostimografski zavodljiva, nesumnjivo oku ugodan film. Vizual, dizajn i, uopće, Wheatleyjev stil maskiraju mane korektnog, lako gledljivog, ali u biti zaboravljivog remakea koji pati od žanrovske neujednačenosti i ne donosi ništa "svoje" u odnosu na bitno ravnomjernijeg prethodnika.

Rubno (hororski) košmarna, djelomično gotički atmosferična i trilerski tenzična, tj. psihološki dramatizirana i melodramski romantična, "Rebecca" se ne može odlučiti želi li biti napeta misterija, psiho-drama, romansa ili, pak, klasična kostimirana melodrama.

Odnosno, film sve to jest, ali podžanrovi funkcioniraju tek na mahove na razini pojedinačnih scena (dojmljive su snomorice kakve sanja De Winter) i neće (s)tvoriti kompaktnu cjelinu kao kod Hitchcocka, majstora napetosti koji se s "Rebeccom"/u Manderleyu osjećao kod kuće.

Originalni film je bio "hitchcockovski" u punom smislu te riječi, Hitchcockova zagonetka prepoznatljivih redateljskih rješenja, "suspensea" i likova zapetljanih u perverzno romantični psihološki čvor, kao i tematskih preokupacija, s naglaskom na psihoseksualnu tjeskobu i erotiziranu ljubomoru u odnosu između (ne samo) muško-ženskih aktera.

Ako (ponovno) pogledate staru "Rebeccu", slutite da je iza kamere režiser koji će, među ostalim, snimiti "Vrtoglavicu". S druge strane, gledajući novu, znatno konvencionalniju "Rebeccu" čovjek nema osjećaj da gleda friški projekt autora nešto drukčijih, mračnih i rubovitih novomilenijskih (mini)kultova kao što su "Kill List", "Sightseers", "Free Fire" i "High Rise".

Rukopis britanskog filmaša je gotovo neprepoznatljiv ili se izgubio u "netflixizaciji" Hitchcocka kojeg Wheatley pokušava, ali ne uspijeva kopirati. Da je Hitchcock biti lako, Hitchcock bi bio svatko.

*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom glavnog urednika Jadrana Kapora