Prvostepena presuda Borislavu Đukiću
Sudija

Photo: Youtube

Da li će robijati neuspešni srpski davitelj

Županijski sud u Splitu prvostepeno je osudio Borislava Đukića, penzionisanog u činu general majora Vojske Jugoslavije, za ratni zločin, odnosno pokušaj rušenja brane Peruća, što je naredio kao ratni zapovednik 221. Motorizovane brigade JNA, odnosno jedan od komandanata srpskih odmetnika tokom agresije na Hrvatsku. Ukoliko presuda postane pravosnažna, Đukić treba da isplati Hrvatskoj 18 miliona evra, kao obeštećenje za "sanaciju brane Peruća".

Neuspešni je davitelj ponosni vlasnik državljanstva Srbije, nesporne veze ovog oficira sa Srbijom mogu se pratiti kroz "kretanje u službi": bio je načelnik glavnog štaba vojske takozvane Republike Srpske Krajine (maj 1992 - februar 1994); u novembru 1993. Vojska Jugoslavije ga je unapredila u čin general-majora, 10 . juna 1994, odlukom generala Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, Đukiću je u VJ "regulisan status", a penzionisan je septembra 1994. kao "kadrovski višak". Činjenica da je jedan od komandanata srpskih pobunjenika bio beogradski plaćenik, naravno, neće ništa izmeniti - u Srbiji će biti još jedan heroj, odnosno hodajući (ograničeno) dokaz nepravde prema Srbima.

Njegov branilac je, nakon izricanja presude, najavio žalbu, rekavši da bi general srušio branu da je to hteo, odnosno da to nije bila Đukićeva namera. Đukić je tokom suđenja prigovarao na tretman svedoka odbrane koje je, kaže, sudsko veće unapred diskvalifikovalo.

Jeste minirao, mogao je da pobije mnogo ljudi…

Slučaj Borislava Đukića, od zločina počinjenog 28. januara 1993, sumanute, psihopatske namere da se potopi ogromno područje i u smrtnu opasnost dovede pedesetak hiljada civila, neobično je poglavlje u srpsko-hrvatskom ratu, a takvi su i događaji vezani za njegovo izručenje, suđenje, odnosno izvođenje dokaza i presudu.

Kada je 2015. uhapšen u Crnoj Gori, po međunarodnoj poternici, setila se Srbija da pokuša spasavanje svog plaćenika, te nakon Hrvatske, zatražila njegovo izručenje. Izručen je Hrvatskoj, izvesno vreme ćeliju je u Splitu delio sa kolegom Draganom Vasiljkovićem, ratnim zločincem Kapetanom Draganom.

Kraj ovog poglavlja priče bio je tragikomičan: kontroverzni sudija Slavko Lozina, tokom bogate karijere obeležen nečovečnim ponašanjem i neutemeljenim presudama (oslobađanje mučitelja Srba iz zloglasnog zatvora u luci “Lora” u Splitu), doneo je presudu koja je zaprepastila veliki deo hrvatske javnosti. Bio je najpre nedvosmislen: „Đukić je isplanirao i organizirao rušenje brane sa ciljem potapanja područja Sinja, Trilja sve do Omiša na kojem prostoru živi oko 50 tisuća stanovnika.U temelje brane postavljeno je 30 tona eksploziva TNT, a kad je dobio zapovijed da minira, zapovjedio je svojim potčinjenima da aktiviraju eksploziv što su oni i učinili te je u tome teško oštećena brana, most, toranj i zgrada Hrvatske elektroprivrede (HEP). Rušenje brane i tragediju koja je prijetila potapanjem velikog područja spriječili su djelatnici HEP-a”, presudio je sudija Lozina.

A sada malo drame: devet godina zatvora je pravedna kazna, smatra Lozina, konstatujući da je “Sud nedvojbeno zaključio kako je optuženik kriv za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret i za kojeg je zapriječena kazna od 5 do 20 godina zatvora”.

Al’ što brzo čita

Sledio je nastavak obrazloženja, primereniji literarnoj sekciji nego sudnici, uz kontradiktornosti koje otkrivaju bahatost (“može mi se”), ili granično stanje. Jer, važno je i to što je tihi, neuspešni davitelj, u ćeliji predano čitao (nismo saznali koju literaturu):

 “Korektnije osobe u postupku nisam vidio. Disciplinirano se ponašao pred sudom, nikakve probleme nije pravio. U pet godina, koliko je trajao proces, pročitao je 500-600 knjiga. Dobro znamo tko je glavni krivac za rušenje Peruće (Đukić je u bio optužen zajedno sa visokim srbijanskim oficirima Ratkom Mladićem, Miletom Novakovićem i Brankom Koricom, prim. aut.). i on je u Hagu, Novaković i Korica su umrli i za sve ispašta Đukić. Nije zanemariva činjenica ni što nije bilo žrtava, a stručnjaci kažu da je bila tolika količina vode koja bi došla i do Omiša i sasvim potopila gusto naseljeno područje s 50.000 stanovnika. Sud misli da je ovo realna kazna da se zadovolji pravda za ovo kazneno djelo”, poentirao je Slavko Lozina.  

Dovoljno za pavlovljevski refleks beogradskih nacionalističkih tiskovina, za još nekoliko štampanih presuda; oglasio se  Kurir, koji je za Tanjugovu faktografiju spremio naslov Sramna presuda generalu Đukiću. Naravno, ne obrazloživši naslovnu konstrukciju ni jednom rečju. Na istom je tragu, samo korak dalje, otišlo nešto što se zove portal Mondo: Nečuveno: Generalu Đukiću zatvor i18 miliona evra!

Pauza, ovo je stvarno potresno.

Ispod ove konstrukcije Mondo donosi i patriotski background u kojem se Đukiću pripisuju “učešće u odbrani srpskog naroda”, te ključna uloga u probijanju koridora koji se novoj srpskoj mitologiji označava sa “koridor života”. Poslasticu je, očekivano, servirao najnezavisniji srbijanski dnevnik Informer: "Najstrašnije pravno nasilje ustaškog režima nad našim oficirom: Hrvati u zatvoru ubijaju generala Borislava Đukića!" Istina, manjka informacija o ubijanju, ali, zna se da je tako.

Vi srušite branu, ja ću Zagreb

Odmetnik Slobodan Despinić iz Otišića, srednjoškolski profesor, učesnik u oružanoj pobuni protiv Hrvatske, često se sretao sa Borislavom Đukićem,  dok je (Đukić) bio komandant jedinice JNA i skupina krajiških pobunjenika. Slobodna Dalmacija donela je pre tri godine njegovo svedočenje: "Kao 'bezbednjak' i pripadnik u to vrijeme još prikrivenog četničkog pokreta unutar JNA, Borislav Đukić već u jesen 1990. godine često je dolazio u Otišić, selo između jezera Peruča i Svilaje nastanjeno isključivo Srbima, i ustrojavao paravojne formacije. Uz njegovo sudjelovanje u listopadu 1990. autocisternom JNA punom nafte u Otišić je dopremljeno 160 dugih cijevi oružja i podijeljeno mještanima", rekao je svedok.

Đukić je bio glavni operativac Ratka Mladića kada su JNA i četnici krenuli u napad na Kijevo i Vrliku, tvrdi Marko Gojević iz Kijeva. Napad na Kijevo, podseća splitski dnevnik, počeo je u jutarnjim satima 25. avgusta 1991.  "Pod zapovjedništvom Ratka Mladića glavni pravac napada vodio je upravo Borislav Đukić kao zapovjednik 221. motorizirane brigade 9. kninskog korpusa JNA. Nakon okupacije Vrlike 26. kolovoza Đukić se s tenkovima zaustavio u Otišiću, na domak Maljkova. Svega 20 dana poslije, 16. rujna 1991, tenkovi se ponovno pokreću. Ovaj put pod zapovjedništvom Borislava Đukića kreće napad na Maljkovo i dalje, a Peruću je zauzeo dan poslije”, prenosi “Slobodna”Gojevićevo svedočenje.

Iako se otpočetka procesa znalo ko razgovara o rušenju brane, mediji u Beogradu insistiraju da to nije bio “glas generala Đukića”. Naravno da nije, Ratko Mladić razgovara sa generalom Miletom Novakovićem, svakako zanimljivo i za medicinski fakultet:

Mladić:  Jel držite još branu ?

Novaković: Držimo, držimo.

Mladić: Pa dignite je u vazduh jebi je, šta je štediš.

Novaković:  E, jebem mu mater, šta ja znam, plašimo se da ne bi po nama onda.

Mladić: Pa nek tuku. Tučemo Zagreb i zdravo.

Zagreb je kasnije došao na red, imalo se čime. Ostali informeri, mržnja, pogani jezici i neostvarivi snovi.

Oceni 5